Entropija, taj krajnje fascinantan koncept koji se provlači kroz sve sfere prirode i društva, predstavlja esencijalnu silu koja nas neprestano suočava sa stvarima koje dolaze i prolaze, redom i haosom koji se neprekidno smjenjuju.
U političkom kontekstu, entropija nije samo apstraktna teorija, već živa sila koja oblikuje pejzaž političke scene, transformišući je i često poništavajući nekadašnje uspone.
Nekadašnji divovi političke scene, oni čiji su glasovi odjekivali kroz dvorane moći, postaju samo blijeda sjenka samih sebe, dok se njihove stranke, nekada centralne figure političke borbe, brišu sa političkog horizonta kao prolazni oblaci na vedrom nebu. Ovo nije samo slučajnost ili prolazna moda, već suptilna manifestacija entropije koja prožima svaki segment društva.
Kada se nađete na vrhu, kada vam se čini da ste gospodari vlasti i da ste postali nezamjenjivi ŠEF države ili organizacije, to je trenutak kada počinjete da se osjećate kao da ste iznad svih, poput titana koji kroče zemljom. Ta moć, umjesto da bude alat za promjene i napredak, često postaje zamka u koju upadaju oni koji je posjeduju. Egocentrizam preuzima kontrolu, razum ustupa mjesto impulsima, a dobronamjerni savjeti se odbacuju u ime samovolje. I tako, pod uticajem adrenalina i iluzije moći, ŠEF počinje da griješi. Greške, koje iz prvobitne paranoje proizlaze, postaju sve brojnije i vidljivije. Ali, često okolina oko ŠEFA, oblikovana strahom od kritike i željom za odobravanjem, ne čini ništa da zaustavi ovaj pad. Umjesto toga, klimaju glavama i podržavaju sve odluke, kao što domina podržava drugu u lancu pada. Odsustvo kritičke misli u samom sistemu uvijek je donosilo poguban efekat, jer bez kritičke misli kao kontrolnog mehanizma nemoguće je održati zdrav sistem.
I onda, kao iznenadni šamar, stiže nebitnost. Vrijeme, poput neumoljivog voza, nastavlja svoj put, gazeći sve pred sobom dok se oko ŠEFA sve ruši. Baš kao domine koje padaju, jedna za drugom, ostavljajući samo olupine iza sebe, tako i ŠEFOVA vladavina dolazi do kraja. Domine počinju da padaju, misleći da će ostati uspravne ako namjerno obale dominu ispred sebe. Ipak zakoni fizike nadjačavaju.
Ali, kao što se sa svakim krajem rađa nešto novo, iz ruševina moći rađa se prilika za obnovu, za ponovno izgrađivanje, ali ovaj put, nadamo se, sa skromnijim i mudrijim srcima, svjesni prolaznosti moći i svijeta oko nas. Jer, u konačnom smislu, entropija je neumoljiva, ali nije ni nepobjediva. U njoj leži potencijal za preobražaj, za novi početak, za ponovno otkrivanje snage u skromnosti i mudrosti u prihvaćanju prolaznosti.
Autor je ekonomista
Bonus video:
