Samo se osvrnimo na teme koje u posljednje vrijeme dominantno privlače pažnju. Čujmo što se priča, prelistajmo novine, bacimo pogled na vijesti. U stvari, ne moramo ni toliko. Kad pukne neka tragična novost, dovoljni su čak i sitni pokazatelji, oni iz prve ruke: komentari na portalima i društvenim mrežama. „Dokle više?“, „Nemoguće...“ ili „Što je ovo, ljudi?“ upućuju na to da smo do nosa u živom blatu i da su pokušaji izbavljenja kontraproduktivni: tonemo sve dublje. Promjene se ne naziru. Sve to čini da na stvarnost gledamo kao na nekakav jezivi reality show i da se povremeno, nafilovani bizarnim informacijama koje pucaju sa svih strana, zapitamo ko je sljedeći, ali i da pomislimo ono zlokobno: kada će doći red na nas. Postali smo tačke raspršene na nekakvoj proizvoljnoj mapi za odstrjel. Svaki korak je rizičan. Protivno našoj volji, učestvujemo u svakidašnjem riziku (mislim na društvenu igru). Jer svi ti događaji što kipe iz crnih hronika i prelivaju se na ostala područja ne odvijaju se u nekom paralelnom svijetu, rezervisanom za sumnjive tipove i mutne rabote, već tu, skoro svakog dana, u komšiluku, gradu, pred nosem. Pozornice, dakle, nijesu razdvojene; previše je to za zemlju sa malom populacijom. Drugačije stanje bilo bi neodrživo. U maloj zemlji mora vladati jedinstvo dobra i zla. Oni se, kao u ljubavi, zagrljeni šetaju ulicama. Izgleda da je to jedino dosljedno jedinstvo u Crnoj Gori. No, i tu leži problem – scena može postati prebukirana. Previše je onih koji se žele dokazati, isuviše je sukobljenih interesa.
Jebi ga, usud nedovršenih zemalja: metak mora ponekad stići nedužne, a mjesta na kojima započinje život moraju se katkad oprobati na drugoj strani. Ne treba se čuditi. Nedovršena zemlja mora održavati kondiciju.
*
Oduvijek sam držao da su novopečeni roditelji najhrabriji naši ljudi. Svaka im čast. Možda sam griješio – možda roditeljstvo za sobom vuče mazohizam koji povremeno treba staviti na žestoku probu. Uz nezaobilazno „čast izuzecima“, povjeravanje porođaja nemuštim bićima upitne higijene podsjeća na ruski rulet. Čistoća i opremljenost medicinskih ustanova čini da je roditeljska radost zamrznuta sve dok se novorođenče i zvanično ne preda zakonitim vlasnicima. Drugim riječima, dok se majka i otac ne uvjere da im je čedo preživjelo dolazak na svijet, da je živo i zdravo. Život, tako, ne počinje rođenjem, već evakuacijom iz bolnice. Dosad se uglavnom srećno završavalo, rupe su se nekako i krpile. A onda je i tu zaškripalo. Dok su se državni automobili presijavali u svojoj crnini pred noćnim klubovima i u privatnim dvorištima, dok su milione gutali lažni projekti, tek rođeno dijete plaćalo je danak nedostatku osnovnih higijenskih sredstava. Različiti prizori, ali isti izvor: samovolja koja ne pravi razlike. Ove slike spajaju laži, zamjene teza i maštovita podmetanja, a obavija ih korota imuna na vrijeme. A u njoj se, gospodo krivci, utapaju sva opravdanja.
Nakon nesreće kakva se danas rijetko može vidjeti i u Mozambiku, zavladao je strah. Postalo je jasno da rutinski poduhvat predstavlja krajnju opasnost. Roditelji strepe da li porodilište ima dovoljno sapuna. Primorani su da razmišljaju o alternativama, kako se ne bi ponovo desilo da ih nečije prljave ruke zaviju u crno. Postoje rješenja. Izuzimajući ratne periode, prirodni priraštaj je uvijek bio pozitivan. I onda kada su se žene porađale kući. To znači da bi se od onih zastarjelih metoda nešto i danas moglo koristiti. Mora da se tu i tamo i dalje mogu naći pouzdane babice, a sasvim sam siguran da bi roditelji stvorili sve higijenske preduslove da potomke dočekaju na najbezbjedniji mogući način.
I, uopšte, sve su prilike da je došlo vrijeme kada se moramo oslanjati na vlastite snage. Čuo sam za sljedeći slučaj: Jedna djevojka se gadno ubola na trn; odmah je otrčala do hitne pomoći, samo da bi, nakon što se doktorica zamislila nad pulsirajućim prstom, dobila odgovor: „Najbolje bi bilo da to izguglaš.“ Kao da joj je, nemoćna, dala amin da konsultuje više biće. I, što je mogla nakon toga? Sjedila je za laptopom, guglala... Samo, bez ishitrenih zaključaka. Vjerovatno je sve to rezultat nekog revolucionarnog vladinog programa zdravstvenog osposobljavanja.
*
Kako stvari stoje, približavamo se savremenom idealu – da budemo alternativni. Sve nam ide na ruku. Izađi u grad, majčin sine! Uđi u krcat lokal i ostani pribran kad počnu da te strijeljaju pogledi u čijoj ledenoj praznini vidiš svu našu bijedu, kad se razlete laktovi i pridavi te zadah duvana. I još budi mudar kad krene teror zbog neplaćanja računa. Neće ti pomoći molitve, džaba ti i taj nezainteresovani izraz na licu. O, još kako si učesnik. Pristao si na ulogu – molim lijepo, trpi rediteljski teror. Ako živ doteturaš kući, razmisli malo za ubuduće. Možda baš ti budeš sljedeći slučajni. Možda baš tvoj epitaf bude: Ni kriv ni dužan.
Probaj i ti da budeš alternativan. Pazi, rješenje se opet krije u prošlosti. Śednici su odlične opcije za one kojima je ovakvog grada preko glave. Uz inovacije koje donosi vrijeme, provod je zagarantovan. Najbolje je sklopiti sporazum sa nekim ko ima stan, pa ga povremeno pretvarati u sabirišta gradskih emigranata. Vlasnika, naravno, omekšavati alkoholom i hranom. Brojne su prednosti: biraš muziku koju oćeš, piješ višestruko jeftinije piće, po mogućnosti ponešto i zbariš (i u prehrambenom i međuljudskom smislu), a budi uvjeren da ti sjutradan kosa i odjeća neće odisati onim nezaboravnim kafanskim miomirisom (kojem teško što može i podgorički śeverac). Uključi maštu. Jer stanovi, povrh svega, pružaju mogućnost za različite vrste orgija (i tu pristani na alternativnost – sve je to dio pročišćenja − recimo, dobacivanje zagorjelom korom za tortilju, koja se ponaša kao izvrstan frizbi. Nude tortilla party. Negliže se podrazumijeva).
Idućeg dana, umjesto mamurnog prenemaganja, odluči se za neku od osam strana svijeta. Posluži se google earth-om i opusti kažiprst. Ne možeš da omaneš. Ukoliko si u glavnome gradu, u svakom pravcu čekaju te bujna njedra prirode u koja treba uroniti svom snagom: Mareza, Vranjske Njive, Kuči, Cijevna, Žabljak i Rijeka Crnojevića, Karuč i Poseljani, Virpazar i Godinje, Raduš i Krnjice, a teško je odoljeti i monumentalnoj silueti Velikog Garača. Planine, doline i „livade, livade, livade“, samo za tebe. I ne strahuj od nepoznatog, jer si imao prilike da se uvjeriš da ono što ti se dojuče činilo da znaš – znaš samo površno.
Samo mi nemoj reć' da nemaš kad od fakulteta. Ne zaboravi da danas svi studiraju. Pa daj, polupismeni se kite doktorskim diplomama. Nije to za tebe. Posljedica je to onoga od čega bježiš: studiranje je postalo moderno. A ti, koliko se sjećam, želiš da budeš alternativan.
*
Glavni junak romana „Ovo liči na kraj“ (koji je Džulijanu Barnsu donio nagradu Man Buker), malo je pretjerivao sa strahom od modernog – Toni Vebster je, naime, pred svako putovanje avionom slao oproštajne poruke ćerki, ubijeđen da će upravo on biti baksuzna žrtva nekog slučajnog kvara u motoru. To se može shvatiti i kao posljedica slučajnih grešaka koje su obilježile njegov život. Star, napušten i opterećen neriješenim pitanjima iz prošlosti, Vebster ni ne sluti da se i na samom kraju krije velika greška, nakon koje samo „postoji veliki nemir“.
„Živimo u vremenu – ono nas održava i oblikuje – ali oduvek sam osećao da ne uspevam da ga shvatim. Pri tom ne mislim na teorije o tome kako se ono izvitoperava i udvostručuje, ili o tome kako u svojim paralelnim verzijama može da postoji drugde. Mislim na obično, svakodnevno vreme koje, kako nas časovnici i ručni satovi uveravaju, prolazi uredno: tik-tak, tik-tak. Postoji li išta uverljivije od sekundare na satu?“
Bonus video:
