navigacija Naslovnica Premium

GALAKSIJA KNJIGA: NOVA STUDIJA NAJODMJERENIJEG BRITANSKOG ISTORIČARA

16.1.2016 16:09

Sovjetske i savezničke surove igre

Autor nastoji da napravi fluidnu istoriju nečega što je u generalnom pogledu nepouzdano i vrlo fragmentarno, a da pri tom u pripovijest ne uvrsti svakom poznate pojedinosti iz svijeta špijunaže

Sovjetske i savezničke surove igre Staljin/ Demjanov/ Čerčil
Foto: Autor: Ratko Radunović

(Tajni rat: špijuni, šifre i gerila 1939-45 - Secret War: Spies, Code and Guerillas 1939-45; Max Hastings; William Collins, London; 2015; 640 str.)
       
Veoma je bitno što ova knjiga nije samo jeftina zbirka napabirčenih popularnih avantura specijalne vrste ljudi kojima Malkolm Mageridž - i sâm britanski agent - znajući ih iz iskustva, nikada ne bi povjerio ni najtrivijalniju sitnicu. 

Kod Hejstingsa, najodmjerenijeg engleskog vojnog istoričara, poglavlje o Ediju Čepmenu neće slijediti poglavlje o Zorgeu, etc. Autor nastoji da napravi fluidnu istoriju nečega što je u generalnom pogledu nepouzdano i vrlo fragmentarno, a da pri tom u pripovijest ne uvrsti svakom poznate pojedinosti iz svijeta špijunaže. S obzirom na takve okolnosti, jasno je da se Tajni rat neće strelovito čitati kao Pakao (Laguna, 2013), a ni kao Katastrofa (Laguna, 2014), ali da se baš zbog svojevrsne neujednačenosti stiče utisak da je ovo autorova najambicioznija knjiga.                  

Na prvi pogled, Hejstings dolazi do zaključka da je sakupljanje obavještajnih podataka "inherentno beskorisno". Priznaje da je zaprepašten brojem tajnih agenata svih nacionalnosti kojima je jedino dostignuće u karijeri na pozicijama u inostranstvu bilo da sačuvaju vlastitu kožu, i to na račun svojih poslodavaca, za vrijeme prikupljanja podataka koji nisu ni u promilima doprinijeli ratnim naporima.

Njegova tvrdnja da je "možda samo hiljaditi dio jednog procenta prikupljenog materijala iz tajnih izvora od strane svih špijuna u Drugom svjetskom ratu pomoglo da se promjeni stanje na bojnom polju", podudara se sa ciničnom izjavom "najautoritativnijeg američkog istoričara u vezi sa razbijanjem vojnih šifri", koji mu je, 2014. godine, rekao da, nakon pola vijeka istraživanja, shvata da saveznički obavještajci bezmalo ničemu nisu doprinijeli u pobjedi nad nacizmom.  

Na primjer, tokom 1941-42.g., Britanci su uvijek prethodno znali gdje su se sile Osovine spremale da udare - osobito u slučajevima Krita, Sjeverne Afrike i na Malajskom poluostrvu - ali ih te informacije nisu spasile u bitkama što su zatim uslijedile.    

Maks Hejstings (Novina)

A šta reći o famoznom ruskom dvostrukom agentu "Maksu", odn. Aleksandru Demjanovu, koji je usred kritične bitke za Moskvu, na skijama prišao njemačkim redovima i izjavio da želi da špijunira za njih. Ovaj groteskno kuražni čin doveo je do situacije da ga i Njemci i Rusi nagrade najprestižnijim medaljama za hrabrost, samo što se podrazumijeva da mu je ruski NKVD odlikovanje dao tek poslije rata. 

Dobar dio knjige Hejstings posvećuje na Zapadu malo poznatim ruskim naporima u špijunaži, za koje tvrdi da su ravne savezničkim, ništa manje kompleksne i haotične, no ponajviše zato jer su se ruske vlasti na mahove više borile protiv unutrašnjeg neprijatelja - sopstvenog naroda - nego protiv okupatora. Recimo, bilo je trenutaka, tokom njemačke opsade Kijeva, da su se ukrajinski agenti NKVD-a borili protiv kolega iz Moskve. S druge strane, ruskim partizanskim gerilskim operacijama Hejstings pripisuje da su više uticale na stanje na Istočnom frontu nego njihove braće na bilo kojem drugom poprištu tog globalnog rata.         

Ruska operacija "Manastir" tako je postala jedna od najvećih špijunskih strategija rata, ništa manje bitna nego koliko i anglo-američki plan "Odvažnost", koji je trebao da izazove konfuziju o danu iskrcavanja savezničke vojske. Naime, NKVD i GRU radile su zajedno na stvaranju izmišljenog anti-sovjetskog pro-njemačkog pokreta otpora što je navodno operisao u srcu ruske visoke komande, pod nazivom "Tron", ne bi li tako njemačke dvostruke agente izvukli iz zavjetrine. Gorepomenuti "Maks" je Njemcima dojavljivao sve buduće terorističke akcije "Trona", o kojima bi Njemci onda čitali u ruskim novinama. Čak su i Britanci odrađivali slične fiktivne akcije širom Engleske. Dabome, Rusi su otišli mnogo dalje.     

Najbitnija i istorijski najkontroverznija okolnost operacije "Manastir" dogodila se u novembru 1942.g., tokom ključnog momenta u Drugom ratu. Devetnaestog novembra, Crvena Armija je pokrenula operaciju "Uran", odn. dvostruko opkoljavanje njemačke Šeste armije kod Staljingrada. Četiri dana kasnije, šest ruskih armija su izvele drugi proboj na kalinjinskom frontu, kod Rževa, 150km sjevero-zapadno od Moskve - u operaciji sa imenom "Mars". Ona je namjerno izvedena kako bi uplela ogromne njemačke snage, s tim što je okončana katastrofalnim otporom koji je Crvenu Armiju stajao 70,000 života. Maršal Žukov je docnije priznao da je "Mars" sasvim bio njegova krivica.          

Više od pola vijeka poslije tog događaja, Pavel Sudoplatov, Berijin podređeni, potvrdio je u vlastitim memoarima da je "Mars" unaprijed najavljen Njemcima, bez znanja Žukova i po Staljinovom direktnom naređenju, kao dio obmane ne bi li se njemačke snage preusmjerile sa kritičkog "Urana" kod Staljingrada. Štaviše, agent "Maks" je bio primarni instrument kojim je ta informacija dostavljena neprijatelju. 

Hejstings pojašnjava da ova verzija događaja izaziva mnogo polemike među zapadnim istoričarima, dok je ruski istoričari u potpunosti prihvataju. Pojedini zapadnjaci nalaze da je nezamislivo da bi čak i jedan Staljin namjerno žrtvovao 70,000 svojih ljudi zbog puke, premda bitne, ratne varke. No, Hejstings će nam povjeriti "skoro nepobitne" dokaze - direktne "Maksove" dojave koje se još uvijek čuvaju u njemačkoj arhivi - da je Sudoplatov govorio istinu.               

Ukratko, Britanci nikada istinski nisu mogli da prokljuve operaciju kao što je bila "Manastir", dijelom zbog toga što je bilo sasvim van poimanja njihovih obavještajaca da bi Rusi mogli da predaju prave informacije po cijenu života vlastitog življa, a samo zato da bi se ostvarilo nekoliko strategijskih obmana. Međutim, sovjetska obavještajna služba bila je neobična kombinacija zvjerske nekompetentnosti - a što se može vidjeti iz primjera lošeg upravljanja "Crvenim orkestrom" u Berlinu 1939-42. (Rusi su jedina zemlja koja je tokom rata imala špijunsku organizaciju u Njemačkoj) - i superiorne ingenioznosti od kojih je vjerovatno "Manastir" bila najznačajnija operacija.      

Na drugoj strani, svi uspjesi obavještajaca SAD-a dobijeni su razbijanjem šifri i najdramatičnije su eksploatisani u navalnom ratu na Pacifiku. Na Zapadu su Britanci bili neprikosnoveni u toj vrsti rata (npr., operacija "Cepelin" stvorila je fiktivnu britansku armiju u Egiptu, zbog čega je Hitler odlučio da zadrži velike snage u Jugoslaviji i Grčkoj, zarad mogućeg iskrcavanja Saveznika na Balkan). Njemci su, i pored velikih uspjeha, imali najgoru obavještajnu službu od svih - Abver. Nasuprot njih, Česi su otkrili nekoliko novih tehnologija - mikrotačkastu fotografiju, ultra-ljubičaste zrake, tajno pisanje i prvoklasnu bežičnu komunikaciju. 

Mali roman se takođe može napisati o količini podataka koje je Staljin imao o neizbježnom napadu Njemaca na Rusiju u ljeto 1941. (agent Zorge bio je samo jedan točak na toj pozornici), a što je on odlučio da ignoriše. Na njemačkoj strani slično se ophodilo sa informacijama koje Hitler garantovano nije htio da čuje; drugim riječima, prenošene su mu samo one najoptimističnije. 

Šteta je samo što više strana nije posvećeno uzbudljivoj priči o britanskom naci-simpatizeru, Lordu Sempilu. Kad je ustanovljeno da je on Japancima bezmalo pred očima britanske vlade prodaje super-tajne informacije (tvrdi se da su ti podaci Japancima omogućili da napadnu Perl Harbor), Čerčil ga je 1941. tiho maknuo s bitne pozicije u Kraljevskoj mornarici iz sramote da član njegove stare aristokratije slučajno ne bi završio iza rešetaka.     

Staljin je kazao: Špijun treba da bude poput đavola; niko ne smije da mu vjeruje, a on ponajmanje sâm sebi. 

Novi naslov vjerovatno najodmjerenijeg britanskog vojnog istoričara, Maksa Hejstingsa govori upravo o takvim ljudima. I te kako.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • Turbo srbin 4x4 2 godine i 11 mjeseci
    vise je staljin pobio ljudi nego hitler i ostali zajedno
    • 1
    • 3