navigacija Naslovnica Premium

KOKICE

9.11.2013 16:57

Budućnost i pornografija

SF spektakl “Enderova igra” i režijski debi glumca Džozefa Gordona Levita

Budućnost i pornografija
Foto: guardianlv.com Autor: Radenko Savić

Enderova igra (Ender’s game,Gavin Hood, 2013)

Kvalitetna naučna fantastika bi se mogla opisati kao istorija mogućih budućnosti. Ponekad, kao u slučaju Džordža Orvela, Oldoza Hakslija ili Frederika Pola, pokazuje se da su autori ispravno predosjetili duh doba koje dolazi. Kod drugih pisaca, ideja nije da se opiše duh vremena, koliko da se ukaže na ono što je nepromjenjivo u ljudskoj prirodi. Ovoj grupi autora pripada Ursule Le Gvin, koja je opisivala društva koja iza sebe imaju vjekove kapitalizma, komunizma ili nekog drugog društvenog uređenja. Dovođenjem njihovih osnovnih postulata do paroksizma, ona je uspjela da analizom fantastičnih posljedica ujedno ogoli i sve ono što nije u redu sa uzrocima. Orson Skot Kard se na sličan način pozabavio problemom opravdanosti nasilja u svom romanu “Enderova igra”. Još od objavljivanja 1985. godine, i dalje traju debate oko toga da li je poruka ovog djela militaristička ili nije. Ono što niko nije osporavao je kvalitet, zbog čega je Kard dobio dvije najveće književne SF nagrade, Huga i Nebulu. Ove godine, u bioskopima gledamo istoimenu ekranizaciju ove knjige.

Pripreme za snimanje ovog filma su trajale preko dvadeset godina, za šta je odgovoran sam Kard. Sredinom devedesetih, on je napisao prvu verziju scenarija, koju je kasnije dorađivao Dejvid Beniof (serijal „Igra prestola“), a za režisera je bio odabran Volfang Pitersen („Podmornica“, 1981)
U dalekoj budućnosti, komandant Mazer Rakam (Ben Kingsli) gine dok spašava planetu Zemlju od invazije vanzemaljaca. Godinama kasnije, čovječanstvo slavi Mazera kao heroja i istovremeno se sprema za drugi talas invazije. Pukovnik Graf (Harison Ford) regrutuje pitomce za buduću borbu. Jedan od njih je i povučeni dječak Ender Vigin (Asa Baterfild). Tokom obuke, Ender će morati da se suoči sa zavidljivošću vršnjaka, kao i pritiskom porodice i okruženja.

Pripreme za snimanje ovog filma su trajale preko dvadeset godina, za šta je odgovoran sam Kard. Sredinom devedesetih, on je napisao prvu verziju scenarija, koju je kasnije dorađivao Dejvid Beniof (serijal „Igra prestola“), a za režisera je bio odabran Volfang Pitersen („Podmornica“, 1981). Slijedile su brojne izmjene u scenarističkom i režiserskom timu, dok nakon dvije decenije projekat nije došao do južnoafričkog režisera Gejvina Huda („Tsotsi“, 2005). Iako je šteta što film nije izašao ranije, može se reći da je vrijedilo čekati.

Naime, u naučnoj fantastici postoje djela koja su vrhunski režirana („Prometej“), ali čija je priča toliko prizemno uvredljiva da krajnji utisak teško može biti pozitivan. „Enderova igra“ je sušta suprotnost ovakvoj vrsti filmova i može se posmatrati kao njihov negativ. Prije svega, Hud je pokušao da snimi film koji će biti vizuelno upečatljiv na način na koji je to „Tron: Nasljeđe“ (Jozef Kosinski, 2010), a koji će ujedno imati hladnu, militarističku oštricu serije „Svemirska krstarica: Galaktika“ (2004-2009). Problem je što je kvalitet „Trona“ bio u efektima i scenografiji na kojima je radilo preko deset kompanija, zbog čega je futurizam bio vidljiv u svakom detalju. „Enderova igra“, uprkos budžetu od 110 miliona dolara, to ni izbliza ne dostiže, pa tako sebi dozvoljava začuđujuće siromašno osmišljenu sobu za simulaciju, vojne kabine pitomaca, kao i autentično spektakularne sekvence na kraju. Ova neujednačenost je prilično neobična za holivudski blokbaster, zato što u par scena film djeluje kao TV epizoda „Moćnih rendžera“, da bi nekoliko kadrova kasnije mogao da parira „Zvjezdanim ratovima“.

„Enderova igra“ ima narednika Hartmana koji takođe trenira strogoću, ali njega glumi Nonso Anozi, koji više liči na soul pjevača, nego na vojnika
Drugi problem je odabir glumaca. U „Bojevom metku“ (Stenli Kjubrik, 1987) postoji kultna scena u kojoj narednik Hartman (Li Ermi) regrutima drži govor o pušci. Priča o toj sceni je zanimljiva, zato što je Ermi bio profesionalni marinac koga je Kjubrik pozvao kao savjetnika. Međutim, Li, koji je u američkoj vojsci bio nadređeni kadetima, je glumcima na setu izdeklamovao govor koji inače daje vojnicima. U jednom trenutku je čak stigao da naredi Kjubriku da ustane sa režiserske stolice dok on priča, što je ovaj instiktivno uradio. Impresioniran, Kjubrik mu je dao slobodu da napiše i odglumi ovu scenu. „Enderova igra“ ima narednika Hartmana koji takođe trenira strogoću, ali njega glumi Nonso Anozi, koji više liči na soul pjevača, nego na vojnika. Vaspitačice u vrtićima isijavaju veći autoritet nego što će ga Nonso ikada imati. Zbog toga je prisjećanje na „Bojevi metak“ u trenutku kada on drži govor daleko najneprijatniji trenutak u filmu. Dalje, u „Enderovoj igri“ kao da ima premalo glumaca. Iako je cilj da se prikažu djeca, izgleda kao da se na čitavoj svemirskoj stanici nalaze jedva tri odrasle osobe koje sve drže pod kontrolom. Neobično je da, kao i kod efekata, i u glumačkom smislu imamo neujednačenost. Naime, teško je zamisliti bolji odabir za Endera od mladog Ase Baterfilda koji je u potpunosti uspio da dočara lik iz romana. Još od „Šestog čula“, malo koji mladi glumac je imao ovako upečatljivu ulogu.

Jasno je da nakon nabrojanih mana, „Enderova igra“ mora da bude remek-djelo u domenu priče, razvoja likova i poente, kako bi uopšte bila gledljiva. Na veliko iznenađenje, ona to i jeste. Za razliku od filmova koji imaju dobru scenografiju, efekte i ništa drugo, „Enderova igra“ to možda nema, ali zato ima sve ostalo. Prije svega, ovo je izuzetno inteligentan film, ali ne na način na koji je to, recimo, „Početak“ Kristofera Nolana. Kvalitet ovog djela je u njegovoj moralnosti i pitanjima koje postavlja. Neke od tih tema su veoma savremene, pa se može reći da se ovdje posredno analiziraju problemi preventivnog udara, kolateralne štete i genocida na način koji nije skorije viđen u SF filmu. Najbolje od svega je što nema osude ni opravdanja. Gledaocima se otkriva priča, a na njima je da sami izvedu zaključak. Slično kao i u romanu, i ovdje se može lako uspostaviti paralela između vojnih lidera koji odlučuju o svijetu i nezrele djece koja ne znaju šta rade. Ni jedni ni drugi nisu svjesni posljedica, a i jednima i drugima je lako manipulisati.

„Enderova igra“ je istinski human film, u dobu kada se čak ni drame više ne snimaju da budu takve. Djelo ima jaku poruku i snažan kraj koji se, u sadašnjem istorijskom trenutku, može doživjeti kao čista avangarda. Jedini problem je što je uz malo više truda, ovaj film lako mogao da bude savršen, dok je ovako samo odličan
Unutrašnji lomovi mladog Endera su dati kroz odlične scene animirane igre. Time djelo dobija jednu originalnu, psihološku dimenziju, koja ga gura u pravcu psihodelične naučne fantastike („Izmjenjena stanja“, Ken Rasel, 1980). Tako autori, koji nisu bili u stanju da upečatljivije prikažu rutinske scene treninga na brodu, uspjevaju da prenesu ono što je bilo neuporedivo teže - stanje Enderove svijesti u trenucima kada donosi odluke. Naravno, i tada ostaje ključna dilema da li je moralno opravdano poprimiti najgore osobine protivnika, kako bi se trijumfovalo u borbi u kojoj pobjednika ne može biti.

„Enderova igra“ je istinski human film, u dobu kada se čak ni drame više ne snimaju da budu takve. Djelo ima jaku poruku i snažan kraj koji se, u sadašnjem istorijskom trenutku, može doživjeti kao čista avangarda. Jedini problem je što je uz malo više truda, ovaj film lako mogao da bude savršen, dok je ovako samo odličan.

Konačna ocjena: 8/10.

Don Džon (Don Jon, Joseph Gordon-Levitt, 2013)

Pojedina umjetnička djela punu vrijednost dobijaju tek kada se u obzir uzme istorijski kontekst. Recimo, teško da će savremeni čitalac shvatiti revolucionarnost Bokačovog “Dekamerona”, dok ne uzme u obzir moralne nazore doba u kome je djelo nastalo. Napisati tako nešto nepunih sto godina nakon što je papa odobrio mučenje jeretika od strane inkvizicije, predstavljalo je prije svega akt hrabrosti, iako danas to izgleda kao zbirka ljubavnih, duhovitih i tragičnih priča. Glumac, a sada režiser i scenarista Džozef Gordon Levit, pokušava da razotkrije smisao seksualnosti u savremenom društvu, pri čemu jačina njegove poruke direktno zavisi od svjesnosti konteksta u kome je djelo nastalo.

Džon Martelo (Džozef Gordon Levit) je mačo muškarac opsjednut pornografijom. Iako ulazi u niz kratkih veza, on ne može da se oslobodi zavisnosti od erotskih Internet sajtova. Kada upozna Barbaru Šugarmen (Skarlet Džohanson), Džon osjeća kako je našao pravu ljubav, ali i dalje ostaje zavisan od svog poroka. Uporedo sa razvojem veze sa Barbarom, Džon upoznaje Ester (Džulijen Mur) koja mu je prvo odbojna, ali kasnije ga sve više privlači.

Iako je ovo debitantski Levitov rad, film je sigurno i iskusno režiran. Pojedine djelove karakteriše agresivna montaža, ali smjenjivanjem klipova sa računara i televizije ujedno se dočarava i informatička zasićenost, što je i bila namjera. Levit, takođe, potpisuje i scenario, i tu je već manje uspješan. Iako traje jedva devedeset minuta, neke scene kao da su ubačene kako bi se navukla minutaža. Sama priča je zanimljiva, zato što analizira relativno škakljivu temu Internet pornografije koju tretira na duhovit i šarmantan način.

Struktura filma je repetitivna, ali ne i zamorna. Gledamo našeg junaka sa djevojkom, sa prijateljima, u ispovjedaonici i sa porodicom. Ovaj krug se uspostavi na početku filma, a onda se ponovi nekoliko puta prije kraja. Iako se bavi eksplicitnom pornografijom, djelo je rijetko vulgarno, mada je jasno da kontroverznost teme treba da opravda očigledne scenarističke propuste.

Čitav zaplet počiva na tome da Barbara zabrani Džonu da gleda porno klipove, zato što ga jednom uhvati kako to krišom radi. Džon to ne može da izdrži, zbog čega im veza upada u krizu. Ovaj zaplet je neuvjerljiv na platnu baš kao što je i u prethodne dvije rečenice
Ovaj film će se najviše dopasti onima koji u dnevnim novinama čitaju članke o tome šta privlači žene, kako o seksu razmišljaju muškarci, kojih su deset zlatnih pravila za savršeno vođenje ljubavi i slično. U stvari, film djeluje kao ekranizacija jednog takvog članka, sa odgovarajućom dubinom, odnosno odsustvom iste. Problem je što ljudi koji čitaju takve tekstove obično čitaju i druge koji opisuju koliko čaša vode treba popiti dnevno i kako napraviti savršene palačinke. Levit je film pravio za takvu publiku, a sva je prilika i za sebe. Zbog toga, on često ima monologe koji više zvuče kao nešto što glumac Levit privatno misli o seksualnosti, a ne nešto što misli lik koga glumi. Tako imamo prilično plitkog i otresitog Don Džona, koji kada analizira svoju naviku postaje iznenađujuće rječit i inteligentan. Takođe, Džon je prototip idealnog televizijskog muškarca iz radničke klase koji je dopadljiv ženama. To znači da je zgodan, razvijen, sportski tip koji izlazi sa drugovima, poštuje porodicu, i spava sa djevojkama. Ubrzo, Džon nalazi i idealnu televizijsku ženu, Barbaru. Ona je zgodna, pažljiva, podatna, plitka, mada istovremeno posesivna. I jedno i drugo karakteriše lucidno i prostodušno ponašanje koje donekle podsjeća na razblaženu verziju “U dobru i u zlu” (Dejvid O. Rasel, 2012).

Čitav zaplet počiva na tome da Barbara zabrani Džonu da gleda porno klipove, zato što ga jednom uhvati kako to krišom radi. Džon to ne može da izdrži, zbog čega im veza upada u krizu. Ovaj zaplet je neuvjerljiv na platnu baš kao što je i u prethodne dvije rečenice. Nakon niza situacija, Levit dovodi u vezu gledanje pornografije sa pravom ljubavlju, pa na kraju ispada da onome ko je zaista zaljubljen, pornografija gotovo ne treba. Odjavni monolog liči na završne rečenice nečijeg školskog rada u kome je učenik promašio temu, bez obzira na to koji je naslov.

Lik Ester je ubačen čisto kako bi se dala antiteza Barbari. Iako film barata računarskim terminima, ne postoji ta virtuelna realnost u kojoj bi ovaj lik privukao Džona. Naravno, ideja je da nakon lažnog, Internet seksa i Barbare kao njegovog ideala u stvarnosti, Džona privuče nešto sasvim drugačije. Da bi ova indi verzija “Pedeset nijansi sive” bila na nivou, Ester takođe ima istančan pornografski ukus, koji uključuje danske filmove iz sedamdesetih (tzv. danske akcione). Ono što Levit previđa je da je i ovo samo jedna klasa filmova koje on gleda, te da ne postoji suštinska razlika između porno klipova na kojima su profesionalni glumci ili onih na kojima su amateri. Šta je kome draže ukazuje samo na razliku u psihološkom profilu ličnosti, ali i jedno i drugo je i dalje pornografija.

Odnos između dobrog bioskopskog filma i “Don Džona” je isti kao odnos između klasičnog romana i dosjetke. Dosjetka, možda, jeste originalna i duhovita, ali nije niti može biti roman. Zbog toga je ovo teško posmatrati kao zaokruženo djelo, već prije kao zanimljiv seminarski rad talentovanog studenta režije. Iako je osvježenje po tematici koju obrađuje, sve ostalo je već viđeno, i to u boljim filmovima.

Konačna ocjena: 4/10.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 4

  • copshootcop 4 godine i 11 mjeseci
    Autor kolumne je pismen, ocito je da poznaje sedmu umjetnost i ima inteligentan smisao za humor ("zaplet je neuvjerljiv na platnu kao sto je i u prethodne dvije recenice"), pa je razlog smijehu vjerojatno rijetko vidjena transkripcija Huxleyjevog imena? Ocjenu prvog filma i naziv drugog u tekstu tesko da moze previdjeti svako dobronamjeran, makar imao samo jedno oko...
    • 0
    • 0
  • Laki-boy 4 godine i 11 mjeseci
    hahahahaha a sto je ovo! hahahahahaha
    • 0
    • 0
  • декс 4 godine i 11 mjeseci
    Ovdje vam se velika greška provukla. U naslovu i početku teksta pričate o filmu "Enders game" a onda ,bez ikakvog podnaslova nakon ubačenog trejlera, se prebacujete na film "Don John". I još drugi film ocjenjujete a prvi ne? Ovo čitam s mobilnog,možda je do aplikacije,ali ne vjerujem.
    • 0
    • 0