navigacija Naslovnica Premium

"ART" INTERVJU

1.9.2012 11:52

Dubravka Đurić: Svi mi pripadamo poluperifernim kulturama

Moja poezija proizlazi iz paradigme visokog modernizma. Taj model su u anglosaksonskom kontekstu oblikovali T.S. Eliot i Ezra Pound

Dubravka Đurić rođena je u Dubrovniku 1961. godine, vanredna je profesorica na Fakultetu za medije i komunikaciju, Univerziteta Singidunum u Beogradu. Diplomirala je i magistrirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu, a doktorirala na anglistici Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Objavila je autorske knjige: Diskursi popularne kulture (2011), Politika poezije (2010), Poezija teorija rod (2009), Govor druge (2006) i Jezik, poezija, postmodernizam (2002). Sa Miškom Šuvakovićem uredila je knjigu Impossible Histories – Historical Avant-gardes, Neo-avant-gardes, and Post-avant-gardes in Yugoslavia, 1918-1991 (2003. i 2006), sa mlađim pjesnikinjama uredila antologiju Diskurzivna tela poezije (2004), sa Vladimirom Koplicom uredila i prevela antologiju novije američke poezija Novi pesnički poredak (2001).

Osamdesetih je bila članica neformalne teorijsko-umjetničke Zajednice za istraživanje prostora, a krajem 90-ih inicirala je Ažinovu školu poezije i teorije. Među osnivačicama je časopisa za žensku književnost i kulturu ProFemina.

Prevodi sa engleskog i slovenačkog jezika. Objavila je zbirke pjesama: Lepo je ono što duša, koja pripada suštini, prepoznaje kao sebi srodno (1983), Priroda meseca, priroda žene - devet metapoema (1989), Oblici i obale, oblaci i oblici - 1982-1983. (1989), Knjiga brojeva (1994), Cosmopolitan Alphabet (1995), Klopke (1995), All-Over (2004). Poezija joj je prevedena na engleski, makedonski, poljski, mađarski, bugarski i slovenački jezik.

S obzirom da većina Vaših knjiga, intervjua i dr. za glavna polazišta imaju više teorijska razmatranja a manje poeziju koju pišete radije bih krenuo s pitanjem o poeziji samoj. Dakle Vaša poezija između teorijskih diskursa i razmatranja i svega drugoga što je uslovno neminovno, ili neophodno za pisanje poezije?

- Moram najprije objasniti otkud ta žudnja za teorijom. Ona nastaje iz moje borbe sa samom sobom u kulturi koja je imala izražen zazor (strah) od teorije. Borila sam se i sa školom koja me je proizvela (Filološki fakultet), a bila je zasnovana na i predugo ostajala koncipirana u dvjema disciplinama: književnoj istoriji i književnoj kritici, nikada ne došavši do Teorije (Teorija podrazumijeva različite poststrukturalističke teorije). Naravno, ni rodnu perspektivu ne treba zanemariti, jer dugo je malo žena bilo u istoriji i kritici književnosti. Ali poezija je uvijek bila i ostala središte iz kojeg su sva druga interesovanja izvirala. Iskorak iz poezije ka kritici, a zatim od 90-ih ka teoriji bio je način da se posegne za simboličkom moći u kulturi – većina pjesnika i tek po koja pjesnikinja kada žele moć i uticaj posežu za kritikom koja im to brže obezbjeđuje.

U knjizi All Over u kojoj su objavljene Vaše izabrane i nove pjesme sa esejima određuju fazu Vaše poetike od 1996. do 2004. godine. To je inače period vrlo intenzivnih raslojavanja, dekonstrukcijskih procesa i promjena u kulturi regiona bivše SFRJ. Kakvo je dejstvo i uticaj imao taj društveni kontekst na poeziju, za nastajanje novih stilova i kanona?

- Govorila bih detaljnije o zbirci All Over. Prvi ciklus je naslovljen Insinuacije (pogled u budućnost, Beograd 1996-1997): pjesme nastaju kada počinjem interakciju sa mlađim autorkama u Ažinovoj školi poezije i teorije – zahvaljujući njima, moj rad dobija jedan poseban i inspirativan kontekst. Pjesnički postupak je utemeljen u američkoj jezičkoj poeziji: uspostavljam intertekstualne veze sa pjesmama Boba Perelmana i Čarlsa Bernstina objavljenim ranih 90-ih. Govorim o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, ali ne na nivou eksplicitne naracije, već na način politike poezije – pjesme su apstraktne sa brzim smisaonim rezovima – analogno video spotovima.

Pjesnički postupak je utemeljen u američkoj jezičkoj poeziji: uspostavljam intertekstualne veze sa pjesmama Boba Perelmana i Čarlsa Bernstina objavljenim ranih 90-ih

Naredni ciklus Eseji o slobodi kretanja (Ljubljana, oktobar 1998) – nastao je u Ljubljani: čitala sam antologiju slovenačke poezije, koju je uredio i preveo Josip Osti, te pored jezičke poezije, tu je i uticaj slovenačke poezije 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Pjesme tematiziraju jugonostalgiju - u centru Ljubljane postojala je slastičarna, kafeterija „Nostalgija“ u koju su dolazili bivši Jugosloveni. Bila je opremljena sa eksponatima iz 50-ih i 60-ih, iz vremena uvođenja potrošačke kulture u SFRJ. Osjećanje o nemogućnosti prelaska državnih granica bilo je dramatično i za mene traumatično.

Jedna pjesma se bavi tom traumom – biti u Istri, blizu Rijeke (u pjesmi koristim italijanski naziv Fiume), koja je za moje tinejdžersko i kasnije doba, bila važna, jer sam stalno preko nje odlazila na Krk u Bašku, i sada odjednom ta granica koju ne mogu preći, odjednom ti ratovi u kojima ljudi masovno bivaju ubijani, ta strahota – zbirka je napisana iz osjećanja nemoćnog bijesa i depresije – ona je antiratna, ali, ponavljam, ne na način eksplicitnog, pripovjednog, bavljenja ratnim događanjima, već iz postupaka utemeljenih u eksperimantalnoj jezičkoj poeziji (ne znam koliko je ljudi u stanju da to detektuje).

Mnogo toga što ste teorijski oblikovali u eseje o poeziji referencijalno se provlači kroz cikluse pjesama u All Over. Od Fuzije lančanih sudara, Eseja o slobodi kretanja, Politike identiteta, Transformacije snova do upada u teorijske Diskurzivne mašine u drugom dijelu knjige. Pri tom se osjećaju jaka personalna i interpersonalna iskustva i u poeziji i u teoriji?

- „Fuzija lančanih sudara“ je rukopis koji je makedosnki pjesnik, urednik i prevodilac, Igor Isakovski preveo. On je dio novog rukopisa koji čeka na objavljivanje.

Moja poezija proizlazi iz paradigme visokog modernizma. Taj model su u anglosaksonskom kontekstu oblikovali T.S. Eliot i još više Ezra Pound. Postoje i jugoslovenski eksperimentalni pjesnici, prije svega u Sloveniji (Iztok Geizter Plamen, rani Tomaž Šalamun, itd.), u Vojvodini (rani Vladimir Kopicl i Slobodan Tišma, itd.) ili u hrvatskoj Vlado Martek, itd, zatim i pomenuti američki jezički pjesnici (language poets).

Ta poezija, koju kroatista Cvjetko Milanja, naziva poezijom označitelja i poezijom iskustva jezika, u načelu je prilično intelektualna. Posebno sa jezičkim pjesnicma, poezija uspostavlja veze sa teorijom poststrukturalizma (gubi se razlika između teorijskog i pjesničkog diskursa – to je Ažinova škola aktivirala u svojoj praksi). Zato je u mnogim mojim pjesmama eksplicitna ili implicitna veza između teorije i pjesničke prakse. Ali: dominantna kultura je u načelu neprijateljski nastrojena prema poeziji kao intelektualnoj djelatnosti.

U drugom dijelu All-Over objavila sam tekstove jer smatram da kritičarski i pjesnički diskurs nikada nisu odvojeni, kritičarski diskurs je uvijek, makar prećutno pristutan u pjesničkoj praksi. Ovu skrivenu vezu radikalni pjesnički pristupi, za koje se zalažem, otvoreno pokazuju i na njoj insistiraju. Moram još istaći da mi je interakcija sa zagrebačkom pjesnikinjom i kritičarkom Darijom Žilić, bila značajna u mom bavljenju hrvatskom poezijom, u koju imam najveći uvid.

Opširnije čitajte u štampanom izdanju

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.