navigacija Naslovnica Premium

RNR I JUGOSLAVIJA

1.3.2014 08:54

Ivan Ivačković: Tita i Bregovića spajao je vrhunski talenat za manipulaciju

Obojica su bili iskreno zaljubljeni u Jugoslaviju. Najzad, Tito je u jugoslovensku politiku uveo glamur i neka pravila šou biznisa, a Bregović je u jugoslovenski rok uveo politiku

„Kako smo propjevali - Jugoslavija i njena muzika“, knjiga Ivana Ivačkovića je svjedočanstvo o jednom neponovljivom vremenu, uzbudljiva i nostalgična knjiga o pjesmama i pločama koje su nam mijenjale život, o sudbinskom preplitanju popularne muzike i populističke politike i o usponu i padu zemlje na koju je svijet decenijama gledao sa poštovanjem.

Od vladavine zabavne muzike, preko rokenrol eksplozije, pojave panka i novog talasa, pa do novokomponovane narodne muzike i turbo folka, knjiga “Kako smo propjevali“ priča o višedecenijskom braku države i njene muzike.

O tome kako su se Jugoslavija i njena muzika voljele, svađale, sarađivale, sukobljavale, rastajale, ponovo spajale i na kraju umrle zajedno. Knjiga “Kako smo propjevali: Jugoslavija i njena muzika” nedavno je objavljena kod Lagune.

Ivan Ivačković je, za tri decenije, koliko je proveo u novinarstvu, objavio oko dvije hiljade tekstova u gotovo svim važnim novinama u SFRJ, SRJ i Srbiji. Autor je biografskih knjiga “Umetnost pobune”, “Obe strane jastuka” i “Priznanja pop pevačice”, kao i pjesničke zbirke “Crvena mapa”. Ima grupu The Spanks u kojoj svira bubnjeve i sa kojom je objavio disk „Reason To Live“.

Ivan Ivačković živi u Beogradu odakle je i govorio za ART Vijesti, uoči dolaska u Podgoricu, gdje će u okviru Zimskog salona knjige, 5. marta predstaviti knjigu “Kako smo propjevali“.

Kako smo propjevali: Jugoslavija i njena muzika” je knjiga neobičnog koncepta. Pored muzike, dali ste i sažetu istoriju YU društva i njegovih najznačajnijih aktera. Možete li objasniti neophodnost istorijskih flešbekova?

"Istorijski flešbekovi su neophodni ako hoćemo da razumijemo zašto je muzika bila baš takva kakva je bila. Jer, muzika je ogledalo vremena i društvenog ambijenta u kojem nastaje. Ona je odraz tog ambijenta više nego bilo koja druga umjetnost. Kad se vjenčavate, ne zovete na vjenčanje slikara da slika ili pisca da piše, nego zovete muzičare da vam nešto odsviraju.

Dalje, moja ambicija sa ovom knjigom nije se ni završavala na tome da ispričam priču o jugoslovenskoj muzici, nego da kroz tu priču ispričam sažetu i specifičnu istoriju zemlje u kojoj je ta muzika nastajala. Istoriju te lijepe, čudne i nesrećne zemlje koja je bila veoma poštovana u svijetu, ali koja nažalost nije umjela da poštuje samu sebe".

Prije Đorđa Marjanovića, jugoslovenski izvođači su, kako je to primijetio Bogdan Tirnanić, izgledali kao da su progutali motku. Koje je novine Marjanović unio u jugoslovensku muziku?

"Đorđe Marjanović je ispljunuo tu motku i dao jugoslovenskoj popularnoj muzici pokret, dinamiku i slobodu. U takozvanu zabavnu muziku uveo je rokenrol ikonografiju: skidao je mikrofon sa stalka, svlačio sako i bacao ga u publiku, skakao je i valjao se po pozornici. Puna istina glasi da je sve to radio čitave četiri godine prije Mika Džegera i devet godina prije Džima Morisona".

Kraljica novokomponovane narodne muzike bila je Lepa Lukić, uz nju i Silvana Armenulić. Kako se kasnije u taj milje uklopila Lepa Brena?

"Lepa Lukić i Silvana Armenulić predvodile su prvi talas novokomponovane narodne muzike, onaj koji je srpsku muzičku scenu zapljusnuo šezdesetih godina.

Sa nekim izuzecima, upravo poput Silvane Armenulić, koja se kretala u više žanrova, uključujući i šansonu, i koja je umjela da izmami suze za čije brisanje je bio potreban cio “kockasti” kafanski stolnjak, bila je to velika devalvacija tradicionalne narodne muzike.

Lepa Lukić otvorila je vrata za pojavu još ljepše Brene, sa kojom se ta devalvacija - ne samo narodne muzike nego i imidža njenih predstavnika - nastavila.

Pojavljivanje Silvane Armenulić na televiziji u bikiniju, što je, početkom sedamdesetih, kada se to desilo, bio skandal, djelovalo je sasvim čedno u odnosu na Brenino jahanje harmonikaša u prvoj polovini osamdesetih.

Kasnije se i Brena vidljivo emancipovala, ali šteta je već bila pričinjena i bila je nenadoknadiva jer je novokomponovana narodna muzika iz osamdesetih preparirala javno mnjenje za pojavu turbo folka devedesetih, a turbo folkom je slomljen vrat srpskoj muzici i kulturi uopšte.

Dosta prostora u knjizi ste posvetili Bijelom dugmetu. Za Bregovića kažete da je bio Josip Broz Tito jugoslovenskog rokenrola. Možete li to pojasniti?

"Goran Bregović je jugoslovenskom roku dao moć, kao što je Tito dao moć jugoslovenskoj politici. I u jednom i u drugom slučaju, moć je, kako i inače često biva, poticala od masovnosti: i Tita i Bregovića slijedio je veliki, zapravo najveći broj ljudi.

Tito je bio neporeciv autoritet u politici, Bregović u muzici. I jedan i drugi, svaki na svom polju, određivali su trendove, a drugi su bili prinuđeni da ih slijede i prilagođavaju se njihovim zaokretima. Mada je Tita i Bregovića spajao i vrhunski talenat za manipulaciju, obojica su bili iskreno zaljubljeni u Jugoslaviju. Najzad, Tito je u jugoslovensku politiku uveo glamur i neka pravila šou biznisa, a Bregović je u jugoslovenski rok uveo politiku.

Kako je jugoslovenski rok ukroćen i kako je pronašao zajednički jezik sa vlastima?

"Rok muzika je šezdesetih u Jugoslaviji postala ozbiljna društvena sila. To se desilo veoma brzo, tako da je vlast bila zatečena. Jugoslovenski rokenrol je u jednoj uređenoj i kontrolisanoj bašti izrastao kao divlje cvijeće i baštovani nijesu znali šta sa njim da rade. Ispostavilo se da mnogo ljudi voli baš takvo cvijeće, trnovito ali puno života, a ne plastično koje je, kroz zabavnu muziku, njegovala država.

Tako se stiglo do momenta u kojem je vlast nekakvu odluku o rokenrolu morala donijeti. Da se poslužimo rječnikom te vlasti, morao je biti “zauzet stav”, makar i nezvaničan. I zauzet je pametan stav - da se ti bendovi puste na miru. Pa je onda donijeta još jedna - i još pametnija - odluka: da ih država potapše po ramenu i čak tu i tamo nagradi. Neko u vlasti je shvatio da rok muzičari po pravilu boluju od male šizofrenije: oni, naime, žude za priznanjima establišmenta kojem, makar samom svojom pojavom, predstavljaju opoziciju. Ne samo u Jugoslaviji, nego bilo gdje.

U Engleskoj je kraljica podijelila ordenje Bitlsima, a u Jugoslaviji su rok grupe primale nagradu Sedam sekretara SKOJ-a i druga priznanja. Zauzvrat, jugoslovenske grupe nijesu kritikovale sistem ili su, čak, kada bi procijenile da situacija postaje previše vruća, išle na radne akcije, kao što je uradilo Bijelo dugme. Ukratko, jugoslovenski rokenrol pacifikovan je inteligentno, elegantno i bez mnogo galame.

Moto knjige “Kako smo propjevali” jeste tvrdnja Džonija Štulića koja se pokazala kao tačna: kakvo društvo, takva muzika. Zemlje nastale poslije raspada SFRJ danas ne mogu da se pohvale nekom dobrom muzikom. Kako vi posmatrate taj fenomen?

"Upravo time što se promijenio duh vremena. On je danas takav da muzika više ne može biti važna. Muzika je, kao i sve ostalo, postala žrtva površnosti, kao dominantne karakteristike našeg doba. Gorka utjeha je u tome što se to nije dogodilo samo ovdje nego, možda još i više, u svijetu. Muzika, bar ona koja vlada, koja je najpopularnija, više nigdje nije bitna, ona više ne odlučuje ni o čemu, ne mijenja živote i ni na koji način ne utiče na ljude osim što ih zaglupljuje".

Jugoslavija i njena muzika su na kraju umrle zajedno. Možemo li očekivati neko ponovno oživljavanje, makar samo njene muzike?

"Kad čovjek sad pogleda, ispostavlja se da jugoslovenska muzika ne samo da nije umrla nego da, štaviše, Jugoslavija živi u muzici isto koliko i dok je ta država postojala, ako ne i više. Jugoslavija kao država više nikada neće postojati, ta vrsta vaskrsnuća je nemoguća, ali kultura, a muzika pogotovo, učinili su da spone među njenim bivšim republikama ne budu pokidane. Štaviše, duhovni prostor nekadašnje SFRJ iz godine u godinu, kako vidimo, postaje sve kompaktniji".

Američka teoretičarka kulture Svetlana Bojm kaže za nostalgiju da je prošlost lišena krivice. Ova formulacija bi se mogla upotrijebiti i za Vašu knjigu. Slažete li se, ima li tu nostalgije?

"To je izvanredna formulacija. Možda najbolja definicija nostalgije koju sam ikad čuo. Moja knjiga je svakako puna nostalgije, mada možda ne u ovom obliku koji pominje Svetlana Bojm. Jer, u knjizi “Kako smo propjevali” govori se i o krivici. Manje tako što se na nekog upire prstom, mada ima i toga, a više nizanjem činjenica koje čitaoca logično vode i do krivaca za tragediju. Nema tog krika koji je strašniji od činjenica i nema tog vikanja koje je jače od njih".

Rekli ste da je Tito u politiku uveo glamur i neka pravila šou biznisa. Šta je to značilo za Jugoslaviju?

"Tito je bio rođena zvijezda, čovjek izuzetne harizme koji je određivao tok i sudbinu jugoslovenske politike. Nažalost, njegova samozaljubljenost sprečavala ga je da jača institucije i da im obezbijedi veću moć. Time je potpisao smrtnu presudu zemlji koju je stvorio. Jer, pošto je on bio jedina institucija koja je imala moć, njegovom smrću ta moć nestala je i iz partije i iz države koja se od komunističkog Holivuda pretvorila u carstvo šovinizma i na kraju umrla u mržnji, krvi i suzama".

U knjizi nas podsjećate da je Dragoljub Đuričić predvodio na desetine bubnjara na demonstracijama u Beogradu, čime je doprinio promjeni vlasti u Srbiji.

"Danas nema opozicije koju bi Dragoljubov bubanj predvodio.

Prirodno bi bilo da opozicija Aleksandru Vučiću bude Demokratska stranka, ali Boris Tadić je, osim što je zamrznuo i ukočio sve u Srbiji za vrijeme svog mandata, uspio i da upropasti DS. Tadić nije bio samo Barbika srpske politike, on je bio njen Leonid Brežnjev.

Čovjek čija je jedina politička ideja bila da sve zauvijek ostane takvo kakvo jeste, uključujući i njega kao najvažniju osobu u državi. Srećom, ta ideja mu je propala, a drugih, kažem, nije ni imao. Pod Tadićem, Demokratska stranka je postala organizacija bahatih oligarha, a njen pad tako je težak i dubok da će se vjerovatno i srpski fudbal oporaviti brže od nje".

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 3

  • Živko_Nikolić 4 godine i 6 mjeseci
    ...najsnažniji utisak ostavlja Džonijev citat: "kakvo društvo-takva i muzika..."
    • 0
    • 0
  • (CD) 4 godine i 6 mjeseci
    Odličan članak! U malenoj i vidno unazađenoj nezavisnoj Crnoj Gori, kulturno-političko-društveni trend u zadnjih 2o-ak godina, oblikovali su manipulatori sa surovim planinskim mentalitetom i karakterom. Borba za goli život, rečenica koja oslikava biće i karakter ovog planinskog tipa, podrazumijevala je vrlo često pojave kao što su otimačina, krađa, ubistva, progoni, i sve ostale negativne pojave. Isti ovaj tip danas je modernizovan demokratski oblikovan, ali i unazađen i nakaradan...
    • 0
    • 0
  • Pametnjaković Mlađi 4 godine i 6 mjeseci
    Ovaj članak ima 290 prikaza, a neki politički "top" članci preko 10.000... Blago nama :) Like za članak i like na kvadrat za knjigu.
    • 0
    • 0