navigacija Naslovnica Premium

INTERVJU: HRVATSKI PISAC DAMIR KARAKAŠ, PRVI DOBITNIK KNJIŽEVNE NAGRADE "FRIC"

2.1.2018 19:50

Kompliment je što popovi u crkvama govore protiv mene

“Dok pišem, osjećam se kao vojnik s jako malo municije i svaki moj metak mora završiti u srcu demona... Pisanje je pokušaj da se postigne nemoguće, to je često ples s demonima”

Kompliment je što popovi u crkvama govore protiv mene Karakaš
Jelena Kontić
Foto: Goran Mehkek Autor: Jelena Kontić

Književnik, novinar, karikaturista Damir Karakaš odrastao je u Lici, živio u Parizu. Kaže da voli brojne pisce ali uvijek  ima neku svoju viziju književnosti. A kad ga pitaju o čemu  piše, kaže jednostavno - o slobodi. Karakaš  kažeo da je za njega prava proza ona koja nema milosti ni za koga, a u razgovoru za “Vijesti” govori o tome zašto i kako piše, o nagrađenom  romanu “Sjećanje šume”, o kulturi, čitanju...

Prvi ste dobitnik nagrade Fric? Kakav utisak to ostavlja na Vas kada se uzme u obzir  da je nagrada nazvana po Miroslavu Krleži? 

Sretan sam što sam, nakon “Kočićeva pera”, u samo par mjeseci dobio i nagradu “Fric”, još jednu značajnu nagradu, s izdašnim novčanim fondom od oko osam hiljada eura. Pogotovo kad znam u kakvoj sam je snažnoj konkurenciji osvojio, gdje je u finalu bilo odličnih romana iz cijele regije, spomenuću novi roman “Calipso” Ognjena Spahića. Naravno da sam ponosan i što ova nagrada nosi ime velikana književnosti Miroslava Krleže, čijeg sam se savjeta u pisanju uvijek držao, da treba pisati, mrko, neumoljivo, bez samilosti, pa čak i sa začepljenim nosicama ako treba. 

Za roman “Sjećanje šume” bili ste u finalima za više  prestižnih nagrada; koliko Vam kao književnom stvaraocu imponuje ta činjenica i motiviše Vas za dalji rad?

Sa „Sjećanjem šume“ bio sam u svim književnim finalima u Hrvatskoj, te u finalu “Meše Selimovića”, a prije ovoga sve moje knjige stalno su bile u finalima, no tek se sada otvorilo. Književna nagrada piscu je dar, pogotovo ako je novčana, a meni je to važno jer se bavim samo pisanjem, pa mi omogućuje da se lakše posvetim novoj knjizi. Isto tako, mene nagrade neće uljuljkati, dovoljno sam iskusan da znam kako je književnost posao u kojem je opasno biti zadovoljan.  

Prilikom proglašenja dobitnika nagrade “Fric”, prokomentarisano je da će ovaj roman biti uvršten u klasike hrvatske književnosti. Da li je i koliko teško u današnjem vremenu “kulture nekulture”, kako ste i sami izjavili, imati inspiraciju, motiv i želju da piše,  pogotovo djela poput Vašeg?

Nikad kultura nije bila potrebnija nego danas, u ovome vremenu, kada je intencija političara koji su kod nas glavne zvijezde, da poglupljuju narod jer onda se njime lakše manipuliše. Osim toga, čitanje dobrih knjiga, filmovi, kazalište, kvalitetna glazba služi u ova površna i banalna vremena i kao mentalna higijena. Stalno ističem potrebu za čitanjem, jer ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija, a danas mladi studiraju književnost, pa ništa ne čitaju. Kad sam bio mlad išao sam na svirke, divljao, slušao glazbu, ali uvijek sam imao neku kvalitetnu knjigu u džepu.    

Predsjednica žirija Biljana Romić rekla je da su rečenice ispisane krvlju, znojem i suzama ponesene iz odrastanja u zemlji vukova. Kakvo je odrastanje u zemlji vukova, kakva je to zemlja i koju poruku nosi roman koji se sa time veže?

Ta zemlja je Lika, a može biti i Crna Gora, jer velike su tu sličnosti. Pisao sam o djetinjstvu, koje je za svaku osobu jako važno razdoblje jer se tada stvara slika svijeta. Ova tema već pri samom pisanju krije mnogo zamki, od naknadne pameti, pa do komplikovanog ulaska u taj svijet dječje metafizike, a posebno mi je u romanu bio važan lik oca, i znao sam da ako njega dobro napravim, sa svim kompleksnostima, da će uspjeti i roman. Na pisanje ovog romana spremao sam se godinama, tu mi je bilo jako važno iskustvo, a pošto imam dovoljno godina, i pošto mi je ovo deveta knjiga, nekog uskustva je bilo, jer da sam ga objavio samo par godine ranije, mislim da ne bih bio uspio. O porukama ne bih, svako neka iz njega izvuče neku poruku za sebe. Meni sada pada jedna od Getea, nevezana za ovaj roman: “Pravi čovjek tek se iz jeze rađa”.

Damir Karakaš (Novine)

Takođe, zvuči zanimljivo to što je roman okarakterisan kao djelo koje nema ni riječi viška, te da u njemu manje postaje više. Danas je malo stvari, priča i ideja koje se istančanim stilom predstave u punom sjaju. 
Poznato je da ja roman od sto strana cijedim i po pet godina. Držim se onog od Čehova: “Pisati tako da riječima bude usko, a mislima široko”. Volim kako je to radio Sreten Asanović, sjajan pisac. U mojim romanima uvijek bude više toga rečeno nego što je napisano, svaka riječ mora biti na svome mjestu, brbljanje ne volim ni u životu, a kamoli u literaturi. Dok pišem osjećam se kao vojnik s jako malo municije i svaki moj metak mora završiti u srcu demona.

“Sjećanje šume” je roman u kojem priča prati život seoske porodice, u kojem je otac autoritet i snaga,  a majka je majka, nježna i saosjećajna. Koliko se tamo promijenio život danas - život u porodici, društvu, kulturi, pa i život na selu, ako to uporedimo sa nekim ranijim vremenima?

Svuda se promijenio život, pa i na selu, jer ono što su nekad bile svete knjige sad su mobilni telefoni. No, ono što je konstanta je da sela polako propadaju, bar u Lici. Tamo gdje sam ja odrastao, kad sam bio mali, bilo nas je četrdesetak, a sad ima samo par ljudi. Tako da će za sto godina u Lici živjeti vjerojatno Arapi ili Kinezi; što se mene tiče, ja to pozdravljam, jer volim sve ljude, ma otkud oni bili. Ono što se ne mijenja, ili se slabo mijenja, kako u Lici, Hrvatskoj, regiji jeste položaj žena; one i dalje moraju biti dva puta bolje u nekom poslu da bi bile isto vrednovane. Majka mog zemljaka Nikole Tesle bila je vrhunska izumiteljica, ali bila je žena i šta je ona tada mogla, a  mislim da ni danas nije puno bolja situacija. Pogledajte koliko u Hrvatskoj, na primjer, ima muških reditelja, a koliko ženskih. Sad će neko reći pričaš tako jer imaš tri kćeri, ali to su sve činjenice, i žene se moraju mnogo jače boriti.

Šta obuhvata Vaš proces stvaranja knjiga, kakav tok ima pisanje? Čuvate li, možda, kakve trikove u momentima ako dođe do stvaralače blokade?

Pisanje je ozbiljan posao, danas mnogi pišu, izbacuju knjige, ali nisu svi koji pišu i objavlju knjige pisci. Osim toga, to je i najeftinije, imaš laptop i pišeš, pa imamo poplavu tekstova i knjiga, a Umberto Eko je lijepo rekao jednom čovjeku koji mu je dosađivao sa svojim tekstovima: “Gospodine, nemojte pisati, telefonirajte”. Jer, nije sve za pisanje, treba malo i porazgovarati s roditeljima, braćom, susjedima. Osim toga, pravo pisanje traži posvećenost, stalno preispitivanje, sumnju. Što se tiče trikova, njima se ne služim ni u kartanju.

Šta je pisanje, po Vašem mišljenju, i šta je umjetnost? 

Pisanje je pokušaj da se postigne nemoguće, to je često ples s demonima. A što se tiče umjetnosti, ona možda ne može promijeniti svijet, ali mora biti tu, kopati, suočavati, svjedočiti, postavljati bolna pitanja, a ne da služi jeftinoj zabavi.

Boris Liješević u Kerempuhu na scenu postavlja “Blue Moon”

Uspješna godina je za Vama, u prazničnom duhu, da li pravite planove za sljedeću? 

U jaunuaru se u kazalištu Gavella radi na kazališnim daskama “Sjećanje šume”, nakon toga Boris Liješević radi u Kerempuhu moj roman “Blue Moon”, a Dino Mustafić na albanskom jeziku u Makedoniji moju dramu “Snajper”, tako da će posla biti dosta. Meni je u planu novi roman, u kojem ću se baviti likovima koji su istovremeno i krvnici i žrtve, što je tako karakteristično za ovaj naš Balkan, za koji je Emil Sioran rekao da ide iz poraza u poraz, ali i da je to nekakav napredak.

Kompliment je to što popovi  u crkvama govore protiv mene

Nagrađeni roman je i autobiografski. Gdje ste vi u tom romanu, šta želite da ispričate, koliko ste ogoljeni nakon pisanja i kako ste se odlučili na takav roman?

Kao prvo, ja pišem fikciju s elementima autobiografskog, volim pisati o stvarima koje poznajem, tako da u strukturu fikcije umećem te autobiografske elemente. Isto tako, smatram da ako je proza prava ne smije imati milosti prema nikome, i uvijek sam bio skeptičan prema piscima koje slave u njihovim krajevima, jer je prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu s okolinom. To što popovi u Lici govore u crkvama protiv mene, doživljavam kao veliki kompliment. Vrlo gadno je bilo kada sam potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku, izlazile su potjernice s našim slikama u novinama, a tada su mi i čobani u Lici bijesno dovikivali  zašto sam potpisao deklaraciju, ja sam se čudio kako mogu izgovoriti tu pomalo komplikovanu riječ.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (18 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 11

  • kruše 2 nedjelje i 2 dana
    *ne znam
    • 1
    • 0
  • chik 2 nedjelje i 2 dana
    Ja neznam ko je ovaj, ali vidim da tebe ima na svakoj temi. Iskreno da ti kazem, nije ti ga lako. Za' mi te je. Neka ti je Bog u pomoc sa tvojim sovinizmom i mrznjom. Ne znam cime se bavis, a ako ti je ovo posa', da pises komentare, pune mrznje prema svacemu... e kukala ti majka. Svako dobro ti zelim
    • 6
    • 2
  • mikun 2 nedjelje i 3 dana
    A Hodze u dzamijama?
    • 4
    • 2