navigacija Naslovnica Premium

SUDBINA PISCA

14.6.2014 15:30

Cetinjski dani Danila Kiša: Gorki osmijeh prijestonice

„Ruski jezik su nam predavali beli oficiri, emigranti iz dvadesetih godina koji su zamjenjujući odsutne profesore"

Porodica Kiš na Cetinje je stigla 1947. godine. Ujak Risto Dragićević sestru Milicu, dvanaestogodišnjeg Danila i petnaestogodišnju Danicu pronašao je posredstvom Crvenog krsta u selima zapadne Mađarske.

Otac porodice, Eduard Kiš u književnosti poznat kao Eduard Sam, završio je sa skoro cijelom širom rodbinom u krematorijumu Aušvica - Hitlerova soldatelska sve do kraja rata pedantno je vjerovala u uzvišenu misiju „arijevske rase“ .

Stara prijestonica jedne zaboravljene krajine obitelj Kiš dočekala je gorkim osmijehom pobjednika: s rastočenim skeletom vješala, napuštenim bunkerima, demobilisanim ratnicima, staricama u crnim maramama, nevješto ispisanim parolama oslobodilaca. Sestra Danica dugo će se poslije Panonskog mora privikavati na surovi pejzaš Katunske nahije. Danilovo srođavanje s novom sredinom biće znatno bolnije.

„Trebalo je prvo ponovo da naučim maternji jezik, srpskohrvatski jezik na kome pišem. I da me moji školski drugovi prihvate, u čemu sam uspeo zahvaljujući herojskim delima, sasvim u epskom duhu crnogorske tradicije: tukao sam se pesnicama s najjačim iz razreda. To je bilo oslobađanje besa, koji sam dugo gomilao i potiskivao. Jevrejsko dete u Mađarskoj za vreme rata tukli su i najslabiji.“ (Danilo Kiš - „Gorki talog iskustva“).

Uporedo sa gorštačkim kaljenjem išla je i umjetnička naobrazba.

Kiš kao dječak i maturant

Uspješno je položio prijemni za likovnu školu - u ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo Milunović. Muzičko obrazovanje sticao je kod Simonutija starijeg - uoči preseljenja Muzičke škole sa Cetinja u Kotor stigao je do „druge violine“. Na kraju je ipak završio u naručju „Alma mater“ - čuvene cetinjske gimnazije čiji su dobar dio nastavnog kadra činili ruski emigranti .

„Ruski jezik su nam predavali beli oficiri, emigranti iz dvadesetih godina koji su zamjenjujući odsutne profesore, držali sa jednakom spremom predmete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski, latinski“ ( Danilo Kiš - „Gorki talog iskustva“)

Zvanična nastava bila je uveliko preplavljena uprošćenim marksizmom dok se nastava književnosti izvodila po kanonima socrealizma.

Ali, bila je tu i neka vrsta uporednog vaspitanja, intelektualno „duplo dno“ - bogata biblioteka ujaka Rista Dragićevića, istoričara, upravnika Narodnog muzeja i krakovskog doktoranta, čiji su cvijet bile enciklopedije i rječnici „iz nekih drugih vremena“.

Ni život van gimnazijskih klupa mladima nije mnogo pružao.

Monotona, deprimantna svakidašnjica obilježena „cetinjskim trojstvom“ - dugim kišama, uznemirujućim mirisom lipa, škrtom mjesečinom rasutom iznad Orlovog krša.

Subotnje gimnazijske igranke sa učenicima „ošišanim do glave“, kasarnski jednoobrazno, uz obavezni poziv za ples, bile su daleka reminiscencija romantičarskih „Sturm und Drang“, adolescenske pobune unaprijed osuđene na neuspjeh.

„... S puno smisla za martirstvo i sa željom da se odvojim od ošišanog krda, stajao sam na podijumu, takođe ošišan do glave i svirao violinu.“ (Danilo Kiš - „Gorki talog iskustva“).

U toj tegobnoj prozi svakodnevnice neki su sanjali o bjekstvu „preko granice“, neki o “bjekstvu u brda“. Danilo Kiš uroniće u poetski svijet mađarskih romantičara, francuskih simbolista, ruskih imažinista.

Izbjeglička legitimacija iz Mađarske

Prevodiće Lamartina, Misea, Bodlera, Puškina, Ljermontova, Brjusova, Jesenjina i Endre Adija... Za budućeg pisca izrazito rafiniranog stila, proza je tada bila u znaku Valerijeve uzrečice „Markiza je izašla u pet sati“.

„Zbog Adija sam, ili zahvaljujući njemu, s mnogobrojnim prevodima njegovog djela, istrošio pjesnički i lirski naboj mojih dvadset godina i odustao, poslije nekoliko pokušaja i s puno žaljenja, od toga da pišem poeziju, definitivno se okrenuvši prozi“. (Danilo Kiš - Gorki talog iskustva“).

Provincijsku osamu s vremena na vrijeme narušavali su dolasci prijestoničkih pjesnika, uveliko utonulih u svijet boemije, rastrzanih izmedju „modernizma“ i „realizma“. Recitovali su na književnim večerima do iznemoglosti svoje stihove, izazivajući kod lakovjernih divljenje i zavist, ali i maštanje o dalekom gradu sa bibliotekama, pozorištima, bioskopima, čitaonicama, knjižarama, širokim bulevarima, čije gradsko „bilo“ otkucava dvadeset i četiri sata.

„Beograd je bio san, metropola ideala, san o bekstvu iz provincije. Ja sam negde 1947. - 1948. godine proveo jednu godinu u Beogradu iza spuštenih zavesa, pokraj željezničke stanice, potpuno nesposoban da se oslobodim svog mesečarskog bekstva u knjige, kada sam se vratio u Cetinje, taj san o Beogradu, koji je više bio zvuk i svetlost nego realan doživljaj, živeo je u meni kao nedostižan ideal kojem sam težio svim svojim bićem“ (Danilo Kiš - Gorki talog iskustva)

Mladalački san uskoro će postati i java. U proljeće 1954. Danilo Kiš uspješno će položiti „veliku maturu“ a potom i upisati studije na novootvorenoj katedri za Uporednu književnost i otisnuti se „u bijeli svijet“.

Suđaje su mu još za „ranih jada“ , namijenile sudbinu pisca i odredile darove - gorštačku neukrotivost, mediteransku osjetljivost, panonsku zapitanost...

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.