navigacija Naslovnica Premium

GALAKSIJA KNJIGA

30.6.2012 17:32

Džo Esterhaz: Priča o dva hrišćanina

Scenarista u Holivudu je oduvijek bio potrošna roba i da bi se uvjerili u ovu tvrdnju ne morate gledati Bulevar sumraka, Napuštajući Las Vegas i Adaptaciju

Džo Esterhaz: Priča o dva hrišćanina
Foto: techcentral.my

(Nebo i Mel - Heaven and Mel; Joe Eszterhas; Kindle Singles; Amazon.com; maj, 2012)

Džo Esterhaz je ne samo jedan od najplaćenijih, već i najodvažnijih holivudskih dramaturga iz razloga što mu je, tokom 35-godišnje karijere, za rukom pošlo da učini nešto što je do sada uspio uraditi samo Pedi Čajefski (dobitnik 3 Oskara): izdejstvovao je klauzulu da nijedan reditelj ne smije promijeniti ni riječi u scenariju bez njegove saglasnosti. I ne samo to; jednom je uslikan dok Pol Verhoven (kome je prodao Basic Instinct) doslovno kleči na koljenima i moli Estija da mu proda scenario filma Showgirls.

Slika velikog reditelja dok kleči i preklinje scenaristu nije ustaljena pojava čak ni u snovima; ruku na srce, moguće je da je rjeđa čak i od dodo-ptice.

Kad je shvatio da je zbog cigareta i alkohola dobio rak grla – takva trauma odvikavanja uslovila je da prihvati Hrista kao spasitelja

Scenarista u Holivudu je oduvijek bio potrošna roba i da bi se uvjerili u ovu tvrdnju ne morate gledati Bulevar sumraka, Napuštajući Las Vegas i Adaptaciju. Za reditelja, scenarista obično ima nominalnu funkciju; on služi samo da bi se književno neobrazovani ljudi što manje spoticali o znakove interpunkcije.

Štaviše, filmska teorija dramaturgiju uopšte ni ne uzima u obzir u toku svojih apsurdnih kalkulacija. Recimo, teoretičaru je očito važniji font na odjavnoj špici od filma koji je, generalno gledano, prokreirao jedan scenarista; ono što jeste bitno teoretičaru svodi se na spočitani simbolizam u rediteljevim slikama (jer relativno impotentni reditelj samo i razmišlja u nepovezanim slikama, pošto je to sve što on i može da isposluje), bez obzira na koherentnost koju te slike treba da ovaplote.

U jednom od volšebnijih memoara u protekloj deceniji, Holivudska životinja (2004), Esterhaz piše o trenutku kad je njegovog oca, Ištvana, američka Kancelarija za specijalne istrage 1990. optužila za ratne zločine tokom Drugog svjetskog rata. Ištvan, inače mađarski novinar i romansijer, tada je radio u Ministarstvu za ratnu propagandu.

Esterhaz je čak pisao i NBA komisiji zbog blasfemičnih reklama na kojima je bivši košarkaš Klivlenda, Le Bron Džejms, predstavljen u isusovskoj pozi

Džo je ostao zatečen, jer se prvi put upoznao sa tim dijelom očeve biografije, a dvije godine ranije Kosta Gavras je snimio drugi film prema Džoovom scenariju – Muzička kutija – o ženi koja na sudu brani svog oca optuženog za genocid u ondašnjoj Mađarskoj. S obzirom na to da je Džo imao šizofreničnu i ekstremno religioznu mater, velikodušni i dobroćudni Ištvan je sinu, prirodno, bio oslonac tokom čitavog života.

No, poslije ove optužbe kojoj se više-manje progledalo kroz prste zbog Džoove besprekorne reputacije kao autora, novinara i dramaturga, on više nikada nije progovorio sa vlastitim ocem.

Isto je, naime, uradila i njegova protagonistkinja u Muzičkoj kutiji. Neću da cjepidlačim, ali razlika između Ištvana i krvoloka kog se odrekne advokatica u filmu Koste Gavrasa – prilično je velika. Na kraju bih Džoovu odluku nedvosmisleno nazvao neracionalnom, s obzirom na sliku koju nam on stvara o Ištvanu u pomenutoj autobiografiji.

Džo se vratio u Klivlend 2001, gdje je i odrastao nakon doseljenja iz izbjegličkih kampova u Evropi. A kad je shvatio da je zbog cigareta i alkohola dobio rak grla – takva trauma odvikavanja uslovila je da prihvati Hrista kao spasitelja.

Štaviše, Džo je postao ortodoksni katolik, premda jedan od onih liberalnijeg duha, koji na nedjeljnim misama i sa ogromnim krstom preko ramena istovremeno nosi i The Rolling Stones majicu.

Iako se slaže sa crkvenim mišljenjem da je abortus ekvivalentan oduzimanju nečijeg života, Džo već nije toliko prolupao, a da ne zna da je crkva iznutra bezmalo natrula kao i državne institucije.

Uprkos svemu, Esterhaz je tokom karijere naučio da je najbolje kada reditelj ne pokušava da piše

Sve to je iznijeto u njegovoj posljednjoj knjizi, Krstonoša (2008), gdje Esterhaz, zahvaljujući religiji, rekao bih, više nije onaj čovjek, a kamoli pisac, kojeg smo, uprkos svim manama jedne sirove, ali nedvosmisleno iskrene osobe iz Istočne Evrope, bili voljni i da idealizujemo u Holivudskoj životinji. U Krstonoši on dolazi do zaključka da je kancer dobio zbog svojih ispada u Holivudu.

Esterhaz je čak pisao i NBA komisiji zbog blasfemičnih reklama na kojima je bivši košarkaš Klivlenda, Le Bron Džejms, predstavljen u isusovskoj pozi, pri tom se moleći da Le Bron ne uspije na utakmicama.

I, zaista, Bog – taj fanatični ljubitelj sporta – uslišio je Džoove želje, pa je Le Bron kažnjen gubljenjem finala u Klivlendu protiv S. A. Spursa. Na stranu što se tako neljudski odrekao svog oca, iako mu jeste plaćao račune do kraja života, Džo je napokon izgubio razum čim ga je Bog ponovo našao (zapravo i nema ironije u tome što je Krstonošu posvetio vlastitoj majci).

Ovim bih se nadovezao na "Nebo i Mel", njegov elektronski memoarčić uzrokovan skorašnjim trvenjem sa Melom Gibsonom povodom zajedničkog projekta – Makabejci.

Ne radi se o tome na čiju ćete stranu naposljetku stati, jer je u pitanju skandal koji možete naći na Internetu, čak i čuti snimak ko-zna-kojeg Gibsonovog izliva bijesa koji je snimio Esterhazov 15-godišnji sin.

Kako je on poznat kao čovjek koji je tokom karijere po medijima išao protiv svakoga ko bi se nečovječno ponio prema njemu ili nekom njegovom prijatelju, učinio je to i sada, tako da ovaj manevar u potpunosti ide uz Esterhazov karakter.

Antisemitizam Esterhazu nije nepoznat, jer je pisao o tome, kao i o ljudskim pravima, tokom svoje filmske, a i novinarske karijere

Uostalom, Mel Gibson je izjavio kako, u Džoovom slučaju, nije pročitao nefunkcionalniji prvi draft nekog scenarija, što je bilo dovoljno da Esterhaza istjera na čistinu.

Naime, filmski život Mela Gibsona odavno je ruiniran antisemitskim i rasističkim izjavama u alkoholisanom stanju. A otkad je prestao piti, gnjev i ogorčenje se, naprotiv, uvećalo, a u to se, izvjesno, uvjerio i Esterhaz, doživjevši sijaset neprijatnosti u njegovom društvu.

U namjeri da sebe, stoga, izvuče iz neprilika, Gibson je planirao snimiti film o biblijskom sukobu ranih Izraelaca i sirijsko-grčkih tlačitelja (jevrejski Braveheart), i u to ime je pozvao upravo Esterhaza, sa kojim je prvobitno planirao film o Djevi Mariji od Gvadalupe.

Prilikom diskusija o potencijalnom filmu, Gibson pretežno govori o akcionim scenama u biblijskom epu, sa nostalgijom se prisjećajući kako je uživao snimajući krvoproliće u Hrabrom srcu. "Međutim, on ništa ne zna o karakterizaciji niti o zapletu", piše Esterhaz. "On apsolutno ništa ne zna o tvorbi lika, a pogotovo o izgradnji motivacije".

Uprkos svemu, Esterhaz je tokom karijere naučio da je najbolje kada reditelj ne pokušava da piše. Mel je, u međuvremenu, putem dogovora sa originalnim piscima, dobio ime kao koscenarista na projektima Pasija, Apokalipto, a sada i Uhvati Gringa.

Fakat da neki reditelj ima svoje ime na špici u ulozi scenariste, kaže Esterhaz, ubijediće reditelja da zbilja umije pisati. No, ono što je Gibson htio učiniti sa Makabejcima, prema Esterhazovim tvrdnjama, jeste da nekako združi Novi - i Stari zavjet, i Judu Makabeja prikaže kao prefiguraciju Isusa Hrista! Tako da i ovaj slučaj može poslužiti kao jedna od univerzalnih definicija za reditelja – a Gibson je, uostalom, i više nego dobar reditelj.

Na drugoj strani imamo Gibsona koji ne vjeruje ni u kakvu vatikansku odluku nakon Drugog sabora (1962

Uglavnom, nemalo puta se dogodilo da Esterhaz prosto ne zna o čemu to Gibson govori dok razgovaraju o zajedničkom projektu.

Antisemitizam Esterhazu nije nepoznat, jer je pisao o tome, kao i o ljudskim pravima, tokom svoje filmske, a i novinarske karijere (1974. je nominovan i za National Book Award). Međutim, Makabejci mu postaju naročito drag projekat.

A sve to, valjda, zbog transgresija oca Ištvana, koji je godinama umirao u lošem zdravlju i u potpunoj osami, a čiji su prestupi na nekom perverznom nivou imponovali Esterhazu upravo zbog onog primarnog infantilnog katoličkog motiva prvobitnog grijeha – pošto u tom slučaju Džoova krivica, na njegovo opšte zadovoljstvo, postaje utoliko veća, dok su šanse za Džoovo iskupljenje veoma oskudne. Tako da ne čudi što se Ištvan mnogo pominje i u ovom memoaru.

Takođe je neosporno da Esterhaz u Gibsonovom bljutavom filmu, Pasija po Hristu, vidi velik i bitan projekat, a pri tom, nažalost, ne nazire nimalo antisemitskih sklonosti. Pa i pored toga što ga Gibson isprva nije ni plaćao skoro godinu dana, Esterhaz je naveliko radio na ovom projektu (čak je putovao i u Jerusalim, a što Gibson uopšte nije odobravao), pri tom malo po malo upoznavajući jednog patološki nezadovoljnog antisemitu koji, naprotiv, nije nikakva misterija niti to treba da bude.

Zapravo, Esterhaz – podstaknut optužbama da laže u svojim navodima da se Gibson na mahove nedolično ponašao – ne otkriva ništa novo o njemu, koliko samo potvrđuje sve one predrasude koje imamo (čak i dokumentovane na Netu) o tom nekada velikom glumcu, a koji sad postaje jedva i blijeda slika nekog nadasve boljeg vremena – čovjek u konstantnom procesu psihičke samorazgradnje.

Uvijek je lijepo doći u kontakt sa Esterhazom koji od 1998. nije imao nijedan film u Holivudu

Najzanimljivije u ovoj elektronskoj knjižici od koje Esterhaz kao da stremi napraviti sopstvenu hagiografiju – svako malo potencirajući razlike između njegovog hrišćanstva i Gibsonove ekstremne vjere – jeste ponašanje ove dvije individue.

Prvi Esterhaz, koji znakove od Boga i magični serendipitet vidi bukvalno na svakom koraku, a ponajviše na filmskim projektima na kojima trenutno radi. Ipak, ako je jedanput Le Bron patio zbog Džoovih molitvi, sada Džo očigledno mnogo više pati zbog toga što nijedan od dva projekta zbog kojih se bjesomučno molio u proteklih nekoliko godina – vjerovatno nikada neće biti snimljeni. Da li ga je to Bog prvi put ostavio na cjedilu?

Na drugoj strani imamo Gibsona koji ne vjeruje ni u kakvu vatikansku odluku nakon Drugog sabora (1962); dok o hrišćanstvu i istoriji pretežno saznaje iz konspiratornih knjiga; uostalom, iste knjige čitaju njegov otac i njegova sestra, dvoje zatucanih hrišćana koji i dalje osporavaju da se holokaust zaista i dogodio. Te dok glumac još uvijek razmišlja o komunistima u vatikanskim redovima, Esterhaz brine o pedofiliji i homofobiji u Rimokatoličkoj crkvi.

Uvijek je lijepo doći u kontakt sa Esterhazom koji od 1998. nije imao nijedan film u Holivudu, premda to više nije onaj dramaturg od kog danas možemo očekivati filmove nalik Osnovnom instinktu i Muzičkoj kutiji. A što se tiče Mela Gibsona, u slučaju da u sjećanje prizovemo numeru grupe The Beach Boys iz filma Smrtonosno oružje 2 – "Still Cruising (After All These Years)" – sigurno ga barem nakratko možemo vidjeti kako nam ponovo plijeni pažnju pojavljujući se u izvrsnim filmovima.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • nijesamodavde 6 godina i 3 mjeseca
    Hej Dzo :)
    • 0
    • 0