navigacija Naslovnica Premium

CRNOGORSKA KNJIŽEVNOST OD CRNOJEVIĆA DO PETROVIĆA: MARIJAN BOLICA

1.11.2014 17:23

Dendi koji slaže mozaik svijeta do granica paradoksa

Vijugajući između zasjeda doušnika i sjecikesa, opšteći u epskom diskursu s narodom koji prvi put vidi tu odjeću, to držanje, to lice dendija u čipkanom okovratniku, Bolica analitički posmatra retortu Istoka i Zapada...

Dendi koji slaže mozaik svijeta do granica paradoksa Crnogorci u zbjegu
Foto: Autor: Gojko Čelebić

Marijan Bolica (? posl. 1614) 

Evropska jezička svijest doživjela je, upravo g. 1614, prije tačno četiri stoljeća, uz Dantea i Shakespearea svoje najsnažnije uobličenje: Cervantes je objavio drugi tom Don Kihota. 

Bila je to jedna sjajna civilizacijska sezona, pa je Bog pogledao i naš kraj, zabačenu mletačku provinciju: darivao je, dakle, Boku Kotorsku prvim značajnim žanrovskim ostvarenjem novog doba. 

Naime, kotorski diplomata i pisac, Marijan Bolica, izradio je za Mletke iscrpni izvještaj o crnogorskom i albanskom brđanskom zaleđu. 

Izvještaj Micheleu Maffiju, poznat u dokumentima kao Relatione et descrittone del sangiacato di Scuttari, objavljen je dosad pet puta: u Parizu 1866. (na francuskom), u Zagrebu 1880, u Tirani 1963. (na albanskom), u Podgorici 2002. (CID) i, najzad, u Visbadenu 2003. (na engleskom). 

Marijan Bolica je poticao iz plemićke porodice, u bizantska vremena zvane Volića koja je dala klerike, pomorce, trgovce, diplomate i pjesnike kroz sva pokoljenja za gotovo pola milenija. 

Romansiranu povijest loze Bolica napisao je savremenik piščev, dominikanac Timotej Cizila (Zlatni vo), svega par decenija nakon prvog evropskog romana (John Lyly, 1554 1606: Eufues, anatomija oštroumnosti). 

Ovaj romanopisac, savremenik Cizilin, po riječima njemačkog biografa (Friedrich Landmann: Der Euphuismus, sein Wesen, seine Quelle, seine Geschichte, Giessen, 1881, 9) smatra se prvim engleskim i jednim od prvih evropskih romansijera. 

Kako stvari stoje kod nas? 

Mladi Jeronim Pima, kao Vicko Škura (1645 1671) stvara, dakle, na narodnom jeziku i, skupa s aktuelnim talijanskim, otvara epohu dvojezičja (uz raniji latinski bokeljskih pisaca: trojezičja). 

U stvari, to je četvorojezična epoha (!), ako pored talijanskog, latinskog, narodnog oralnog (epskog) ubrojimo, najzad, crltvenoslovenski jezik, na kom u isto vrijeme pišu Venijamin Crnorizac (? posl. 1603), Avakum Cetinjski (?- posl. 1608), Avramije Inok (? posl. 1616), „dobri umjetnik koji sjedi na suncu radovanja", Georgije Mitrofanović Zograf (? posl. 1616) i, naravno, Gavrilo Trojičanin (? posl. 1651). 

Na narodnom su pisali, uostalom, kotorski patricije i kanonik Tripo Škura i nastojnica samostana Sv. Josipa, Ludovika Škure. Ovaj višejezički zamah će Boku učiniti, pored dubrovačke književnosti, možda naj originalni j om modernom kulturnom odisejom (uzev barok kao početak modernog doba) u Južnih Slovena. 

Doušnici i sjecikese 

Marijana Bolicu vidim kao dendija koji kompletira mozaik tog proturečnog svijeta do krajnjih granica paradoksa. 

Patricije, istančan diplomata hladne glave, jaše, preko skadarskih pustopoljina i crnogorskih nahija, čas na konju, čas na mazgi, s prilično egzotičnom pratnjom čije povjerenje se kupuje samo s tvrdom parom. 

Berninijeva "Sveta Tereza" Berninijeva "Sveta Tereza"

Jaše i, u glavi, poput Erazma, koji je najbolje stvari napisao jašući na mazgi, sklapa svoj zadatak u jednom praktičnom (političkom) svijetu, jedva zamrljanom novom strašću: strašću literature. 

Vijugajući, dakle, između zasjeda doušnika i sjecikesa, opšteći u epskom diskursu, kako sam kaže „kroz tutto Monte Negro", s narodom koji prvi put vidi tu odjeću, to držanje, to lice dendija, uspavano u čipkanom okovratniku, Bolica analitički posmatra retortu Istoka i Zapada. 

Da bi izvršio instrukcije živio je među njima, u tutnjavi najveće filološke hidrocentrale ovoga svijeta, zvane narod (koji stvara svoj jezik u znoju i prljavštini, lukavstvu i okrutnosti, u razigranom srcu sa iskustvom smrti, ukratko: u svom geniju), jahao i opštio, kažem, prikupljao podatke, pisao, čuvao glavu - čitavu godinu dana (1613 / 14). 

Bolica je doslovce popisao koliko svako selo ima pušaka, stoke, žena, ljudi, imovine itd. itd. Taj tekst mi danas čitamo kao dokumentarnu prozu, a u starini su ga čitali kao zadatak da se izradi analiza saobraćajnog pravca Venecija - Porta i, dakako, procjena na čiju stranu će crnogorski narod stati u neizbježnom ratu. 

Barok je kreirao okolnosti za vrhunsku dokumentarnu prozu

Pisac u ulozi povjerenika, kost i koža baroknog stila, dok osjeća za vratom dah Turaka i Latina šta on zapravo govori u svojoj dokumentarnoj studiji o malom narodu, koji već iza sebe ima četiri jezika, a jedva da ijedan zna da piše, u svom raportu „presvijetlom gospodaru" Micheleu Maffiju? 

Barokna ideja decentralizacije i globalizacije svijeta učinila je mogućom, priznali mi to ili ne, jednu takvu bizantsko-zapadnjačku kohabitaciju, u kojoj s gotovo podjednakim pravom progovaraju četiri jezika. 

Nad ovim čovjekom, instruiranim delikatnim zadacima, dakle, visio je ledeni oprez Venecije i egzekutivna hladnoća Porte. Bio je to mač sa dvije oštrice, ne bez one treće, možda najopasnije, ne bez divljine CG XVII vijeka, mač koji bi mu srubio glavu dok si rekao keks. 

Barokni životni stil kreirao je, u stvari, okolnosti za vrhunsku dokumentarnu prozu. 

Dokumentarna proza 

Dokumentarna barokna proza je nepregledno polje. Na ovom mjestu nema ni govora o tome, osim, razumije se, u formatu minornih koincidencija. 

Postmoderna je dokumentarnu prozu više naslijedila od moderne, kao moderna od baroka, nego što bi sama dala neki doprinos. 

(Sedamdesetih se godina, doduše, sovjetski komunizam razgoreo dotle da atomski zaprijeti zemljinoj kugli, uostalom poput svojih rivala, koji su radili to isto. Zapadne vlade su onda, u okviru opšte kampanje za balans, tzv. detant naoružanja, „raspisale tender" za napade na svog protivnika iz svih medijskih oruđa. Posla je bilo za sve. Zasukala je rukave i jugoslovenska književnost sa svojim njegovanim istočno-zapadnim njuhom. Neki autori su sa uspjehom svoje dokumentarne proze, koja je u Francuskoj, priča se, prolazila kao alva, dvostruko prebacili ne samo normu već i vlastiti književni format). 

Od dvije najznačajnije studije, koje su se pojavile nakon toga, prva je nastala kao plod zasijedanja Engleskog Instituta, 1974-75, na kom su uzeli učešća Northrop Fry, Hyden White, Victor Turner, Jerome Mazzaro, David Hackett Fisher i Edward W. Said. 

Radovi su objavljeni u izboru Angusa Fletchera pod naslovom The Literature of Fact (Columbia, N. York, 1976). 

Drugi rad nosi naslov Faking Literature, što bi neko slobodno preveo Izlizana književnost u smislu lažna, patvorena, ali sad nećemo ulaziti u finese. 

Iako nosi gadan naslov u odnosu na zagovornike dokumentarne proze, s prigovorom da se oni manje oslanjaju na svoj, a više na tuđ autoritet, ovaj rad pruža nešto što je jugoslovenskoj književnoj misli, zavedenoj razdraganim ljevičarskim pogledima na krupne svjetske političke probleme (koji prevazilaze svaku emociju), budimo otvoreni, nedostajalo: anglo-američka optika. 

Autor knjige je K. K. Ruthven, izdavač Cambridge, London, 2001.

Moderna dokumentarna proza, prema tome, ne počinje ni s francuskom ljevicom niti sa engleskom desnicom, već s baroknim autorima (bilo bi pogrešno misliti da je Marijan Bolica minoran među njima). Oni su prvi zamućkali retortu s neophodnim sastojcima: dokumentacija, tehnika, imaginacija, kompilacija i, napokon, tekstualna strast.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (5 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • PRAVI StaroCrnogorac 3 godine i 10 mjeseci
    Da vam razni "komentatori i znalci" nebi objašnjavali "šta je pisac htio da kaže", predlažem da djelo pročitate na sledećem linku: http://marianobolizza.wordpress.com/ (relativno loša kopija), ili ga preuzmete sa sledećeg linka: https://docs.google.com/file/d/0B3ma9plMXxAEbkpzb291SWUzOHc/edit
    • 0
    • 0