navigacija Naslovnica Premium

INTERVJU: SLOVENAČKI PISAC, PREVODILAC I UNIVERZITETSKI PROFESOR

1.9.2018 11:36

Andrej Blatnik: Bez riječi ne bi bilo civilizacije

Prosječni tiraži stalno padaju. Ali još se čita, ljudi posuđuju knjige iz biblioteka koje su zadržale odličnu organizaciju i finansiranje iz bivšeg sistema

Andrej Blatnik: Bez riječi ne bi bilo civilizacije
Foto: Mateja Jordovič Potočnik Autor: Vujica Ognjenović

Andrej Blatnik, svojevremeno jedan od utemeljivača slovenačke postmoderne, danas je svakako jedan od najvažnijih, najpriznatijih i najprevođenijih autora iz te zemlje. Njegovu knjigu kratkih priča „Kapiraš?“ objavila je Geopoetika u prevodu Ivana Antića.

Blatnikove kratke priče prevedene su na više od trideset jezika. Prevodi njegovih knjiga izlaze kod uglednih inostranih izdavača. Piše radio drame i prevodi s engleskog (Anais Nin, Stiven King, Silvija Plat, Pol Bouls). Dobitnik je Zlatne ptice (1984), Župančičeve nagrade (1991) i nagrade Prešernovog sklada (2002) i učesnik brojnih književnih festivala i programa za pisce. Studirao je opštu književnost, sociologiju kulture, američku književnost i komunikologiju. Radi kao urednik Cankarjeve založbe i predaje na Katedri za Bibliotekarstvo, informatiku i izdavaštvo na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Od 2007. do 2015. godine bio je predsjednik žirija srednjoevropske nagrade Vilenica.

Osim o književnosti, volite da raspravljate i o politici. Sa kim radije polemišete, sa političkim protivnicima, ili istomišljenicima?

- U ne tako davnim vremenima, biti intelektualac, pa i književnik, značilo je stvarati glas protiv, protiv snage vlasti, protiv fiksiranog reda stvari. I značilo je tražiti nove mogućnosti, nove horizonte. U današnje doba tržišne dominacije, kreativnost se, kao i sve ostalo, sve više smatra kao roba za brzu potrošnju, pa se i pisci tome u mnogočemu prilagođavaju, traže načine da u vremenu kad se čita manje, intenzivnije zadrže svoje mjesto u javnosti. To je glasovima protiv nešto teže kao onima koji idu uhodanim stazama! Ipak, ja sam bar u tom pogledu nekako tradicionalan pa nalazim pravi izazov samo u protivljenju stvarima koje na prvi pogled izgledaju fiksirane i nepromjenljive. To nikako nije lakši put ali je puno intrigantniji.

Andrej Blatnik

Da li je politika postala neizbježni segment ljudskog života? Da li se baš svi ljudi, bez obzira na vrstu zanimanja, moraju (svako na svoj način) baviti politikom?

- Pošto se politika bavi svima nama, ima smisla u tome da se i svi mi zauzvrat bavimo politikom. Ne samo onom koja se manifestuje na izborima, nego i politikom svakodnevnog života - kako će biti uređeni parkinzi i javni saobraćaj, šta ćemo sa svim tim smećem koje proizvodimo? Izgleda trivijalno, ali zapravo naši životi u mnogočemu zavise i od ove trivijalne politike. Mnoge je ljude stranačka hiperpolitizacija navela na poziciju ’nije to za mene’ ali politika je i mnogošta drugo i nema smisla tajiti da strašno utiče na naše živote. Može i obrnuto, možemo i mi na nju!

Ujedinjena Evropa, iluzija ili stvarnost?

- Kada je Slovenija ulazila u 2004, to je izgledalo kao idealno rješenje. Tri godine kasnije je do nas došao i euro, i mi do eura, i to je svakako pojednostavnilo i poboljšalo život. U vrijeme brexita i sa svim poteškoćama koje proizvodi migrantska kriza i različite političke orjentacije u raznim sastavnim djelovima Evrope, taj koncept koji je uvijek bio otvoreno djelo je na ozbiljnom iskušenju. Po mnogočemu podsjeća na Jugoslaviju u osamdesetim.

Hoće li male i siromašne države UE biti države poslušnice jakih i moćnih država Unije? Konkretno, do kada će u ujedinjenoj Evropi glavnu riječ imati Njemačka i Francuska?

- To su prava pitanja. UE ima problema sa uvažavanjem glasova svojih manjih sastojnih djelova, u mnogočemu je vodi takozvana ekonomija opsega - što si veći, više važiš. A ima problema i sa tome da teško stvara zajedničku političku i demokratsku klimu što je tradicionalni problem svih većih političkih zajednica. U isto vrijeme, UE se pravi da problemi za koje nema rješenje i ne postoje - vidjeli smo to u slučaju katalonskog referenduma.

Kada je, po svemu prosječan, građanin Slovenije živio bolje, prije ulaska u UE ili poslije?

- Šire se glasine da je prije bilo bolje, ali teško je to numerično opravdati. BDP je porastao, plate su porasle a i mogućnosti izbora su porasle, ne samo političkog. Istina je da je sada više onih sa minimalnom zaradom, pa i više bogatih kao u proteklim decenijama, pa se srednji sloj stanjio, ali prema GINI koeficientu Slovencima još ide bolje nego većini drugih nacija. Ipak, ima tu nostalgije za Jugoslavijom i treba podsjećati da tada u nekim periodIma nije bilo kafe, banana, pelena, da smo imali sistem par-nepar za vožnju, da je bilo potrebno plaćanje depozita za prelaz granice... o ograničenoj slobodi govora da i ne govorimo. Jedna od mojih priča završava rećenicom „Najbolje postaje kad je završeno,“ odnosi se to u prvom planu na nostalgiju do raspalih rok grupa, a možda to važi i za sva protekla vremena.

Koliko je moćan glas slovenačkog parlamentarca u evropskom parlamentu?

- Brojke određuju da ima otprilike jedan procent glasova. Ali nije sve u moći, nešto je i u tome da se glas, ma koliko mali, bar čuje. Slična je i uloga književnosti, pa i intelektualaca, u današnjem svijetu koji određuju većinom brojke.

Živite u velikoj zajednici naprednih evropskih zemalja, postoje li sada neke valjane promjene na polju slovenačke književnosti, na primjer – prevodilaštva, izdavaštva?

- Objavljuje se triput više knjižnih naslova nego u devedesetim, a prodaju se manje. Najkvalitetnije stvari izlaze samo uz financijsku potporu slovenske države ili UE koja ima planove finansiranja prevoda iz drugih evropskih (ne nužno UE) jezika. Pošto je prosječna cijena knjige preko 20 eura, prosječni tiraži stalno padaju. Ali još se čita, ljudi posjuđuju knjige iz biblioteka koje su zadržale odličnu organizaciju i finansiranje iz bivšeg sistema. Poseban je paradoks da je u vremenu kad bi o svemu moralo odlučivati tržište čitanje sve više finansirano javnim novcem!

Andrej Blatnik

Kao pisac, prevodilac, univerzitetski profesor i putnik, ali i kao jedan od najpriznatijih i najprevođenijih pisaca iz Slovenije, jedan od utemeljivača slovenačke postmoderne, možete li nam reći koja je osnovna tematska ravan književnog stvaralaštva u Sloveniji danas?

- Još nikad u slovenačkoj književnoj istoriji stvaranje nije bilo tako raznoliko. Ove i prošle godine, najčitanije knjige u Sloveniji bili su dva domaća krimića kojih prije skoro nijesmo imali. Uz to, puno se čita Drago Jančar koji je, potvrđeno i sa četiri nagrade za najbolji roman godine od 1991, smatran kao najbolji slovenački pisac. Ima i uspješnih mlađih autora, Goran Vojnović koji je ovu nagradu osvojio tri puta (znači za svaki svoj roman) poznat je i u širem prostoru, prvi roman mu je prodat u više od 20.000 primjeraka što je za Sloveniju fantastično. Njegovi romani se bave pitanjima ličnog pa i nacionalnog identiteta sadašnjosti i ako Jančar u svojim najboljim djelima ispituje slovenačku prošlost, neki drugi, kao Andrej E. Skubic, pa i ja, se pitamo o budućnosti.

Jaka je i poezija i dramatika - drame Evalda Flisara su na binama po svom svijetu od Evrope do Indonezije i Japana. Za književnost su teška, ali i dobra vremena.

Riječju svojom Gospod je stvarao svijet. Dakle, riječ je energija koja se pod određenim okolnostima materijalizuje. Vi se dosta bavite riječju, njenom snagom, moći. Koji je, po Vama, poseban značaj riječi ne samo u književnosti već u opštem smislu ljudskog življenja?

- Moja nova knjiga počinje pričom „Reči mijenjaju“ i u to stvarno vjerujem. Mogu citirati i mnoge autore društvene teorije, od Benedicta Andersona do Richarda Kearneyja, koji upozoravaju kako su društvene relacije stvorene preko upotrebe riječi, sve od priča uz vatru u pradavnini. Danas nas usmjeravaju riječi ustava, zakona, ekonomsko propagandnih poruka... pa i riječi književnosti. Bez riječi civilizacije ne bi bilo.

Pišete i kratke priče. Možda zato što se kraće štivo brže privede kraju? Ili se na taj način prilagodjavate čitaocima jer ljudi danas sve manje imaju strpljenja i volje za čitanje?

- Počeo sam knjigom kratkih priča kao mlad čovjek, sa dvadeset godina, onda je došao roman, a u veoma kratku formu sam se vratio poslije pisanja romana „Promijeni me“ koji bi ove godine na jesen trebao preveden izaći u izdanju Geopoetike. Tu nije bilo nekog posebnog koncepta, otvorio mi se prelaz u tu formu, ja sam ga iskoristio i vidio da mi odgovara, pa sam još tu. Iako već pišem novi roman! Za roman, takvo je bar moje mišljenje, trebaš ne samo dovoljno veliku priču nego i neki interesantan način kako je ispričati - tradicionalna realistična naracija me zamara i neću ni da je čitam, a kamoli pišem.

“Kapiraš” je zbirka koju čini pedeset kratkih priča. Mnogi kažu da je riječ o vrhunskoj prozi. Da predstavlja značajan napredak književne modernosti Slovenije u cjelini. Šta biste vi, kao njen autor, rekli u tom smislu?

- Nadam se da su u pravu, haha. Malo ozbiljnije: ovako kratke priče nijesu nešto strašno novo, puno ih je napisao Borhes, a ima i odlična antogija veoma kratke priče u pet stoljeća (Short, Persea Books, 2014) gdje sam i ja uključen. Ali u posljednje vrijeme, možda baš zbog razloga koje ste prije naveli, više su vidljive.

Osnovna tema ovih priča je ljubav. Znači li to da je ljubav bila Vaša osnovna inspiracija za ovu knjigu?

- Da, a svakako i ono što dolazi uz nju, htjeli ili ne: mržnja, iskušenja, volja za moć... sve što je ljudsko nije nam strano, kažu ljudi, i tako važi i za priče u ovoj knjizi.

Imate li objašnjenje vašeg umjeća da govoreći o ličnom, tako jasno opisujete opšte, i obratno?

- Nemam baš recepta ali mogu dati savjet, pisanju pomaže čitanje. Od najranijeg doba sam puno čitao, 200-300 knjiga godišnje, imao sam sreću da sam uvijek imao poslove gdje su me plaćali i za čitanje, i usput čovjek nešto nauči, nije sve u talentu. Napisao sam i knjigu „Pisanje kratke priče“ koja je prevedena na hrvatski i makedonski, neko ko ne može pročitati toliko knjiga kao ja može bar ovu, možda će mu u pisanju dobro doći, nadam se.

Na humoran način kroz anegdote, viceve, monologe, s puno osjećanja, erotike i neočekivanih obrta, oduševljavate svoje čitaoce. Da li će se knjiga “Kapiraš” uskoro čitati i na drugim jezicima EU?

- Knjiga je zasad imala dobru prođu, poslije objavljivanja u Sloveniji odmah je objavljena u Americi kod uglednog izdavača Dalkey Archive Press, a više priča je uvrštenih u antologiju Best European Fiction i neke druge. Poslije američkog, izašli su prevodi na hrvatski, talijanski, makedonski, turski, srpski i ruski (ovaj posljednji je dobio nagradu Jugra za najbolju knjigu kratkih priča prevedenu sa slavenskih jezika), a već postoje prevodi i na poljski i češki jezik koji čekaju na štampanje. Poprilično dobro za knjigu kratkih priča, obično se prevode romani koji svugdje u svijetu mogu računati na nešto više čitalaca, ali izgleda da još ima dovoljno književnih sladokusaca koje zanimaju i takvi ekstremniji žanrovi.

Ove godine izašla mi je i nova knjiga kratkih priča sa naslovom „Ugrizi“ koja upotrebljava istu veoma kratku formu i uz to širi diapazon tematika. Prvi odjeci su veoma dobri pa se nadam da će i ta knjiga naći nove čitatetelje i na drugim jezicima. To bi joj dobro došlo - Slovenaca ima samo dva miliona i ne čitaju baš svi veoma kratke priče!

Dijalozi koji grade neobične spirale

„Kapiraš?“ je obimom mala, a po značaju prelomna knjiga književne modernosti Slovenije. Ona u sebi sadrži simboličku i doslovnu mladost, skoro japijevsku savremenost „centra svijeta“, a opet i mudrost svojstvenu filozofiji vanevropskih kontinenata. Kako primjećuje Vladislav Bajac, urednik ove knjige, centralna tema većine ovih proznih krokija, anegdota, priča... jeste ljubav. Najčešće joj se prilazi vrcavim, duhovitim monolozima pripovjedača, ponekad žene, ali i nepostojećim dijalozima koji grade neobične spirale. Ti (samo)imaginarni razgovori puni su žestokih osjećanja, ali i erotike, suprotstavljanja, apsurda, obrta i, iznad svega, svedenosti i jezičke jednostavnosti. Blatnik je majstor spajanja intimnog sa opštim, uvezivanja raznovrsnog u jedno, ili u lanac zajedničkog. Priče iz knjige „Kapiraš?“ uvrštene su u antologiju Best European Fiction 2010, koju je uredio Aleksandar Hemon, i antologiju Short: Five Centuries of Short Short Stories, a knjiga je ovjenčana i uglednom ruskom nagradom Premje Jugda za najbolju slovensku knjigu 2016. godine.

Andrej Blatnik (1963, Ljubljana) jedan je od najpoznatijih i najprevođenijih savremenih slovenačkih pisaca. Objavio je romane: „Baklje i suze“, „Tao ljubavi“, „Promijeni me“; knjige priča: „Buketi za Adama venu“, „Biografije bezimenih“, „Promjene koža“, „Zakon želje“ i „Kapiraš?“; knjige studija i eseja: „Papirni lavirinti“, „Gledanje preko ramena“, „Neonski pečati“; kao i udžbenik „Pisanje kratke priče“.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (3 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.