navigacija Naslovnica Premium

KAKO DANAS ČITATI NJEGOŠA (2.)

1.7.2017 20:53

Balša Brković: Diktatori nemaju pravo na Njegoša

Postoji nešto duboko protivprirodno u bilo kom pokušaju (a bilo ih je previše) da se Njegošev Gorski vijenac pretvori u podršku nekom velikodržavnom projektu. Diktatori nemaju pravo na Njegoša

Balša Brković: Diktatori nemaju pravo na Njegoša Damjan Brković: "Posljednja noć u Biljardi"
Balša Brković
Foto: Autor: Balša Brković

(Nastavak iz prošlog broja)

IZAZOVI KONSTITUISANJA 

Evo još jednog modela pomjeranja perspektive u čitanju.

Na tragu jedne zanimljive opaske profesora Kilibarde o „pjesniku koji zadrijema“ pa kaže i ono što se ne uklapa u njegove autorske namjere (ili političke, vjerske ili filozofske ideje) možemo konstatovati na nekoliko mjesta u Gorskom vijencu nesumnjivo postojanje onoga što se danas zove suživot i nije (samo) egzistencijalni već politički termin par exellance. 

Kada nailaze turski svatovi, Serdar Janko konstatuje: 

Ima onđe i Crnogoracah
Malo manje nego polovina,
Nešto prije toga, dok se pregovara sa „Turcima“, govori Skender-aga, kao reakciju na sašaptavanje dva Crnogorca, prije svega zbunjen tokom razgovora i skupa. 
Što je ovo, braćo Crnogorci?
Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud dođe ta nesrećna misa
O prevjeri našoj da se zbori?
Nijesmo li braća i bez toga,
U bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.
Kosa mlada na groblje junačko
Siplje li se bulah ka Srpkinjah?

Iz kazanog je jasno da neke forme suživota postoje, i da su na neki način potvrđene određenim vremenom. I da to svi prisutni znaju. Niko od Crnogoraca ne reaguje na ovo iskazom koji opovrgava istinitost onoga što je rekao Skender-aga. Od glavara koji su maločas bili skloni sprdnji, humoru (Ne prelaz mi preko puške, Bajko), ovdje dobijamo samo (gromoglasnu) tišinu. Niko ga ne pita - koji su to bojevi, jer, nesumnjivo znaju. 

Njegošev pjesnički tekst potvrđuje stvarnost koja ne ide u prilog borbenoj retorici, učestalim pozivima na krv.

Ili, možda nije pjesnik, kako veli Kilibarda, „zadrijemao“ i nije mu nikakva informacija „pobjegla“ već upravo, gradeći kompleksnu arhitekturu svoga djela, i ovo spada u ono što se mora reći da bi slika bila potpuna. 

I efekat je postignut: nakon ovakvih epizoda Istraga izgleda kao još radikalniji čin, i to je, vjerujem, bila namjera autora.  

Biljarda 

I dalje na ovom tragu: a zašto onda taj suživot nije dobar, zašto jednoj strani prestaje da odgovara? Čak se ima utisak da su „Turci“ začuđeni intenzitetom crnogorske inicijative. Al, druga se drama sad odvija...

Evo polovine mogućeg odgovora, drugu polovinu donijeće nam nešto kasnije dva ljuta kokota.

Ovdje nam se Njegoš ukazuje kao intuitivni šmitovac. Jer, kristališe se imperativ kao kod jednog od amblematičnih mislilaca XX vijeka, Karla Šmita: neprijatelj me konstituiše. 

Ovaj kontroverzni misilac nacističkog backgrounda mnogo je više uticajan nego što je poznat. I paradoksalno (a to mu Bernar - Anri Levi ne može oprostiti) jedan je od najvažnijih mislilaca u bavljenjima prvaka savremene ljevice, ali i jedna od ikona postmodernizma. Čak i ako vam se ne sviđaju njegove teze, ili pak njihove krajnje konsekvence, Šmitu morate priznati razornu analitičnost.

Upravo teza o dosezanju identiteta kroz kreiranje neprijatelja pokazaće se provokativnom za brojne savremene mislioce, na čelu sa Deridom, ali, ova se filozofema pokazuje vrlo mogućim ključem za razumijevanje odnosa u Gorskom vijencu o kojem govorimo. I ovdje nije presudno da li je nama danas taj koncept prihvatljiv ili nije, određenu težinu ima činjenica da je Njegošev ključni motiv (njegovo razrješenje, zapravo) gotovo saglasan sa jednom značajnom misaonom linijom u (post)modernoj filozofiji.

„SPECIJALNI RAT“, ŽENSKO PITANJE...

Epizoda sa „vješticom“ je zanimljiva i s razloga što je vjerovatno prvi prikaz tzv. specijalnog rata u južnoslovenskim književnostima. Rat dezinformacijama jedna je od osnovnih metoda savremenog specijalnog, uglavnom medijskog rata. Baba, navodna vještica, je posebno živopisna epizoda. Njegoš je ovdje duhovit, a njegovi antropološki uvidi relevantni. Čini mi se da stanovitu vizuelnu inspirativnost i sugestivnost ove pričice potvrđuje i jedna od najljepših slika Voja Stanića.

Kada dođu „3-4 stotine Ozrinićah, Cucah i Bjelicah“ i dovedu babu-vješticu scena je grandiozna. Govori se o nekoliko stotina ljudi, samo što nije puklo, bratstva zakrvljena... Kada glavari zatraže objašnjenje, pojavljuje se - baba koja tvrdi da je vještica. 

Baba je neobično ubjedljiva, priča dobro pripremljenu priču - odlučila je da se otkrije, ali i sve druge koje su vještičarile sa njom. Postavka djeluje krajnje ozbiljno - gnjevni narod, ubjedljiva baba... 

Ali, gotovo da je zabavno koliko glavari nemaju strpljenja za sujevjerje, premda se, na svoj način pozabave i nekim sličnim stvarima - masovnom hipnozom u Kotoru. Njihova presuda je neumoljiva - vještice ne postoje. 

I baba odmah priča kako jeste. Poslata je iz Bara, po zadatku skadarskog vezira (Koji je već znao za crnogorsku namjeru da udare na domaće Turke, izgleda da su Crnogorci i tada kao i danas bili vješti u čuvanju tajne), „pa me posla da vas ja pomutim / da se o zlu svome zabavite“.  

Baba vještica spada u duhovite epizode, čitalac ima utisak da su neka rješenja, neki stihovi zabavljali i Njegoša dok ih je pisao. Očito da je kroz tih nekoliko humornih pasaža dao jednu vrstu mentalitetskog portreta crnogorskog čovjeka, njegovih slabosti, limita, praznovjerja. 

Njegoš 

Jedna od izdvojenih humornih epizoda je i Draško iz Mletakah. Ona se gotovo po stereotipu tumači kao „Njegoševa kritika Zapada“, premda je više riječ o kritici Crnogoraca, crnogorskog neznanja, zapravo. Ovdje se Njegoš - čovjek evropskog iskustva, pomalo izruguje sunarodnicima. Ali i naglašava njihovu neiskvarenost, pa je humorni učinak pojačan. Kroz čista zapažanja Vojvode Draška dobijamo i prave informacije o tzv. visokoj civilizaciji kulturnih naroda - prisustvo žbira i nesloboda na svakom koraku je ono što je zgrozilo Crnogorca. Ali, svejedno, kada ga Dužd pita o susjednim narodima, i hoće li pojesti Crnogorca - živa ili mrtva - kad ga uhvate, Draško je najiskrenije začuđen.

Herojski Crnogorac može ubiti neprijatelja, ili biti ubijen, ali ne želi lagati o njemu: kao da nas Njegoš želi podsjetiti da među njegovim Crnogorcima i dalje živi autentični helenski herojski duh.

Njegoš je duhovit, ponekad i subverzivan i u nekim drugim rješenjima. Na jednom mjestu, u kontekstu, nailazeće turske svadbe, čujemo kritiku „turskog“ odnosa prema ženi:

U njih nema nikakva vjenčanja,
No pogodbu nekakvu učine
Ka da kravu napoli predaju.
Oni žene u čeljad ne broje,
No ih drže ka prodano roblje.
Oni kažu: žena je čovjeku
Slatko voće al pečeno jagnje;
Dok je takva neka je u kuću,
Nije l takva sa njom na ulicu.

I mogao bi čovjek da pomisli da se radi o nekim civilizacijskim ili kulturološkim razlikama, a ne o opanjkavanju drugačijeg, da nećemo u Gorskom vijencu naići i na „crnogorski“ odnos prema ženama. „Te ja uzmi trostruku kamdžiju / uždeni joj košulju u meso / i ozdravi snaha Anđelija“...
   
„KRILATE“ MORALNE ALEGORIJE

Dvije elegantne i ubjedljive moralne alegorije koje možemo naći u Gorskom vijencu Njegoš vezuje za krilata bića. 

Na početku spjeva dešava se epizoda sa jarebicama. Iznenada, čuje sa graja. Ispostavlja se da su Crnogorci uhvatili grupu uplašenih jarebica koje su najednom doletjele. „Stade velika graja navrh Crkvine“, a neposredno prije toga jedan od vojvoda odustaje od ubijanja kukavice, jer mu je „ža fišek oštetiti“.

Na upit što graju (A evo ste gori nego đeca!), čujemo odgovor Vukote Mrvaljevića:

Doleće ni jato jarebicah
I svakoju živu uhvatismo;
Stoga graja stade među nama.
Na to, „Svi iz grla poviču“ (dakle, riječ je o stavu koji pripada svima, koji je moralni zakon):
Puštite ih, amanat vi boži,
Jere ih je nevolja nagnala,
A ne biste nijednu hvatali;
Utekle su k vama da uteku,
A nijesu da ih pokoljete. 

U didaskaliji dobijamo potvrdu da su jarebice puštene.

Ovom elegantnom alegorijom Njegoš antropološki konstatuje herojski moral koji dominira među njegovim likovima. 

U kontekstu alegorije o jarebicama, jedna traumatična epizoda iz savremene crnogorske istorije svjedoči koliko zapravo Crnogorci zaista nisu čitali (ili razumjeli) Njegoša. Da su bili dobri čitaoci, zar bi bilo moguće da se desi deportacija bosanskih građana devedesetih godina? I oni su utekli k nama da uteku, ali, od silnih zakletvi i Kosova, mora da su ove jarebice promakle profesorima (i profesorkama) koji su predavali Gorski vijenac. 

Postoji nešto duboko protivprirodno u bilo kom pokušaju (a bilo ih je previše) da se Njegošev Gorski vijenac pretvori u podršku nekom velikodržavnom projektu. Diktatori nemaju pravo na Njegoša. Svaki stih, svaki semantički impuls u ovom tekstu je protiv Moći, protiv Sile, protiv Tirjanstva. Njegoševi Crnogorci su prirodni anarhisti u izvornom značenju te riječi. 

Kada Mićunović kaže turskom izaslaniku: 

Drž, ridžale, uzmi ovaj fišek
Ponesi ga na poklon veziru
I kaži mu da je to cijena
Koje drago glave Crnogorske, 

on retorički staje uz rame Aleksandra Makedonskog kad kaže svojim vojnicima pred najveću bitku (Gaugamela, 1. oktobar 331. pne) - Ja vodim slobodne ljude, Darije vodi robove. Ako oni ubiju Aleksandra, samo jedan Makedonac manje, a ako mi ubijemo Darija, oni više ne postoje... 

Na očekivani gnjev Ridžala Osmana (Kakav fišek na poklon veziru, / samovoljni kavurski hajduče!), Mićunović uzvraća najefektnije moguće:   

Zar obdadva nijesmo hajduci?
On je hajduk roblja svezanoga,
On je bolji e više ugrabi;
Ja sam hajduk te goni hajduke,
Glasnija je moja hajdučija.
Ja ne pržim zemlje i narode,
Ama mnogi grdni mučitelji
Na nos su se preda mnom pobili.

Ako bi trebalo tražiti stihove koji najpreciznije formulišu Njegoševu političku misao u Gorskom vijencu, to bi bili ovi stihovi. Ova univerzalna i vječna podjela na „hajduke roblja svezanoga“ i „hajduke te gone hajduke“. 
„Hajduk te goni hajduke“ je moralno superiorna pozicija u odnosu na sve oblike hajdučije. To je onaj koji može stati tirjanstvu nogom za vrat, i „privesti ga k poznaniju prava“. 

Ne parole i nacionalne budnice, ne tragedizovanje frustracija nacionalne neostvarenosti, ne vjerska netolerancija, ovo je ono što je živo i danas iz Gorskog vijenca. 

Nije li i današnjem čitaocu savršeno jasna ova podjela. Ipak, i u ovom slučaju teško je prepoznati dejstvo ovih stihova na svijest savremenih Crnogoraca.

Vezirovi izaslanici odlaze, ali, kao da se nastavlja isti, politički, u najboljem smislu te riječi, diskurs. „Biju s e dva kokota kod skupštine.“ Tu nas čeka ona najavljena druga polovina odgovora na pitanje o razlogu za konflikt.

Vidite li ova dva đavola!
Oko šta se oni dva poklaše,
Jedan drugom oči iskopaše?
Za njima je tridest kokošakah,
Mogu živjet kao dva sultana
Da im dade nekakva nesreća.
I što mi je do njihove svađe -
A voli bih da nadjača manji;
A ti, aga, brade ti svečeve?

SKENDER-AGA

A ja voli da nadjača viši.
Rašta ga je bog višega dao:
Kad je viši, neka je i jači!

Pored ovog prvoplanskog etičkog pitanja - viši ili manji? - premda nije ni ono naivno (pobjeda manjega narušava tzv. prirodni poredak, zato je herojski čin, zato je veličanstvena), i gdje su želje posmatrača postavljene na očekivan način - postoji ovdje jedan još zanimljiviji, možda i dublji impuls. Gdje se Njegoš ukazuje kao tamni filozof istorije.

„Za njima je tridest kokošakah, / Mogu živjet kao dva sultana“ - nije li to opis dvojne zajednice? Suživota? Ipak, kao ni Njegoševi Crnogorci ni ova dva kokota ne pristaju na tu vrstu razrješenja. A što ih gura prema rješnjenju koje podrazumijeva eliminaciju onog drugog? Što im ne da mira, i bukvalno? „Nekakva nesreća.“ Onaj tamni dio ljudske prirode koji čini da istorija izgleda tako krvavo. On je „nesreća“ ljudskog postojanja, to je demon koji tjera na akciju, na sukob. „Nesreća“ koja pripada ljudskoj prirodi i zato je ovaj uvid - mračan. 

Njegoš ovdje izrasta u filozofa istorije i pesimističnog mudraca, kada, na ovako precizan način ponudi ključno objašnjenje: nesreća koja pripada ljudskom kao takvom uzrok je svih patnji i zala na ovom svijetu. Pa i u slučaju njegovih književnih likova.  

KLJUČNO PITANJE – KOJI NJEGOŠ?

Evo još jednog mogućeg učinka pomjeranja perspektive.

Teza koju sam svojevremeno iznio u jednom ozbiljnom književnom časopisu, ali i jednom intervjuu za popularni sarajevski nedjeljnik, o tome da je Njegoš u suštini pjesnik branilaca Sarajeva izrečena je sa namjerom da se ukaže na interpretacije Njegoša u odnosu na koje postoji neka vrsta psihološke blokade, nemogućnosti da se stvari sagledaju (i) na taj način. Ali, kad sve svedete i podvučete nije li Gorski vijenac prije svega priča o odvažnima koji se konstituišu, samoodređuju kroz sukob sa mnogo jačim od sebe. Lišeno svih ideoloških i nacionalnih inercija djelo se može interpretirati (i) na taj način.

Ova teza mi se takođe učinila i na lijep način provokativnom, budući da su upravo mučitelji Sarajeva vojevali sa Njegoševim stihovima na usnama. 

Na tu tezu regovali su i srpski i bošnjački intelektualci. Vrlo slično - odbacili su je kao nemoguću. Bez elaboracija. Ugledani bošnjački intelektualac mi je poručio samo da to nije tako. 

Pretpostavljam da se kod dijela Bošnjaka odigrava sličan proces onome iz Gorskog vijenca, šmitovski proces gdje vidimo potrebu da se kao arhineprijatelj obilježi Njegoš. U šmitovskom ključu koji smo prozvali povodom odnosa u Gorskom vijencu, to bi bio onaj marker u odnosu na koji formulišete sopstveni identitet, odnosno aktuelnu verziju identiteta, jer identitet nije statična kategorija. Ipak, i tada je napomenuto da je današnja politička realnost - uloga individue je radiklano drugačija - neuporedivo različita od vremena dešavanja Njegoševog spjeva, i vjerujem da takvo konstituisanje identiteta danas nije najsrećniji izbor. Na koncu, put do modernih identiteta nužno je različit od puteva kojima su se konstituisali klasični identiteti.

Etiči nauk gdje ga ima nije određen nominacijama, pa ni Njegoševa etika nije određena nacionalnim ili vjerskim kontekstom, niti pripadnošću likova.

Ilustruje to i jedna anegdota, koja nudi i jedno zanimljivo objašnjenje. Starovaroški musliman pita prijatelja, Crnogorca, uglednog profesora, dok se prisjećaju neveselih devedesetih, i onih Crnogoraca koji su imali snage i hrabrosti (i potrebu) da brane sugrađane druge vjere: „Zašto ste nas branili tada?“ „Jer smo vaspitani na Njegošu“, objasnio mu je prijatelj. Starovarošanin se nesumnjivo dobro sjeća da su i oni koji su ih napadali tvrdili da to čine i u ime Njegoša, i vjerovatno je bio sasvim zbunjen. Jedni su se nadahnjivali nacionalnom retorikom, a drugi Njegoševom etikom, i filozofijom otpora (svakoj) sili. Jedni su ga dobili kao nacionalni doping, a drugi su ga - čitali. To je ključna razlika. Otud Njegoš na tako različitim pozicijama istovremeno. Ali, velik pjesnik je - voćka čudnovata...

Nije, dakle, pitanje da li Njegoš? Ključno pitanje je - koji Njegoš?

Od svih mogućih Njegoša koji je pjesnik za naše vrijeme? Koji nam je od pomoći u našem vremenu i izazovima koji stoje pred nama. Taj odgovor moramo dati mi, njegovi današnji čitaoci.

Ako ga pokušavate proizvesti u sveca ili nacionalnog ideologa, Njegoš je mrtav pjesnik. Pročitan sa sviješću o kontekstu, Njegoš je vanvremeni klasik, pjesnik slobode i otpora, veličanstveni Jeretik kome su sve ideološke i vjerske odore tijesne. 

I ono najvažnije - Njegoš je stvorio jezik slobodnih ljudi. Kojim mi danas govorimo.

UMJESTO ZAKLJUČKA 

Imamo li pravo našeg najvećeg pjesnika ostaviti nerazumijevanju? 

Nerazumijevanje koje proističe iz neadakevatnih interpretativnih modela, jeste zapravo najdublje nerazumijevanje. Crna Gora je bitno drugačija u odnosu na prije pedeset, a kamo li sto pedeset ili dvjesta godina. Svijet je, takođe, bitno drugačiji. A mi o Njegošu u mnogo čemu govorimo kao što su govorili naši preci prije jednog stoljeća. Ne samo što govorimo kao oni, već Njegoša i tumačimo kao oni. To je, u najkraćem, neoprostivo. Velikog pisca isključiti iz mijena kroz koje prolazi svijet, kroz koje prolazimo mi sami, je isto što i odreći ga se. Šekspir i Servantes rastu sa Evropom, oni su živi pisci koji se „izjašnjavaju“ o ključnim pitanjima moderniteta, jer imaju valjane čitaoce. Mi smo svog najvećeg pisca osudili na sklerozu, uskratili mu pravo da bude sa nama. Ne da je prisutan parolama i besramnom političkom upotrebom, već onim važnim informacijama, koje nerijetko spajaju racionalno i emocionalno, ili učine da jasno bljesne neizrecivo, a koje nam mogu dati samo istinski, samo najveći umjetnici.   

Mi Njegoša moramo spasiti od sebe samih. Od naših loših čitanja, koja nisu njegov grijeh. Njegoš se mora u školama predavati na potpuno drugačiji način. Ne tako što će od njega da prave nacionalni totem, već što će mlade ljude uvesti u moguću komunikaciju sa piscem koji im itekako ima što reći. 

Ali dok god naše obraćanje njemu bude drhtavim glasom koji uzmiče pred nestvarnom veličinom, to neće biti moguće. Samo nova čitanja mogu otvoriti to djelo i za nove generacije. Ne sljedbenika, ne obožavalaca, već - čitalaca- sabesjednika. Za pjesnika i nije potrebno više.

(CANU, 22. jun 2017.) 

Da bi bio Pjesnik, bio je i Jeretik

U ovom svijetlu krajnje bizarno djeluje pokušaj crkve da Njegoša proglasi za sveca. 

Međutim, to, po Njegoša nije naivan gest. Ulog je njegova – književna sudbina. (A pisac druge i nema, rekao bi Danilo Kiš.)

Proglašenje za svetitelja (insitucionalno neuspješno, na svu sreću) bio bi konačan udarac Njegoševom djelu. Njegoš odavno funkcioniše kao neka vrsta nezvaničnog sveca, čime je u značajnoj mjeri limitiran i broj čitalaca i kvalitet čitanja.     

Njegoš je nedopustivo mnogo puta bio zloupotrijebljen – na fonu one „turske magije“ o kojoj govori Krleža. Proglašenje za svetitelja zaledilo bi ga u toj poziciji za sva vremena. Suština njegovog pjesništva postala bi nedostupna. 

Naravno, ne može se crkvama ulaziti u njihov pogled na stvari, ali, kakav god bio status Njegoša u crkvi, samo ga čitaoci mogu sačuvati na način koji je najvažniji. Kao Pjesnika. A da bi bio Pjesnik, bio je i Jeretik. To je cijena duhovne slobode koju je on platio. Tako stečenu slobodu nikakav crkveni gest mu nema pravo osporiti.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (5 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 24

  • ROBESPIERRE 1 godinu i 2 mjeseca
    *Konstituisanje
    • 1
    • 0
  • Bokelj 43 1 godinu i 2 mjeseca
    čovjek mora biti ludo hrabar ili veoma tašt da bi se upustio u tumačenje Njegoša
    • 5
    • 1
  • sonnyy 1 godinu i 2 mjeseca
    Brkovici ne moras prevoditi Njegoša, to vama ne pristaje. Jer ko ga napada ne moze da ga brani...I stidjet se sto smo se branili necemo...
    • 3
    • 1