navigacija Naslovnica Premium
Paula Petričević
KONTRA(PER)CEPCIJA
9.11.2016 12:27

Kad palme njišu grane

Dok preostale palme njišu grane na potmuloj južini, znam da se nisam odužila plemenitom lišću i tiho plačem, danima, zbog njihovog iščeznuća

Kad palme njišu grane
Foto: Opština Herceg Novi

Nigdje nije kao kod kuće“, ponavljam u po glasa lupkajući petama i zamišljajući dom. Vojnički pozdrav obuven u čarobne cipelice Istočne vještice daje magičnu moć bolu za povratkom. U stvarnom životu i ovdašnjem kontekstu nostalgija raspolaže jedino sposobnošću da natjera na povraćanje, jer da je dom išta valjao ne bismo ga nikad ostavili, a ako smo ostali onda smo postali saučesnici onoga što je postao. Malo ima nade za pozicije između, stari nam je lisac Sartr to davno pojasnio: „Ako hoćeš da zaslužiš Pakao, ne moraš mrdnuti iz postelje. Svijet je sušta nepravda; ako ga prihvataš, saučesnik si, ako ga mijenjaš, dželat si. Eh, zemlja smrdi do zvijezda!“ Skoro kao Podgorica proteklih dana.

Manje ciničan ton i dalje zadržava poentu da smo kao građanke i građani uvijek odgovorni, i onda, a nekad posebno tada - kada ne činimo ništa. Kada nijemo posmatramo kako se, recimo, tornado valja linijom horizonta i približava trošnoj kući na golemoj ravni Kanzasa, ili kako se diciplinuju nepodobni sofisticiranim metodama isključivanja a mi okrenemo ćoravo oko i kažemo da sila boga ne moli, ili dok gledamo kako jedna po jedna, klonu krune palmi po rivi, pontama i po đardinima, a mi psujemo globalno zagrijavanje i nesposobnu vlast čiji udruženi zločinački poduhvat trajno mijenja fizionomiju obale.

Te me palme progone. Znam da to mnogima zvuči nebitno i smiješno, osobito pored tekuće borbe Davida i Golijata, ali meni nekako puca po sred trbuha, valjda zahvaljujući svemu što vežem uz njih, i što mi, i mimo njih, izmiče, uporno kao smrt, a da ga ništa što učinim ne može zadržati. Moj je otac prije četrdesetak godina posadio dvije njihove mladice na škrtoj ilovači koja će postati naše dvorište, bar pet godina prije nego smo počeli da trčimo po njemu. Onda još jednu, kasnije još nekoliko. Pogled na zaliv uvijek je bio fragmentiran i sačinjen od kubističkih trokuta što su prosijavali kroz njihove grane i nagovještavali širu sliku, vrebala sam cjelinu uz pomoć juga i bure.

A onda mi je parazit porijeklom iz tropskih predjela Azije, u narodu poznat kao crveni palmin surlaš, olakšao posao i oslobodio vidik na recentne domete crnogorske arhitekture, pokosivši, u kratkom roku, najstarije tri palme u avliji. Inspekcija je konstatovala bolest i naložila uništenje, o našem trošku - dakako, nemalom - ispostaviće se. Ako želite da odgovorno učestvujete u borbi protiv epidemije egzotičnog parazita, spremite makar jednu potrošačku korpu po glavi pale palme, ovu novoobračunatu, ne brinite. Jer to je naša obaveza, nas „držaoca bilja“. Neko piše akcione planove za sprečavanje širenja i suzbijanje crvenog surlaša palmi, a neko to mora i da plati. Pogađate već - ko piše, a ko plaća.

Vozimo se gradom dok moj sin posvećeno motri biljni fond i tužnim uzvikom objavljuje još jednu „sumnjivu“ koja će, vjerovatno, uskoro pasti. Slušam ga i mislim kako će ovaj tihi niz smrti obilježiti njegovo djetinjstvo. Znam to. Žalujem ćutke svaku od njih i sve mi se nadodaje na bol koju već nosim i pjesme kojih pokušavam da se ne sjetim. Moji su voljeli starogradske, tata je svojim, kako moja prijateljica eufemistički kaže „atonalnim sluhom“, u nas položio standarde poput onog „ Kad palme njišu grane“, bila je to pjesma srčanog primorskog čovjeka, fakat bez sluha, kraj žene koja je bila taj sluh, i sad,  kad  sve to ide k vragu i ja gledam palme koje padaju jedna za drugom, znam da jedno doba neumitno prilazi svom kraju, nalazeći neželjeni krešendo u potrgranim žutim krošnjama oboljelih stabala.

Ostavljeni na cjedilu sa imputiranom individualnom odgovornošću u klimi potencirane neodgovornosti i selektivne nefunkcionalnosti sistema, utjehu ne nalazimo u prirodi koja pati sa nama. Najmanje što treba da tražimo jeste odgovornost nadležnih, koji četiri godine obigravaju oko gojaznih larvi koje se ukopavaju po metar u srce svakog napadnutog stabla. I mi smo izrovani na sličan način, samo ne mašemo granama, nego rukama.

Posađena kraj umirućih stabala, opet ponavljam: „Nigdje nije kao kod kuće“, iako znam da me ta mantra neće odvesti nikud i da će  kad  otvorim oči grad biti jednako siv, pao i tuđ. Otuđen, polako, svakim korakom kojeg smo učinili putem od zlatnih poluga koji nas je odveo od trga do tora u kome svak za sebe tovi isključivo vlastiti interes.

„Nigdje nije kao kod kuće“, ponavljam skoro u snu, znajući da je svakim potrošenim danom dragi dom sve dalji, a odvojenost od njega sve bolnija i sve izvjesnija. Zato ovu toksičnu čežnju stavljam na počinak u kič registru potrošenih pojmova i pod nešto tvrđom kožom čuvam razboritije želje.

Dok preostale palme njišu grane na potmuloj južini, znam da se nisam odužila plemenitom lišću i tiho plačem, danima, zbog njihovog iščeznuća.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (18 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 2

  • vedro jutro 2 godine
    bravo, paula!
    • 1
    • 0
  • Terorista sam, tim se dičim 2 godine
    ...и цијела варош спи, чекаћу те и ти ћеш доћи, стара љубави...
    • 2
    • 0