navigacija Naslovnica Premium

STUDIJA ENDRJU BEJSEVIČA O AMERICI I BLISKOM ISTOKU

28.1.2017 10:28

Decenije asimetričnih ratova

U ratu koji danas puni 36 godina, okosnica je bio Karterov govor gdje je Ameriku opisao kao zemlju kojoj "treba vratiti samopouzdanje"

Decenije asimetričnih ratova Ilustracija
Foto: Reuters Autor: Ratko Radunović

(Američki rat za širi Bliski istok - America's War for the Greater Middle East; Andrew J. Bacevich; Random House, New York, 2016; 455 str.)

Paradigmu Bejsevičeve knjige o američkim ratovima na širem Bliskom Istoku možemo locirati kod sumiranja bezmalo svakog sukoba koji najčešće započinje američka šovinistička logika. Kod intervencije u Libanu (1982-84): "(...) istoričar ne može a da se ne zapita", piše autor, "šta je tačno zaposjelo političare da pomisle da ovo uopšte može biti dobra zamisao?" 

Ili kod mogućnosti da se Sovjetski Savez uplete u svoj sopstveni "Vijetnam" u Avganistanu: "Ova dopadljiva ideja (...) da takav jedan konflikt može, ma kako nehotično, da dovede do sasvim obrnutih posljedica na račun SAD (a kamoli u pogledu avganistanskog življa) prosto nikome nije palo na pamet." 

Ili, recimo, nakon konfuzije u iračko-iranskom sukobu koji je trajao punih 8 godina (1988-88), a kojeg Bejsevič imenuje Prvim Zalivskim ratom - jer je jedan od učesnika bila i Amerika. Autor prvo poistovjećuje irački prodor u Iran kao tipično osvajanje u maniru američkog predsjednika Dž. K. Polka, koji je 1846. godine ušetao u Meksiko i Kaliforniju pripojio SAD-u. Iste namjere imao je i Sadam Husein, sve dok Iranci taj sukob nisu preokrenuli u svoju korist.  

Svaki sličan konflikt na Bliskom Istoku, zaključuje Bejsevič,  počinje objavljivanjem američke neutralnosti, a zatim i obligatornim priklanjanjem jednoj od strana. U ovom slučaju, to je bio Irak. Amerika je obećala Iraku da će da obeshrabri sve savezničke zemlje da ne prodaju oružje Iranu, ali je zato okrenula glavu dok su SSSR zajedno sa Francuskom prednjačile u dopremanju oružja Iraku. 

Bejsevič bilježi: "Ovakav stav na isti način opisuje i američki odgovor kada je Izrael (najveći američki saveznik) krenuo da Iranu tajno prodaje velike količine američkog oružja i njihovih dijelova, kako bi Homeini mogao da održava svoju ratnu mašineriju" (preostalu iz ere Reze Pahlavija). 

Tako su očigledni saveznici, Izrael i SAD, podržavali suprotne učesnike u ratu u kojemu su obje zaraćene strane bile ekstremno naklonjene anti-izraelskoj i anti-američkoj politici."            

Autor pominje i skandal "Iran-Kontru", kad je naposljetku utvrđeno da je i američka vlada/vojska 1985. godine prodavala oružje Iranu kako bi tim novcem finansirala drugo svoje žarište u Nikaragvi (Izrael je bio posrednik).

Dok razmatrate okolnosti o sličnim ratovima, shvatate koliko su američki predsjednici zapravo svi odreda Edipi u sopstvenoj cikličnoj grčkoj tragediji. To im je sudbina. Jer obično tek na kraju karijere shvate šta su grupacije političara koje su zvali svojim savjetnicima u stvari uspjeli da oposle u njihovo ime za vrijeme dok su bili na vlasti. Ruzvelt je tako upozoravao američki narod da se čuva vojnog kompleksa, a isto su uradili Truman i Ajzenhauer, samo što je potonji preinačio termin na "industrijsko-vojni kompleks". 

U ratu koji danas puni 36 godina, okosnica je bio Karterov govor gdje je Ameriku opisao kao zemlju kojoj "treba vratiti samopouzdanje". Ne čudi onda što su se zbog takvih riječi optimizma i priznanja slabosti skoro svi mediji nemilosrdno sjatili na njega i više-manje mu okončali predsjedničku karijeru.             

Bejsevičev Američki rat je ne samo kritički osvrt koliko prvobitno sasvim solidan istorijski presjek. Knjiga pokušava da utvrdi i druge razloge za slične greške u spoljnoj politici (prvi je nafta, dabome). 

Bejsevič, nekadašnji profesor istorije na Bostonskom univerzitetu, inače je dijete Vest Pointa (kl.1969), koji je ujedno izgubio sina u Iraku. Odavno je poznat kao protivnik američkog imperijalizma vrlo razboritim uvidima ispoljenim u nekolicini bestselera za "Projekat američke imperije", u ediciji Balantine Books-a gdje je objavljivao zajedno sa Grendinom, Čomskim, Tursom i Čalmersom Džonsonom. Drugim riječima, radi se o atipičnom vojniku koji često citira poslijeratne socijalne kritičare poput C. Rajta Milsa i Rejnolda Nibura.   

Za početak nove američke vojne entropije autor uzima Karterovu Doktrinu. Danas je Džimi Karter (još uvijek živ) poznat kao jedan od najmanje agresivnih američkih predsjednika, a što znači da samo čudom nije započeo, niti je eskalirao neki rat. Zbog toga ga liberali veličaju, a oni vizavi njih ga smatraju slabićem, ako ne i pukom kukavicom. 

Hladnoratovska politika Karterove ere nije bježala od injektiranja određene doze napetosti. Tako su američki mediji napad Sovjeta na Avganistan često proglašavali potezom kojim se rješavalo pitanje najjače svjetske sile, time doslovno zveckajući ključevima rata nad vlastitim političarima. 

Svakako se zalomilo da je baš za vrijeme Kartera došlo do katastrofalnog pokušaja spašavanja američkih talaca u Iranu, u operaciji "Orlova kandža", a da pritom Iranci na američke vojnike nisu ispalili ni metka. 

Poslije toga je Karter, u obraćanju narodu, u nekom vidu upozorenja, ili neformalnog plebiscita poznatog i kao "kriza samopouzdanja", između ostalog kazao da Amerika pošto-poto treba da se žrtvuje, da se liši viška svojih potreba i da se okrene rješavanju problema energije. Energije koja - i laste to znaju - leži u zemljama OPEK-a, oko Persijskog Zaliva. 

Međutim, Car Edip najčešće ne zna da ga sudbina obično čeka iza prvog ugla, s obzirom da ne shvata da je jedini način da je izbjegne jeste da se uopšte ne rodi. Na drugoj strani, generalno idolopoklonički američki narod od svojeg vođe zahtijeva da iskazuje samo odlučnost, a ne da ukazuje na njihove nedostatke. Otud često busanje u grudi uoči američkih izbora, jer je to nešto što svaki, i ne samo američki, narod voli da čuje od svojeg budućeg poglavice.   

Devastiran kritikom, Karter je vrlo brzo okrenuo ploču i održao ekspanzionistički govor sasvim suprotan Krizi samopouzdanja, danas artikulisan kao Karterova Doktrina (jan. 1980). U njemu je jasno inaugurisao američki rat za širi Bliski Istok, rekavši da Sovjetski Savez ipak predstavlja najveću opasnost za kretanje bliskoistočne nafte i da, drugim riječima, Amerika treba da se usredsredi da žitelje Zaliva zaštiti od njihovog lošeg uticaja i eventualnog napada. 

Tu je Karter, dakle, samo vokalizovao nešto što se još od početka Oktobarskog rata (1973) - pošto je OPEK na neko vrijeme zaustavio izvoz nafte na Zapad - lomilo u američkim glavama. A to je da muslimanska nafta treba da pripadne najjačoj sili koja nikada ne gubi samopouzdanje: SAD-u. 

Bejsevič ilustruje kako američke ratne operacije, koji isprva standardno započinju kao minorne vojne intervencije, ovjekovječavaju centralnu ironiju američkog rata za širi Bliski Istok - "nesvjesnu tendenciju da, dok su usredsređeni na jedan problem, pogoršaju drugi i posiju sjeme za treći". U Avganistanu je to značilo da se pospješi uzdizanje islamskog fundamentalizma i sponzoriše transformacija Pakistana u nuklearnu silu na čelu sa vođama sumnjivog porijekla. I sve to samo da bi se destabilizovao Sovjetski Savez.      

Autor se, u izvjesnoj digresiji, koja je inače za njegovu tezu veoma bitna, osvrće i na dvije američke intervencije na Balkanu (1995/1999), ali se pretežno služi ustaljenim izvorima kao što su Njujork Tajms i Wall Street Journal, a ne koristi nijedan nezavisni ili ne-američki izvor, a isto ćemo uočiti i u poglavlju o Libiji. Neki dublji ekonomski razlozi u oba slučaja neće biti ispitani, niti pomenuti. 

Ali on svejedno naglašava da se u oba slučaja izgled uspjeha pokazao kao iluzoran. 

Iako kritički vrlo nastrojena, stiče se utisak da je Bejsevičeva knjiga u određenim dijelovima mogla da bude i ekstremnija.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.