navigacija Naslovnica Premium

"NEISPRIČANE PRIČE”

1.1.2014 22:00

Denis Kuljiš: Danas se na robiju ne ide prije, nego poslije vlasti

Živjeli smo kao stoka. Pivo je bilo loše, vino je bilo loše, kafane su bile rupetine, pušili smo one grozne cigarete poput “Filter Jugoslavija” i “57” te vozili “stojadina” ili “fiću”

Denis Kuljiš: Danas se na robiju ne ide prije, nego poslije vlasti
Foto: dalmacijanews.com Autor: Vujica Ognjenović

“Tito – neispričane priče”, knjiga hrvatskih autora Williama Kilingera i Denisa Kuljiša nudi novi pogled na Tita, jednog od najkontroverznijih ljudi XX vijeka. O knjizi “Tito – neispričane priče” (izdanje Nezavisnih novina, Banja Luka i Paragona, Zagreb) za ART Vijesti govorio je Denis Kuljiš, objašnjavajući na početku potrebu pisanja ovakve knjige:

- Mojem koautoru, povjesničaru Williamu Klingeru rad na ovoj materiji ide “u rok službe”, dok je kod mene presudan motiv bio – istraživačka radoznalost novinara koji prati politiku i posljednjih 15 godina piše novinske portrete političkih figura. Tako sam počeo nailaziti i na izvorne protagoniste suvremenih zbivanja.

Prvo su to bili Milošević i Tuđman, a zatim oni koji su njih dvojicu proizveli – Manolić, Ljubičić – a zatim oni koji su ovima prethodili – Stevo Krajačić, Aleksandar Ranković... I na samom kraju dođeš, neizbježno, do samoga Krona koji jede svoju djecu. Na kraju toga niza je Theotokos, samo što ne funkcionira po modelu bezgriješnog začeća. Sam je kao Athena Pallas iskočio iz Staljinove glave, da upotrebim mitološku prispodobu blisku primjerice suvremenom makedonskom čitaocu.

Iz godine u godinu sve je manje svjedoka i bliskih saradnika Josipa Broza. Na kojim se istraživanjima temelji knjiga “Tito – neispričane priče”?

- Živi svjedoci tu malo vrijede – dok je Tito bio živ, nisu smjeli ništa reći, kad je umro, više nitko nije bio zainteresiran za njihov narativ, nego se samo gledalo kako se obračunati s nasljeđem, jer to legitimira nasljednike.

A povjesničari su najčešće državni službenici i ne ugrožavaju ortodoksiju, nego se prilagođuju političkim oportunitetima. Zato se materija ne obrađuje i zadnje važno djelo prije ovog našeg pokušaja Dedijerov je IV. tom građe “Priloga za biografiju J. B. Tita”, objavljen prije 20 godina.

Živjeli smo kao stoka. Pivo je bilo loše, vino je bilo loše, kafane su bile rupetine, pušili smo one grozne cigarete poput “Filter Jugoslavija” i “57” te vozili “stojadina” ili “fiću”

Napominjem da je istodobno s našom knjigom koja razjašnjava odnose u komunističkom pokretu u doba Titova uspona na vlast, dakle 1934. – 1944, izašla na srpskom knjiga mladog ruskog povjesničara Nikolaja Bondareva također predstavljena na ovogodišnjem beogradskom Sajmu knjiga.

Njegova “Misterija Tito – moskovske godine” obrađuje isto razdoblje te donosi iste zaključke kao i “Neispričane priče” s tim što su naši, hipotetički i “kontekstualni”, nastali na temelju objašnjenja iz perspektive transformacije europskih kompartija pod Staljinom, dok Bondarev koristi neusporedive sovjetske arhive i u papirima pronalazi pouzdane podatke za objašnjenje Titove role u staljinskom poretku.

No, temu mi postavljamo daleko šire – pokušali smo, naime, objasniti začudnu Titovu samostalnost, činjenicu da je prvo izgradio autonomnu strukturu koja je slijepo izvršavala moskovske direktive, a zatim, u presudnom trenutku, s njom ušao u vlastite kombinacije. U prvoj fazi, do 1948, bio je pod sovjetskim kišobranom, a od 1948. pod američkim, u okrilju NATO-a, koji je tada, upravo zbog zaoštravanja na Balkanu, i formiran.

Pominjete neobjavljenu građu za nedovršenu filmsko – televizijsku dokumentarnu seriju koja je trebalo da prikaže Titovu personalnu istoriju...

- Riječ je o filmskoj građi, nizu intervjua s Titovim suradnicima i suvremenicima koji su snimani u sklopu priprema za seriju Veljka Buljića “Titovi memoari”, u nekoliko navrata prikazanoj na Jugoslavenskoj radio-televiziji poslije maršalove smrti.

Bulajić tu građu nije upotrijebio, jer bi komplicirala osnovnu priču koju je sam Tito ispričao, o svojoj mladosti, o Prvom svjetskom ratu i zarobljeništvu u Rusiji, o pristupanju komunističkom pokretu... To je bilo silno zanimljivo jer je unekoliko otkrivalo Titovu ličnost, privatnu personu – uključujući sujetu koja ga je navela da mistificira svoju ulogu u događajima na način što neće izdržati skrupuloznu usporedbu s provjerivim podacima.

Dakle, za historiografiju njegovo svjedočenje nije dalo puno, a ovaj sporedni materijal koji je izbačen jer objektivno nije bio zanimljiv za širu publiku, mali je rudnik zlata. Sadrži izjave ljudi koji su sudjelovali u događajima, a otkrivaju pozadinu, tajne motive i ranije nepoznate odnose. Naravno, danas se može tako raditi koristeći veliki dijapazon informacija koji su dostupni otkako su otvoreni arhivi Kominterne, dok sve potrebne knjige koje obrađuju zapadne izvore imate na Internetu.

Knjiga “Tito – neispričane priče” svojim najvećim dijelom pokriva godine 1934 –1944, tj. period kada je Tito postao Tito. Koliko je Tito iz tog perioda bio tajnovita ličnost?

- Od trenutka kad iz zatvora u Ogulinu gdje je morao odležati malo više od godinu dana uvjetno zbog nekog ranijeg štrajka (iza pet godina u Lepoglavi nakon “bombaškog procesa”) on je u dubokoj ilegalnosti.

Poslije zatvora morao se javiti u policijsku postaju u mjestu boravišta, gdje su mu živjeli roditelji, žena Pelagija i sin Žarko, ali to nije učinio. Majka mu je ionako umrla, za oca nije hajao i ovaj je kasnije umro u bolnici u času kad je Tito putovao u Split uopće ga ne obišavši, a ženu je izbrisao iz mobitela, pa se ona sa sinom vratila u Moskvu.

Žarko je ondje postao uličar, zapušteno dijete, huligan i “antisovjetski element”. Opametit će se tek u diverzantskoj školi GRU u Ufi, koju je pohađao s Markusom Wolfom, kasnije šefom Štasija (malo se umetnuo na tatu, imao je ljubavne peripetije s Jelenom Boner, poslije ženom akademika Saharova, konstruktora sovjetske A-bombe). Dakle, umjesto da ide da se prijavi u Bjelovar, Tito traži svoju obavještajnu vezu.

To je u Zagrebu bio rezident NKVD-a Karlo Štajner, poznat kao autor knjige “7000 dana u Sibiru”. S kurirkom šefa Inozemnog odjela Mihaila A. Trillissera (pseudonim “Moskvin”) on putuje prvo u Beč, na javku Gorkiću, sekretaru KPJ, a zatim ga dr Braina Rudin Foss - o njoj je riječ - vodi u Moskvu, gdje će ući u aparat Kominterne, te pohađati “diverzantsku školu”, vojnu akademiju, tajnu “specškolu” Kominterne za obučavanje gerilskih vojskovođa u budućim antifašitičkim kampanjama. Nema većih tajni od rada tog tajnog štaba svjetskog prevrata, “svjetske vlade u sjeni”. Jedina je današnja paralela – Al-Quaida, koja je u odnosu na ovu Staljinovu multinacionalnu subverzivno-revolucionarnu globalnu korporaciju zaista mala beba.

Zašto je 1928. bila presudna u Titovoj karijeri i ko je zapravo bio Vladimir Nikolajevič “Sakun”?

- Tada je ušao u kominternovsku tajnu operativu. Sakun je jedan riđi Ukrajinac koji je prisustvovao zagrebačkoj partijskoj 8. konferenciji, koja se u KPJ/SKJ smatrala prijelomnom jer je donijela novi, “proleterski”, znači revolucionarno-subverzivni način rada, što uključuje poticanje masovnih štrajkova i ulazak u ulične borbe s policijom.

Do tada, Partija je djelovala propagandno i preko sindikata, što je bilo moguće dok nije zabranjena i stavljena van zakona Obznanom, odnosno izvrgnuta pooštrenim mjerama poslije uvođenja diktature kralja Aleksandra. Sakun, član Prezidija Ispolkoma Kominterne (IKKI), znači najužeg rukovodstva III Internacionale, proklamira novi, buharinovsko-staljinistički model “proleterske” partije koja na ulicama europskih metropola treba ući u okršaj sa snagama fašizma i reakcije.

Kao orgkom (organizacioni sekretar) zagrebačkog Mjesnog komiteta KPJ Tito organizira demonstracije, prevrću se tramvaji, ubijaju policijski agenti. U tim neredima on je uhapšen, policija mu je podmetnula bombu i zatim je osuđen na pet godina robije, što će mu omogućiti nastavak partijske karijere. U ono doba nisi mogao graditi političku karijeru bez robije, kao danas bez fakulteta – sad se na robiju ne ide prije, nego poslije, da razmisliš o tome kako si obnašao vlast, umjesto da se za nju pripremaš...

Zašto je Staljin osnovao KP Slovenije i KP Hrvatske, a KP Srbije osnovao je Tito tek 1945. godine?

- Staljin nije vjerovao u Jugoslaviju. Nije ju želio smatrajući je, ispravno, oružjem balkanskog imperijalizma uperenim protiv Sovjetskog Saveza. Kraljevska vlada priznala je SSSR tek poslije potpisivanja Trojnog pakta, a Beograd je bio središte bijele emigracije te agresivno djelovao prema Bugarskoj, gdje je zbog toga i pala vlada Stambolijskog te pobijedila ekstremna desnica.

Kao vojni ataše u Sofiji, pukovnik Dragoljub “Draža” Mihajlović pokušao je ondje potaći jedan vojni puč. Moskovska projekcija Balkana nije uključivala održanje te jugoslavenske “versajske tvorevine”. Stoga je na IV Dresdenskom kongresu KPJ praktično ukinuta, a Tito 1937. iz Pariza upućen ilegalno u zemlju da osnuje slovensku i hrvatsku partiju, koje su se trebale povezivati s nacionalnim strankama poput HSS u narodni front radi pružanja širokog otpora fašizmu.

Za razvoj komunizma u Srbiji pak nije bilo velikog interesa – tamo se nije mogla aktivirati nacionalno-oslobodilačka sekvenca ovoga koda koji je napisao Staljin

KPJ pritom nije bila neka nadređena organizacija – tako nešto nije postojalo u Kominterni, nikakve “komunističke federacije”, nego samo nacionalne partije i regionalni biroi, poput Balkanskog, koji je osim za jugoistok bio nadležan za Italiju i Austriju...

KPJ je, naprosto, “partija ostatka”, praktično beogradski punkt, dok Makedonija spada u Bugarsku, odnosno izravno pod Balkanski biro kojim upravljaju Bugari u Beču i Moskvi. Za razvoj komunizma u Srbiji pak nije bilo velikog interesa – tamo se nije mogla aktivirati nacionalno-oslobodilačka sekvenca ovoga koda koji je napisao Staljin. On je, zapravo, ideju revolucije zamijenio idejom nacionalne emancipacije uz lojalnu suradnju komunista.

To je koncepcija Nacionalnog fronta, koja se ostvarila u Francuskoj, gdje je formirana lijeva vlada Leona Bluma, te u Kini, gdje se Staljin opredijelio za Kuomintang, pa je oko toga ključnog pitanja i došlo do “diferencijacije” s trockističkom linijom, koja je izgubila frakcijsku borbu. Znači, Tito osniva KP Srbije tek kad je Srbiju zauzeo bugarskim i sovjetskim trupama, uz manju asistenciju partizanskih jedinica. Partijski zadatak “komunizacije” tu je zatim odradila Ozna. To objašnjava zašto su u Srbiji sve do danas tako popularni i moćni njihovi “bezbednjaci”. Ugrađeni su u sam temelj srpske države.

Kako je Tito izbjegao rusku okupaciju i angloameričko iskrcavanje?

- Okrenuo ih je jedne protiv drugih, u tome je bio majstor bez premca. Budući da je nastupanje 1. SS-oklopne divizije Liebstandarte Adolf Huetler i 2. SS-oklopnog korpusa zakasnilo, on je razoružao znatan dio talijanskih snaga pod zapovjedništvom Superslode, te stvorio pravu vojsku od 150 – 200 hiljada ljudi. Ona je bila ulog u ovoj igri.

Britanci su ga pomagali oružjem i nastojali pridobiti, pa je Staljin shvatio da ga mora kupiti boljom ponudom, jer se ta partizanska glavnina nalazila izvan njegova domašaja, iza njemačke grupe armije “F” raspoređene na Balkanu. Pa mu je dao Beograd kao glavni grad i oružje za 12 pješačkih divizija, a sovjetske su se trupe povukle iz zemlje da se ne isprovocira iskrcavanje Britanca u Dalmaciji.

Tada je u zimu 1944. Tito mogao ući u nove velike kombinacije – glavnim pravcem udario je 4. armijom na Trst i Veneciju (komunistički garibaldinci, njegova gerila, zaustavljeni su tek na rijeci Tagliamento na ulazu u Lagunu), dok su prve tri armije gotovo šest mjeseci mirovale iza Sremskog fronta. Dotle su snage ELLAS-a s kojima je također neposredno upravljao, zauzele Atenu, samo što su ih Britanci nakon pet tjedana krvavih borbi odanle izbacili dovezavši avionima svoje dvije divizije s talijanskog fronta.

Je li Tito po vašem mišljenju bio diktator ili autokrata?

- Ti su termini emocionalno obojeni, ali zapravo im je sadržaj isti. On je autokrat, samodržac, sam je sebe izabrao za maršala i predsjednika Privremene vlade na II zasijedanju AVNOJ-a, koji je bio reprezentativno tijelo bez ikakve stvarne vlasti ili političkog temelja, sastavljen od ljudi koje je odabrao i dao pozvati dva tjedna prije skupa u Jajcu.

Diktator je onaj koji preuzme svu vlast na ograničeno vrijeme u času kad je Republika ugrožena – to je klasično značenje riječi – a modernije, južnoameričko, grčko i trećesvjetsko, sugerira vojni udar, suspenziju demokratskih i parlamentarnih institucija.

To sve imamo zadovoljeno u ovom slučaju. Bio je ljubazan tiranin poput onih antičkih, čak je živio u jednoj Villi Rustichi obilježenim antičkom historijom, na Brijunima. Mora da je bio dijelom Makedonac kad je toliko klasično postiran lik! I danas pobuđuje najsnažnije emocije. I negativne, naravno. Ipak, narodi njegove nekadašnje države nekako su mu privrženi, kao siročad strogom, pravednom ili barem nepristranom očuhu.

Kažete da je Broz uredio svoju državu kao “osebujnu, modernizovanu (federalnu) verziju Austro-Ugarske monarhije”. Možete li to pojasniti?

- Ključ održanja njegove vlasti bila je – federacija. Ali to nije bila federacija nacija, pogotovo ne teritorijalizirnih nacija – “čistu” naciju imate jedino u Sloveniji, ali samo zato što nije uspio plan pripojenja Julijske Krajine i Trsta, sa svim Talijanima, nego je Tito kao ratni plijen prigrabio samo Istru pa je etnički očistio kao i Dalmaciju protjeravši oko 250.000 Talijana.

Istodobno je pobijeno otpriliko isto toliko njemačkih civila, te protjerano njih još 200.000, pa je njemačko pitanje riješeno. Isto je bilo s muslimanima i Turcima na Sandžaku i u Makedoniji, s kojima je otpravljen lijep broj Albanaca, koji su se kamuflirali kao turski “optanti”. Znači, da je i Furlanija (Julijska Krajina) ušla u slovensku republiku, bila bi ona Autonomna pokrajina (predviđa slovenski nacionalni program sastavljen 1944.) pa bi i u Sloveniji imali balans kao i svuda drugdje. U Hrvatskoj uspostavljen je između Hrvata i Srba, u Bosni između jedne većinske i čak dvije manjinske nacije, u Crnoj Gori poslužili su Hrvati u Kotoru i Albanci, a u Srbiji dvije autonomne pokrajine, te u Makedoniji albansko domicilno stanovništvo.

Republike i pokrajine, dakle, ne nastaju po etničkom principu, nego teritorijalnom. U svakoj od tih njegovih lokalnih satrapija mjesno rukovodstvo sklapa ovakav deal... primjer Hrvatska: pomlatite Talijane i dogovorite se sa Srbima, pa ćete imati svoju vlastitu kvazinacionalnu državu!

Zaista, volio je operetu, znao je mačevati, oštricom i na bod, dobro je jahao i svirao na klaviru Mozarta, a po modnom ukusu mogao je biti vojvoda Auersperg, gospodar Turjaka i Kumrovca, izborni knez Svetog rimskog carstva

Prizivni sud za sve sporove bit će maršalat, u svemu ću ja arbitrirati, umjesto nekog automatizma, ne daj bože, parlamentarnih ili demokratskih institucija. Jer, onda bih ja bio suvišan. Svaka budala poput Ljubičića koji raspolaže saveznom vojskom mogla bi tada preuzeti vlast. Jugoslavenski komunisti stalno su se borili protiv nacionalizma, a zapravo su ga raspirivali.

“Bratstvo-jedinstvo”, politika kulture tolerancije nije mogla prevladati uzroke, naime vječni interesni sukob koji se razrješava legalno, kroz parlament, nego se fingiraju “dogovorna rješenja” i problem potiskuje dok ne pukne kao vodovodna cijev, ili pak eksplodira kao vulkan i dođe do rata. Model “krunovinskih”, regionalnih paradržava (landova) Tito je preuzeo iz Austro-Ugarske. Bosna je funkcionirala poput Tirola, samo što je jezik bio srpsko-hrvatski, a glavna državna religija islam. Kad gledate prvi grb Jugoslavije, onaj iz Jajca, vidite da ima pet baklju, to su narodi, koji su idealni, neetžirani vlasnici cijele državne nekretnine.

To se zatim mijenja s promjenom ustavnih rješenja, pa prerasta u šest baklji - šest republika, a da je država malo duže potrajala bilo bi ih sedam, s Kosovom. Ali i u tim prividnim teritorijalizacijama narodi opet nisu teritorijalizirni – recimo, Tito je otpravio Koču kad mu je ovaj došao s idejom da spaja hrvatsku Krajinu s bosanskom u neku srpsku zapadnu državu, što bi populacijski imalo smisla, ali ne i politički u Titovoj koncepciji koja je, ukratko: svaka vaška obaška! I u Austro-Ugarskoj je Franjo Josip arbitrirao, s tim da je državu podijelio još kompliciranije, kao današnju protektorsku Bosnu, na modernu nacionalnu ugarsku (translajtansku) i feudalnu, austrijsku (cislajtansku) komponentu.

Kolega Klinger zato Tita metaforički proglašava “posljednjim Habsburgom”. Zaista, volio je operetu, znao je mačevati, oštricom i na bod, dobro je jahao i svirao na klaviru Mozarta, a po modnom ukusu mogao je biti vojvoda Auersperg, gospodar Turjaka i Kumrovca, izborni knez Svetog rimskog carstva.

U ovom kontekstu spomenuo bih i nedavno preminulu Titovu udovicu, Jovaku Broz. Dosta se pisalo i pričalo o njenoj biografiji koju nije napisala ili nije željela. Mislite li da je mnoge tajne odnijela sa sobom?

- Siguran sam da Jovanka nije sa sobom odnijela nikakve tajne – nije ih mogla doznati, a ni razumjeti. Tito je bio konspirator, nije se nikome povjeravao, najmanje ženama za koje je pokazivao interes dok ne bi prevalile tridesetu. Jovanka mu je bila trofejna žena, bez školske naobrazbe, rasna crnka s dobrom figurom. Koješta je načula po dvorskim kuloarima. Imala je ženske instikte, ali nije razumjela politiku, samo je vidjela da joj spremaju neku minu, kako bi izolirali Tita, jer je kamarila htjela imati potpunu kontrolu nad njegovim domćinstvom jer su ga se bojali do zadnjeg dana njegova života. Posve opravdano.

U kakvom sjećanju je vama lično ostao Tito? Za života, i godinama poslije?

- Vidio sam ga samo jednom kad je u autu, otvorenom Packardu, prošao ispred moje kuće vozeći se valjda na otvorenje zagrebačkog Velesajma. Išao sam tada u osnovnu školu. U mladosti, doživljavao sam ga kao udaljenu, faraonsku figuru, ikonu Partije, vlasti i nomenklature. Ja sam bio ultraljevičar, imponirali su mi Che, Mao i Jaser Arafat. I Bob Dylan. Nedavno sam čitao biografiju Christophera Hitchensa, «Hitch-22».

On je bio trockist, pripadnik IV internacionale koja je bila ukorijenjena na Oxfordu. Ustanovio sam da smo u svemu bili paralelni, osim što je on, naravno, djelovao na globalnoj skali. Ja sam išao na radne akcije na Adu Ciganliju u Beogradu, a on na Kubu.

Mnogi kažu da se za vrijeme Titove vladavine živjelo bolje nego danas. Koliko je istine u takvim mišljenjima?

- Ma to su gluposti. Ja sam kao zamjenik glavnog urednika “Starta”, najpoznatijeg i najprodavanijeg jugoslavenskog magazina imao plaću od 200 maraka, 100 eura. I dobro se sjećam tog vremena.

Živjeli smo kao stoka. Pivo je bilo loše, vino je bilo loše, kafane su bile rupetine, pušili smo one grozne cigarete poput “Filter Jugoslavija” i “57” te vozili “stojadina” ili “fiću”.

U društvu su dominirali kreteni – doduše, to se možda i nije toliko promijenilo – sve je bilo ružno, od zgrada i namještaja do ženskog donjeg rublja... Trebalo bi napraviti jednu tv-seriju o životu u socijalizmu, autentičnu, a ne poput prizora u filmova u kojima se prikazuje scene iz toga doba, pa su svi u nekim novim-novcatim ručno krojenim odijelima, ali Udba vreba iza svakog ugla. Ja sam imao kaput od “Varteksa”.

Bio je takav drek da sam ga ostavio na smeću na nekom parkiralištu u Americi kad sam ondje putovao, da ne izgledam kao homeless. Osnovni ugođaj nije bio – represija, nego bijeda. Protiv represije možeš se buniti. Bijeda te pretvara u ravnodušnog očajnika. Zato smo srušili socijalizam i ostatke Titovije i dobro smo učinili. Druga je stvar što ni ovo ništa ne valja, ali to je drugi problem.

Pištoljski pseudonimi

Titova specijalnost je bila tehnika opstanka. (“On je Grand Master of Survival... Nikad nije odavao svoje zadnje ciljeve. Vjerovao je jedino sebi”). Kako objašnjavate njegov uspon i dug opstanak na vlasti? - Po profesionalnoj formaciji bio je agent, tajni agent “Valter”, a poslije, tajni agent “T. T.”, što je također pištoljski pseudonim (Tula Tokarev, “tetejac”) s tim što je poslije sam sebe preimenovao u rimsko “Tito”.

Znači, radio je konspirativno i to je bio osnovni modus njegova političkog djelovanja kroz cijeli život. Nije držao nikakve sjednice i savjetovanja, osim kad je trebalo usvojiti nešto što bi unaprijed odlučio, te prethodno osigurao provođenje odluke. Zašto je bio tako uspješan? Vrlo jednostavno – bio je genij, imao je fantastičan kapacitet vlastodršca, ili, što bismo danas rekli “političara”.

No to nije sud o ljudskosti, karakteru, niti se može primijeniti na ocjenu njegova državničkog nasljeđa - možda su tu najprikladnije riječi koje je Churchill upotrebio za Staljina, koji je bio slična historijska pojava, ali još većeg kalibra. Komentirajući vijest o Staljinovoj smrti britanski je premijer rekao: “Bio je velik čovjek. Ali nije bio dobar čovjek.” A ja bih još dodao, kad je riječ o Titu, “... no nije sve što je napravio nužno bilo loše.”

Internacionalnost kojem je Jugoslavija bila tijesna

O Titovom identitetu puno se špekulisalo još i za vrijeme njegovog života. Pričalo se da Tito nije Josip Broz iz Kumrovca, da nije Hrvat, da je Rus, Austrijanac, Njemac... Šta vi mislite o svemu tome?

- Tito se formirao u Austro-Ugarskoj ekumeni u kojoj je nacionalni element bio drugorazredna čovjekova odrednica – puno je važnija bila klasna i profesionalna pripadnost, a on se kao ambiciozan i vertikalno pokretljiv lik bio spreman integrirati...

Dobro je znao njemački, a zatim mu je to postao radni jezik u Kominterni, gdje se upotrebljavao kao danas engleski u transnacionalnim korporacijama. Bio je internacionalist, Jugoslavija mu je bila tijesna, stalno je putovao po zemljama Trećeg svijeta, a odmarao se na Brijunima u svom privatnom Karipskom moru. Kod takvih ljudi pitanje nacionalnog identiteta besmisleno je. Napoleonov otac je iz Firenze, oni su talijanska obitelj s Korzike, pa što, nije li idealni Francuz? Staljin je Gruzijac i najveći Velikorus u povijesti velike Rusije.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (1 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 18

  • ketka 4 godine i 8 mjeseci
    Što ne ostade tamo gdje je vino bolje, sunce jače sija a i kaputi su bili moderniji. Bar si donijo dva para farmerica , šuškavac i novi kaput kad si se vrnuo. A što se vrnu na grko pivo i onakav vozni park, nije mi baš jasno. Što neosta mrčo? Bili i tamo bio to što si ovdje bio i bili te slali o državnom trošku đe su te šiljali? To kako su ljudi tada živjeli u Jugoslaviji nije bilo životinjski, a da su neki bili i ostali stoka to je jasno!
    • 0
    • 0
  • neko_nebitan 4 godine i 8 mjeseci
    "Živjeli smo kao stoka. Pivo je bilo loše, vino je bilo loše..." dje je ovaj zivio da mi je znati? Sto se piva tice niksicko je bilo 100 puta bolje tad nego sad. A sto se tice BDP-a hrvatski je bio 27000 eura po glavi stanovnika a sad je 12000. Toliko o tome...
    • 0
    • 0
  • Raki 4 godine i 8 mjeseci
    Da ne zaboravim o njihovoj genetski modifikovanoj lijepo upakovanoj hrani ,trovanje hemikalijama u aromaticnim cigaretama (zabranili proizvodnju cigara koje ne izazivaju kancer),trovanje svega zivoga iz aviona(pogledajte bijele otrovne hemikalijama tragove na nebu),milosrdne andjele(istovar radio aktivnih supstanci).....ZLO KAKVO MAJKA NE RADJA to je sebicna interesna grupa koju neko mora zaustaviti.
    • 0
    • 0