navigacija Naslovnica Premium

AVINJON, FESTIVALSKI DNEVNIK, TRI DECENIJE KASNIJE (3)

1.10.2016 16:55

Balet i stihovi na slavnom mostu

Za mene, unaprijed već, bilo je to mjesto koje doziva sjećanje na prve časove francuskog u djetinjstvu i prvu naučenu chanson “lakih nota“. “Sur le pont d’Avignon...“ Samo, predstava o mostu sada je odrastala (baš kao i mi), bogatila se daleko ozbiljnijim značenjima, ostavljajući dovoljno prostora i za pjevljive, jednostavne note iz ranog đačkog doba.

Balet i stihovi na slavnom mostu
Foto: Autor: Gordana Leković

(Nastavak prošlog članka)

Četrnaesti jul nas je, tako, doveo do obale Rone, gdje je organizovana centralna proslava, kod čuvenog starog mosta u Avinjonu na kom se izvodio balet praćen svečanom muzikom, stihovima koji su u akordima dopirali sa zvučnika i nevjerovatnim vatrometom na noćnom nebu iznad vode... Zapaljeno nebo ogledalo se u Roni. Tanušne balerine u dugim haljinama lelujale su gipkim tijelima i zatalasanim bijelim satenskim trakama, kao kakve elegantne pokretne statuete što vas pozdravljaju sa mosta koji je odavno romantična  ruševina i istorija, i čija je umjetnička funkcija potpuno zamijenila onu praktičnu. Presječen nadomak druge obale, sa svim onim brojnim svodovima, on je sada tek ljepota starine i svjedok neke prošle (i, što da ne - tako andrićevske) čežnje za drugom obalom. Saznanja da “sva je naša nada na drugoj strani“.

Za mene, unaprijed već, bilo je to mjesto koje doziva sjećanje na prve časove francuskog u djetinjstvu i prvu naučenu chanson “lakih nota“. “Sur le pont d’Avignon...“ Samo, predstava o mostu sada je odrastala (baš kao i mi), bogatila se daleko ozbiljnijim značenjima, ostavljajući dovoljno prostora i za pjevljive, jednostavne note iz ranog đačkog doba. (Uostalom, bili smo sada bliži senzibilitetu koji donosi druga jedna francuska la poésie, poznatog velikog pjesnika, sa mostom kao ključnim motivom: “Sous le pont Mirabeau“...)

Naša zadivljenost počela je da poprima formu glasnih uzdaha divljenja i usklika oduševljenja - što je pod hitno trebalo prekinuti. Jedna od nas, obraćajući se onoj koja je bila “najbučnija“ u svojim pozitivnim reakcijama na svečanost proslave, brzo i poluglasno  izgovorila je: “Molim te, prestani da se oduševljavaš tako glasno!“
Brzo smo se saglasili da bi dobro bilo - biti malo tiši. Nastaviti diviti se diskretnije. 

Istina je, prizor je bio zadivljujući, frapantan, a naše oduševljenje ogromno i vrlo iskreno. Teško je bilo to prikriti, pa i po cijenu da nas naša reakcija oda: ništa slično, ni prije, a, pravo govoreći - ni poslije, ne vidjesmo! Što, naravno, nije umanjivalo naš patriotizam. (Pobogu, ko vam brani da volite svoju zemlju?!) 

CEMÉA

No, čak i dnevna rutina CEMÉA bila je dovoljna da se osjećate praznično, posebno. 

Ručkovi u prvoklasnom restoranu bili su ritualni i izvanredni u svakom smislu: po broju i kvalitetu pripremljenih jela - od salate i predjela na početku do sireva, deserta i kafe na kraju (a sve se to služilo dugo i u etapama, sa pauzama - da traje i ostavi mjesta za razgovor),  ali i po kvalitetu komunikacije za stolom koja je predstavljala užitak svoje vrste. Na meniju je svakoga dana bilo nešto drugo - i sve sami mediteranski specijaliteti. (Svoj glas dajem za paelju, španski riblji đuveč.) Simpatični kuvar, velemajstor svoga posla, povremeno bi išao od stola do stola i objašnjavao gostima šta jedu. Prelijepa djevojka, studentkinja koja je u restoranu radila sezonski, posluživala je, donosila i odnosila posuđe. Jednom nije mogla skriti zaprepašćenje: vrlo malo se pojelo od arapskog specijaliteta zvanog kus-kus. Žil, jedan od gostiju, vaspitač po zanimanju, kratko je objasnio: “C’est bon. Mais, il y en a beaucoup.“ (“To je dobro. Ali ima ga previše.“) Konstatovala sam francusku ljubaznost i umijeće nalaženja prave riječi. Žil odgovara: “Bien sûr. Il faut embellir la vie, mademoiselle.“ (“Naravno. Treba uljepšati život, gospođice.“)

Festival 

Najteže je po povratku bilo - navići se poslije savršenog “bageta“ na naš “obični“ hleb. (A “baget“ koji vam prodaju kao francusko pecivo u nekoj zemlji koja nije Francuska, najčešće je samo loša imitacija - sa originalom nema baš nikakve veze.)

Imali smo i “zborno mjesto“, gdje je sve vrvilo i žamorilo od priče o predstavama (“Quelles spectacles“...? etc.), a moglo se s vremena na vrijeme čuti i pjevušenje uz gitaru. Sa našim drugarima iz različitih djelova svijeta nalazili smo se svakodnevno u bašti nadomak malog kafea tipa “samousluga“ u kom ste se mogli osvježiti u svako doba dana sokovima, ekspres-kafom i drugim bezalkoholnim pićima. Tamo niko nije radio. Tamo smo po potrebi radili svi: samoposluživali se, pripremali kafu i ostavljali novac prema istaknutom cjenovniku. Niko nikoga nije kontrolisao, uhodio, nadgledao. A uvijek je sve bilo u redu. 

Na vlasti u Francuskoj bili su socijalisti na čelu sa Miteranom... Naši prijatelji iz organizacije, francuski profesori, bili su takođe socijalisti. (Bar jedna većina - u svakom slučaju.) Pričali su nam o tome da je njihov cilj socijalističko uređenje do kojeg će doći “evolucijom, a ne revolucijom“ (kako se to desilo kod nas)... Da, zbilja, mi smo dolazili iz socijalističke Jugoslavije, rođene iz krvi borbe i revolucije, iz jednog velikog sna. I bili smo na to ponosni. Misao o evolutivnoj promjeni društvenog uređenja činila se dobra, ali nama, naviknutim na ideju borbe za ideal (koji ne pita za cijenu) - nedovoljno uvjerljiva i nekako prozaična. Skoro pa dosadna. (Može biti da niko od nas više ne razmišlja tako.)

U našem društvu povremeno je provodila slobodno vrijeme i Marijana (Marianne), novinarka iz Švajcarske koja je izvještavala o Festivalu. “Je suis Allemande“ - rekla nam je jednom na odličnom francuskom jeziku. Zaista je izgledala kao prava Njemica, i to iz kakvog arijevskog sna (nacisti bi vjerovatno “odlijepili“ za takvom ljepotom). Izgledalo je, međutim, da je i Marianne po uvjerenju socijalista.  U istom društvu imali smo priliku upoznati i vrlo ljubaznog profesora književnosti iz Pariza. Raspitivali smo se o aktuelnostima u francuskoj literaturi. Preporučio nam je za čitanje - Margarit Diras. (Marguerite Duras: “L’Amant“.) No, jedan od najzanimljivijih likova bio je veliki ljubitelj teatra u dubokoj starosti, zbrčkanog lica, poguren i usporen, ali živog i vedrog duha, uvijek oran za šalu. Povjerio nam se. Kaže - išao bi u Brazil, ali se boji da ga u Amazonu ne pojedu pirane. Alternativa je bio Avinjon.

(Nastavak naredne sedmice)

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (4 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.