navigacija Naslovnica Premium

GRAD TEATAR

20.7.2018 12:43

Ikona - umjetnost ili religija

Izložba “Ikona i likovna destrukcija”, čijim je otvaranjem počeo Likovni program 32. Grad teatra, bila je inspiracija da festival sa istim naslovom organizuje i panel razgovor na Trgu pjesnika, s obzirom da je zbog svoje provokativnosti nekoliko puta bila otkazivana u Rusiji

Ikona - umjetnost ili religija Sa debate “Ikona i likovna dekonstrukcija” u Budvi
Foto: Vuk Lajović Autor: Vuk Lajović

Izložba “Ikona i likovna destrukcija”, čijim je otvaranjem 4. jula u crkvi Santa Marija započeo Likovni program 32. Grad teatra, bila je inspiracija da festival sa istim naslovom organizuje i panel razgovor na Trgu pjesnika, s obzirom da je zbog svoje provokativnosti nekoliko puta bila otkazivana u Rusiji.

Radikalni radovi Arsena Savadova, ukrajinskog konceptualnog fotografa i slikara (projekat “Underground 2000”, serija slika koje reprodukuju fragmente Đotovih fresaka u rudnicima soli), Dmitrija G. Gutova, ruskog umjetnika i teoretičara (trodimenzionalni radovi u metalu, koji kao izvor imaju drevne ruske ikone), i grupe “Elektroboutique” (umjetnički proizvod “Isusov dodir”), otvorili su problem dubokog nerazumjevanja koje više od pola vijeka postoji između umjetnika i crkve.

Tema konflikta između savremene umjetnosti i hriščanstva okupila je najznačajnije crnogorske teoretičare i kritičare likovnog i umjetničkog stvaralaštva - na budvanskoj pjaceti govorili su profesori Aleksandar Čilikov, Siniša Jelušić i Petar Ćuković, koji je bio i medijator razgovora. Kroz dijalog, oni su otvorili brojna pitanja - koliko su savremeni umjetnici slobodni u tretiranju religioznih tema u svojim djelima, u čemu je sve problem odnosa između religijske slike i religije kao institucije, šta je zapravo ikona i kroz kakvu vizuru možemo posmatrati odnos ikone i slike danas, u čemu je razlika između značenja ikone u pravoslavlju i katoličanstvu, na koji način se u naše doba može govoriti o aktuelnosti religijske slike uopšte, da li se zaista ne smiju mješati umjetnost i religija, kako tvrde duhovna lica…

Otvarajući ovaj dijalog, Petar Ćuković je podsjetio na činjenicu da je da u Rusiji, primjera radi, do XV vijeka sva umjetnost bila posvećena religiji, da je gotovo sedamdeset odsto likovne umjetnosti u hrišćanstvu urađeno na religiozne teme, i da umjetnik koji se danas obraća toj temi stupa u svojevrsni dijalog sa drugim umjetnicima, jer ga zanimaju radovi drevnih majstora.

Aleksandar Čilikov, koji je o ovoj temi objavio brojne knjige, istakao je da je imao priliku da predaje na sedam-osam umjetničkih fakultetat u zemlji i van nje, i da nijedna generacija njegovih studenata nije shvatala šta je ikona, i šta je suština i pojam ikone.

“Prije svega, mora se napraviti razlika između ikone u pravosljavlju i pojma ikone u katoličanstvu, iako je ikona jako važna kao vjerska slika i u katoličanstvu i u pravoslavlju. Međutim, ona njenu suštinsku, kanonsku ulogu dobija u pravoslavlju, i kada danas kažemo ikona, uvijek mislima na vjersku sliku vezanu za Vizantiju i za pravosljavlje. Tu je ikona sve - bilo koja vjerska slika u bilo kojoj likovnoj tehnici, i zadatak umjetnika koji pravi tu vjersku sliku u pravoslavlju je da nam prije svega prikaže duhovnu stranu toga što je naslikao, a njegovo umjetničko djelovanje je sekundarno. Na zapadu se krenulo drugim sistemom, krajem srednjeg vijeka, pod uticajem renesanse, došlo se na ideju da se vjerska slika okreće ka čulnoj ljepoti, i ikona tamo postaje stvar vjerske edukacije. Dok je u pravoslavlju ikona sama po sebi svetinja, i ima podjednaku važnost kao Sveto pismo, Liturgija, i postoji prototip kako se smije slikati, na zapadu je dozvoljena sopstvena imaginacija umjetnika”, istakao je Čilikov.

Prema riječima profesora Siniše Jelušića, dijalog o postojanju izvjesnog konflikta između modernih umjetnika, prije svega onih radikalne prakse, i crkve, koji žele da rade nekakve vjerske teme, korespondira sa osnovnom temom ovogodišnjeg Grad teatra u cjelini - savremeno čitanje klasike.

Za relaciju prema ikoni, istakao je Jelušić, neophodna je vjera.

“Ako vjere nemate, vi ikonu primate kao puko umjetničko djelo kao takvo, ali takvo umjetničko djelo više nikakve veze sa ikonom ne može imati. Ali, da me ne biste shvatili kao krajnje konzervativnog sholastika ili velikog “inkvizitora” koji olako sudi o odnosu religioznom prema umjetničkom, reću ću vam da imam poštovanje prema djelima u savremenoj umjetnosti, kao što su triptih o Mariji Egipatskoj Emila Noldea, predstava stradanja Hrista Žorža Ruoa, Matisova kapela u Vansu...Kod nas, su primjeri Milana Konjevića i njegove “Blagovjesti”, mozaične ikone Mladena Srbinovića, ciklusi Dimitrija Popovića, gdje konačno, hrišćanske teme mogu biti prisutne na slici s potpunim odsustvom religijskog smisla”, istakao je Jelušić.

Učesnici panela na Trgu pjesnika bili su i ruski slikar Sergej Anufrijev, i umjetnica iz Kazahstana Zoa Hankova (galerista Marat Geljman, koji je takođe bio najavljen, bio je spriječen da dođe, ali je pročitano njegovo pismo).

Liturgija kao neka vrsta performasa

“Nema sumnje da slikari Đoto i Rubljov predstavljaju velika imena upravo klasike, a da izložba o kojoj je riječ predstavlja oblik njihovog savremenog likovnog predstavljanja. Ali, i izvan toga, u okvirima likovne estetike, postoji jedno krucijalno pitanje u savremenoj kulturi, a to je status religiozne umjetnosti uopšte, ne samo u slikarstvu, nego u umjetnosti uopšte. A karakteristika savremene kulture jeste u onoj Ničeovoj poznatoj krilatici vezanoj za smrt Boga”, smatra Jelušić.

Liturgija bi se, kako je on rekao, mogla uzeti u jednom smislu savremenog tumačenja kao neka forma performansa, zato što je on neka vrsta multimedijalnog predstavljanja, u njemu se različite umjetnosti spajaju u jednu cjelinu. Tu su prisutni arhitektura, koju predstavlja sama crkva, likovna umjetnost preko ikone i freske, muzika kroz crkveni hor, i vrlo važno učešće onoga što se zove recipijent, učesnik u samom liturgijskom aktu.

“Međutim, ako ovako posmatrate odnos liturgije i performansa, vi ste u svojoj biti promašili. Zato što to onda nije liturgija, nego nihilizam, praznina, odsustnost. Jer, liturgija je, zapravo, čin u kojem se razotkriva prisutnost živoga Boga, i u kojem sam učesnik liturgijskog čina dospjeva do neposrednog kontakta sa tanscedencijom, Bogom živim. Na ovom tragu, hram kao muzej je uništenje hrama, jer ako hram postane muzej, što su sovjetski boljševici zdušno željeli da urade idući od doslovnog tumačenja ranih Lenjihovih dekreta, onda hrama više nema. Ikona ne može biti ikona, ukoliko isključi prisutnost onoga teofanijskog, dakle, prisutnost same transcedencije u objektu, slici”.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.