BLOG

Jugoslovenske teme: Pekmez od kajsija

Rođaka J. ne zna šta će biti, na demonstracije ne ide, nije to za nju. Uostalom, sprema se da kuva pekmez od kajsija, pa nema puno vremena za politiku i ostalo

8728 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Printscreen
Foto: Printscreen

Pošto je kod starije generacije Danaca, kao i nas koji smo uz rat 90-ih došli u ovu zemlju, još na snazi neka vrsta dobrovoljnog koroninog, istina, ne klasičnog karantina, nego obična i na vlastitoj savjesti zasnovana izolacija, to sve što se događa pratim preko medija, vajbera i jutjub klipova raznih televizijskih emisija koje donose ono što me interesuje. Pogotovo to važi za događaje na Balkanu, ne samo one u Srbiji i Crnoj Gori, nego i one u Hrvatskoj i Bosni. Još samo da naglasim da su to emisije na našem jeziku, pošto su vijesti s naših prostora u danskim medijima postale više nego rijetke, a o čitavim emisijama nema ni govora. Ne računam tu propratni komentar jednog našeg čovjeka o mogućem srpsko-muslimanskom pomirenju, dat u povodu Srebrenice ovih dana na jednom od vodećih TV kanala, koji je bio više potvrda naše integracije u dansko društvo, s obzirom na pristojan danski jezik i koliko-toliko tolerantan pristup koji je ovaj naš čovjek imao.

Da se vratim vajberu i jutjubu. Kako je vikend i ima se vremena, seansu sam počela virtuelnom posjetom Novom Sadu. Zanima me šta moja tamošnja familija i prijatelji misle o demonstracijama i kako procjenjuju šta će biti, napokon, hoće li Vučić preživjeti i koliko će morati da se prilagodi novonastaloj situaciji.

Rođaka J. koju sam najprije nazvala, bila je nedefinisana i nejasna poput sfinge. Ne zna šta će biti, na demonstracije ne ide, nije to za nju, rekla je. Ju, ju, samo da sve završi do jeseni kad u centru grada treba da počne da se zida velik stan koji je uplatila i po planu treba da je gotov do iduće godine isto tako na jesen. Na moje pitanje da li je glasala na tek završenim izborima, odgovorila je sa: Bože sačuvaj, samo odem da me vide i zabeleže da sam bila. Uostalom, sprema se da kuha pekmez od kajsija, pa nema puno vremena za politiku i ostalo.

Onda sam prešla na M, muža moje druge novosadske rođake. E, on je bio druga priča. Agronom i istinski politički entuzijasta s odličnim pregledom događaja, pojasnio mi je kako izgleda politička kabala Srbije u ovom trenutku. Nema teorije da nas Vučić stavi policijskim časom ponovo u karantin, rekao je rezolutno. A onda su uslijedile optužbe o vulgarnom i opasnom uvođenju manipulacija svake vrste u igru od strane režima. Režima koji je na spoljnopolitičkom planu potpuno poslušan u odnosu na frau Merkel, dok na unutrašnjem planu potcjenjuje vlastiti narod da to vrijeđa običnu inteligenciju umorne i isprepadane srednje klase Srbije. Pa ipak, iako su boje kojima M. boji prilike u Srbiji prilično crne, očekujući da sve na jesen bude još crnje, na moje uporno insistiranje, u stanju je da prepozna mnogo toga pozitivnog. Počeo je najprije vicem o novosadskoj omladini koja je, kako reče, lepa i vaspitana. Zamisli, kad ih je policija najurila oni potrčaše na drugu stranu ulice, al' kad baksuz hoće, na semaforu upaljeno crveno i deca stadoše, i tu ih onda ovi po'vataše. Tu malo zastanemo i smijemo se na obje strane vajbera. Vojvođanska kultivisanost i poštovanje pravila u svim sferama doći će glave, ako ne revoluciji, a ono zahtjevima za uljuđenjem režima koji ih sve manje poštuje. A onda, na moje pitanje ko učestvuje u demonstracijama, M. priča o tome koliko je i sam iznenađen brojem omladine, i pogotovo djevojaka. Kakve lepe i pametne devojke, kako se samo raspravljaju s policijom, kakva im je, bre, samo argumentacija, da samo to čuješ.

Razgovor završavamo lagano. Ja mu pričam da ćemo uskoro na godišnji, nema, istina, putovanja u naše krajeve, ali eto, malo ćemo biciklati po Danskoj, a ostatak vremena provešćemo kod kuće i sređivaćemo nesređeno. Ni oni ne idu nigdje, malo će do dijela grada gdje imaju lijepu baštu, obradili su sve, biće dakle i korisno i ugodno. Ja još malo pričam o dugoj danskoj morskoj obali koju ne poznajem u cjelini jer mi ljeta prolaze uglavnom dolje kod nas, po Bosni, Srbiji i Crnoj Gori.

Da samo dodam - i M. se zajedno sa ženom, mojom rođakom, sprema da kuha pekmez od kajsija.

Uslijedila je pauza od vajber-telefonije koja je iskorištena za oprobavanje bicikla i skok do lokalnog Lidla koji je u ova postkoronina vremena postao važan dio nedjeljnog rituala. Čak i uprkos mom otporu da nedjelju koristim za nepotrebne i štetne konzumerističke navike.

Srećom, sve traje kratko, tek je neka vrsta pauze od vajber-telefonije i ajped-klipova. Od klipova za tu nedjelju biram da još jednom pregledam intervju s Aleksandrom Bečanovićem, s obzirom da sam trenutno zaokupljena pisanjem eseja o njegovom romanu Vlatka, a i zato što on govori o stvarima koje su tidsløs, a to će reći u prevodu, nisu za jednokratnu upotrebu, nego se mogu istinski reciklirati, a da pri tom ne izgube, kako imaginarnu, tako i intelektualnu esenciju.

Poslije toga dolazi na red mala kafa i maskapone krema, kao zaslužen predah, a onda opet vajber.

Idem ponovo u Novi Sad. Na redu je T, moja stara prijateljica. Preležala je tek koronu pa ne prati baš sve događaje, kaže mi odmah u startu. Uostalom, ne voli nasilje i strahuje da ono ne preuzme ulicu, pogotovo to ne želi sada kad joj je porodica pogođena koronom i kad treba da postane baka još jednom, četvrti put po redu. Na moje pitanje šta čita i šta radi, odgovara da čita nekog pola našeg, pola portugalskog pisca. A šta radi, pravi pekmez od kajsija. Cijela Vojvodina, biće, pravi pekmez od kajsija, u predahu dok se politička situacija zgušnjava i traži rasplet. Završeno je tek prvo poluvrijeme, kako se svima čini. Kad se napravi pekmez i ostala zimnica, slijedi valjda drugo poluvrijeme.

Za ovu nedjelju, pošto sam s familijom iz Bosne i Hrvatske razmijenila nekoliko formalnih vajber sms-ova, ostaje mi još razgovor s komšijama iz Budve i starom prijateljicom, Crnogorkom P.P. nastanjenom u Parizu. Komšije iz Budve su fin svijet, nekadašnja crnogorska elita iz vremena komunizma, sada, hvala Bogu, ponovo u usponu. Žale iskreno što ne dolazim u Budvu, kao uostalom i ja što žalim jer navikla sam da mi ljeto prolazi uz Grad teatar Budva i špricere u Mogrenu. O politici ovaj put ne pitam direktno. Situacija je pipava, strah da se sve može oteti kontroli kao ne tako davno u Bosni, opominje me na oprez.

Razgovor s mojom pariškom prijateljicom P.P. druga je priča. Tu je ona ta koja postavlja dnevni red, a to znači da ne možemo pričati o svemu i svačemu, nego se moram odrediti i odgovoriti na sva njena pitanja. Najprije, da li bih išla u CG da nije korone, a onda i da se odredim prema litijama i SPC. Nije pomagalo što sam se diplomatski vadila da je moj ovdašnji poslodavac donio uredbu da se neodgovorna putovanja sankcionišu karantinom koji se plaća iz svog džepa i mogućim gubitkom posla, kao ni činjenicom da nekome ko je na svojoj koži prošao politički i ratni haos u Bosni, izgleda prirodno da sačeka da se prilike u CG malo razbistre, a za putovanje će biti prilika. Dodajem i to da možda i nije loše da sami Crnogorci, dakle, svi oni koji žive u današnjoj CG preuzmu odgovornost za svoju sudbinu, da poslije nema kriv onaj kriv ovaj. A što se tiče crkve i litija rekla sam joj da sam mišljenja koje je tu negdje kod dr Miodraga Perovića. A čini mi se i da je šteta što savremeni crnogorski književnici nisu više transparentni jer je njihova argumentacija da provincijalizacija Crne Gore ne može biti na dnevnom redu, kao što mi se i čini da je takvo razmišljanje na nivou istorijskog duha. Nekako mi ipak pođe za rukom da se malo izmigoljim i upitam šta je pravila te nedjelje za ručak. Ispričam joj i priču o pekmezu od kajsija koji se u poluvremenu političkog raspleta kuha svuda u Srbiji.

Bonus video: