navigacija Naslovnica Premium

FENOMEN FUDBALA

8.12.2012 11:45

Fudbaleri su lideri, rokeri ili oboje: Krojf je vrsta koja je izumrla

Krojf je vrsta koja je izumrla. Lider, rock-star i filozof nogometa u jednoj osobi

‘U Londonu, tri popodne, a ja sam već mrtva umorna,’ kaže mi jedna Parižanka. Parižanka, hej! Okej, nije Njujorčanka, ali nije ni Pariz od juče, utrenirana je ona za velegradske utrke, s preponama.

Taj specifični londonski umor produkt je velikih udaljenosti, ambicije i pritiska da svaki dan bude uspješan (jer se o neuspješnoj verziji tebe i tvojih potomaka niko neće brinuti), pa još dugotrajnog sivila i hladne vlage koju po ćoškovima grada raznosi stalni, britki vjetar. Kombinacija je to koja crpi vitalnost iz nas, humanoida, našom se vitalnošću hrani, i opstaje. Mi na taj odnos pristajemo, svako iz svojih razloga, koje uvijek iznova brusimo i opravdavamo.

Ritam mozga prati ritam metropolisa. Ni svjesni nismo da vibriramo konstantnom histerijom. Štoviše, tu vibru zovemo buzz, ‘fenomenalna londonska atmosfera’, ili ‘čudesna inspiracija’.

Londoncima su, zato, više nego bilo kojoj skupini, potrebni mali rituali, da nas iz visokih frekvencija histerije, spuste na zemlju.

‘Evo,’ govorim ja ovoj gradurini na obali Temze, ‘sve ti dajem: svoj preplanuli ten, brižno izvučene pramenove, uredne nokte i lice bez podočnjaka, a o kešu da i ne govorim. Slobodno istanji moje kosti, iz njih isisaj zalihe vitamina D, ubrizgaj mi alergijske reakcije u slabe tačke, uzmi moju jogu, zumbu, pa čak i karijeru i mladalačke snove - samo mi ostavi moje male rituale. Ne nabijaj mi grižnju savjesti što se ponekad prepustim njima, a ne tebi, hirovita ljubavi moja; surovi moj life coachu!’

Jedan od tih skromnih rituala kojih se grčevito držim iščitavanje je Financial Timesovog izdanja subotom. To je moj pjenasti capuccino, moj topli croissant, subotom.

Uvijek počnem od kolumne Sajmona Kupera. Sajmon je Holanđanin, rođen u Ugandi, školovan u Londonu, oženjen Amerikankom, nastanjen u Parizu. Za Financial Times piše od 1994, s kratkim prekidom, tokom kojega je pisao za ‘Guardian’ i ‘Observer’. Znalci znaju, objavio je neke od najboljih knjiga o fudbalu.

U svojim kolumnama, Sajmon Kuper nema usko omeđenu teritoriju, niche. Njegovo pisanje odiše kosmopolitizmom. Možda je najviše zbog tog kosmpolitizma ovaj kolumnista postao važan dio mog subotnjeg rituala. U tom slučaju - pogodio je zlatnu žilu: čitalačka publika čije su poglede na svijet formirale raznolike kulture, sve je brojnija. I mada se čini kako danas svi pišu, društvene mreže odjekuju ehom Mak Luanove poruke, ipak je malo onih koji, poput Sajmona Kupera, međunarodne specijalitete znaju servirati kao intimni, porodični subotnji obrok.

Ili: čovjek toliko dobro piše da sam sa uživanjem pročitala i njegovu knjigu ‘Football Men’ (prijedlog za prijevod izdavačima, prim.a.).

Mislim – prvo Football; pa još Men: od Berta Trotmana - preko fenomenalnih zapisa i anegdota o Johanu Krojfu, Bekenbaueru, Maradoni, Kantoni, Zidanu, Toresu, Ovenu, Mesiju - do Zlatana Ibrahimovića. Kroz tu sam knjigu punu činjenica i testosterona plovila kao kroz antologiju najbolje američke kratke priče.

Gospodina Kupera zamolila sam za razgovor, za ‘21. stoljeće’, stoljeće nogometa.

‘Može, preko Skypea,’ odgovorio je. ‘U Parizu sam i neću uskoro doći u London.’

‘Zašto živite u Parizu?’ bilo je moje prvo pitanje. ‘Ni supruga vam nije Francuskinja.’

‘Vi ćete me razumjeti,’ rekao je, ‘u Pariz su me prognale cijene nekretnina u Londonu. Prije deset godina, supruga i ja odlučili smo pretumbati prioritete i kupiti pristojnu kuću u gradu koji je bio drugi po izboru – Parizu. Jer je jeftiniji.’

‘Vi ste odselili u Pariz, a sada se u Londonu sa velikim apetitom očekuje dolazak ogromnog broja dobrostojećih doseljenika iz Francuske, koji tako kane izbjeći porez na prihod od 75%. Hoće li se to dogoditi?'

‘Mislim da neće. Taj je porez privremen, a u Londonu ste svejedno oporezovani na mnogo drugih, nevidljivih načina: nekretnine, kao što rekoh, ili privatne škole za djecu, ako hoćete da ona dobiju dobro, englesko obrazovanje...'

‘Ipak, nedostaje li vam što iz života u Londonu?’

‘Nedostaje mi svakodnevno funkcionisanje na engleskom jeziku. Nedostaje mi West End. Nedostaje mi konstantna upotreba humora u komunikaciji, u sučeljavanju sa životom. U Parizu, ja sam uvijek stranac. Ali, nije ni to loše. Kao što znate, kada ste stranac, vi zapravo mnogo više primjećujete. I onda vam svakodnevica uvijek ponudi nešto novo, neku lekciju.’

‘I vi to iskoristite za pisanje. Je li u tome tajna svježine vaših kolumni?’ pitam.

‘Hvala, to jeste jedan od sastojaka. Veoma bitan sastojak, ali sam po sebi nedovoljan. Bez istraživanja, stalnog učenja, kolumnisti naprave grešku oslanjanja samo na svoja mišljenja – a svako mišljenje je, samo po sebi, u suštini dosadno. Svako ima mišljenje o Obami, recimo – pa šta? Veoma mali broj ljudi o njemu, ili o bilo čemu, ima originalno i uzbudljivo, posve novo, mišljenje. Zato ja radim te reportažne kolumne za koje moram artikulisati određenu ideju, samo jednu, dobro se naoružati činjenicama, dakle istraživati, pa to onda dopuniti anegdotama, mojim stilom, koji će u najboljoj varijanti čitaoce natjerati da požele sa autorom teksta popiti piće, družiti se.’

‘Mene ste uspjeli natjerati da pročitam par vaših knjiga o nogometu. Football Men pročitala sam u 48 sati, i jedino razočarenje bilo je što u knjizi nije bilo priče o Marku Van Bastenu, jedinom holandskom fudbaleru za kojega sam imala ikakvo interesovanje . . .’

‘Pisao sam ja o Van Bastenu, ali nikada dovoljno dobro. Nogometaši ne daju mnogo interesantne izjave. Zato kada pišemo o njima, mi, autori, pitamo jedni druge: ‘Kakav je taj-i-taj?’ Pokušavamo proniknuti iza riječi, do duše, do osobnosti. Marko mi je uvijek izmicao.’

‘Ali je zato Johan Krojf dao mnogo materijala za pisanje.’

‘Krojf je vrsta koja je izumrla. Lider, rock-star i filozof nogometa u jednoj osobi. Čovjek koji je od šesnaeste godine, dok bi vodio loptu po terenu, istovremeno ostalima govorio gdje da trče, kako da se postave. A tek njegovi biseri. Kada on kaže da ‘Italijani ne mogu pobijediti ali od njih možeš izgubiti’, to zvuči ludo, no svi znamo što je htio reći. Ili: ‘Da bi dao gol, moraš prvo šutirati prema golu.’ Krojf je tvorac totalnog fudbala, tvorac Barsine slave. On je takođe heroj moga djetinjstva.’

‘Nogometaše u knjizi dijelite na lidere, rokere, ili one koji su ujedno i jedno i drugo, poput Maradone.’

‘Da, s tim što niko više neće biti niti poput Maradone, iz prostog razloga što današnji vrhunski fudbaleri ne mogu izdržati toliku količinu nezdravog života. Mesi, poput Maradone, može sam dobiti utakmicu, ali njegov je karakter upravo suprotan Maradoninom, i to je ono što menadžeri danas traže: lidera koji će voditi sopstvenim primjerom, ne snagom svog talenta, koji će ići rano na spavanje, i novinarima davati samo nekontroverzne izjave. Tome odolijeva Mario Baloteli, koji svome talentu pridodaje i određenu umjetničku crtu slobodnijeg duha, no zbog toga upada u nevolje, jer to je jednostavno, u vrhunskom sportu, postalo neprihvatljivo.

‘Jeste li ikada bili u Hrvatskoj?’

‘Da, bio sam u Zagrebu 1995. Pripremao sam materijal za promociju knjige ‘Football Against Enemy’. Hipernacionalizam je u Hrvatskoj bio opipljiv, tada, ali nije me to čudilo, vrijeme je bilo ratno, i bilo je veoma neugodno biti bilo kakva vrsta stranca. U isto sam vrijeme, opet zbog knjige, razgovarao i sa nogometašima iz Srbije, i izgledalo je kao da svi vjeruju, i Hrvati i Srbi, da su žrtve neke velike svjetske zavjere. Nijedan nogometaš nije htio razgovarati o nogometu; samo o zavjerama i antipropagandi stranih medija. Na sličnu temu napravljen je i odličan dokumentarni film, zove se ‘Posljednja jugoslovenska reprezentacija.’ Drago mi je da su devedesete, i teorije zavjere, sada prošlost.’

‘Hrvatska će sljedećeg ljeta postati najmlađa članica EU. Što mislite o tome? Je li to bolje za Hrvatsku ili za EU?’

‘Europska Unija korisna je zemljama poput Hrvatske, koje su godinama bile izvan toga kruga i usljed mnogih faktora uvijek nekako gubile kompas. EU im je svojevrsni svjetionik, i daje mnogo bolje primjere, recimo Dansku ili Njemačku, nego išta što su takve zemlje iskusile do sada. Ako su pametne, zemlje poput Hrvatske, slijedeći najbolje primjere koje su do ove tačke u povijesti mogle slijediti, postaće za život ugodnije od ‘starih’, pomalo umornih članica. Jer, Europska Unija dostigla je svoj zenit. Zajednička moneta euro označava kraj toga projekta. Bivša savjetnica francuskog predjednika Miterana rekla mi je da su tvorci EU prije dvadeset godina vjerovali da je kreiranje eura početak jedinstvene Europe. Sada znaju da je to bio vrhunac toga projekta. Nema se ponuditi ništa više od toga. Ne mislim da će se EU raspasti, to ne. Samo želim reći da se tom projektu nema više što dodati. Ali je on veoma koristan za zemlje poput Hrvatske.’

Za kraj, Sajmon Kuper rekao je da će nogomet u godinama koje dolaze širiti svoj uticaj i teritoriju, njegova će finansijska snaga rasti, za razliku od novinarstva, kojemu se već nazire kraj.

Majke i očevi, spremajte, dakle, svoju djecu za fudbalske terene; novinarstvo gubi bitku sa društvenim mrežama.

‘Posljednji koji će izdahnuti bit će Financial Times, zbog jedinstvenih, besmrtnih tema koje pokriva, i to na engleskom jeziku.’

Onda, nadam se da nisam usamljena u svom subotnjem ritualu, Mr. Kuper. Uživajte u dugoj karijeri plaćenog novinara, vi, rijetki srećniče.

Zlatan je velika priča

‘U Parizu sada živi i Zlatan Ibrahimović o kojemu ste pisali još 2007.’

‘Zlatan je izrastao u mnogo više od vrhunskog fudbalera. Njegova je autobiografija toliko iskrena, dobro napisana, u Švedskoj je ušla u uži izbor za prestižnu literarnu nagradu, ako niste znali. Zlatan je idealna emigrantska priča. Odrastao u balkansko-afričkom getu Malmea, u miješanom braku roditelja koji su zauvijek izgubili svoju zemlju, a novi zajednički jezik nikada nisu pronašli, jer otac je, nakon vijesti o zločinima u njegovom rodnom selu u Bosni, utonuo u alkohol i nasilništvo.

Zlatan, sa vječitom kapuljačom na glavi, bježi na cestu, u spoj rapa i nogometa, i ne vjeruje da ikada u nečemu može uspjeti. A najmanje od svega vjeruje - i tu je ljepota i originalnost njegove priče - da ikada može postati Šveđanin, jer ono jugoslovensko u njemu bilo je preintenzivno, iako on tamo nikada nije bio, a ta je zemlja svejedno zauvijek nestala.

Sve što je postigao, postigao je sam, sa startne pozicije toliko negativne da je start pogrešno ime za nju. Više kao anti-start. Dogurao je do toga da mu je prije nekoliko godina uručena nagrada za švedskog sportistu godine, i on je plakao. U nogometu već je nagrađivan i njegova je karijera i dalje u usponu, ali ova nagrada za sportistu godine u Švedskoj, za koju su, do Zlatana, Šveđani izabirali samo tipične predstavnike ili predstavnice svoga naroda, značila mu je više od bilo čega drugoga. Postao je Šveđanin. Zauzvrat su Šveđani, upravo zbog Zlatana, odlučili bolje proučiti i revidirati pitanje i status imigranata u svojoj zemlji. Sjajna priča.’

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 5

  • zola83 5 godina i 10 mjeseci
    Šta je sa Oljinim kolumnama subotom u Vijstima?
    • 0
    • 0
  • antuan 5 godina i 10 mjeseci
    nepismeno i uličarski.
    • 0
    • 0
  • nlonlo 5 godina i 10 mjeseci
    interesantan tekst, iako me fudbal ni najmanje ne zanima
    • 0
    • 0