navigacija Naslovnica Premium

PISMO IZ PARIZA

12.1.2013 11:27

Literatura je stalna metamorfoza

Ono što se znalo iz štampe o životu Ruždija poslije osude na smrt, samo je jedna kap u odnosu na stvarnost koju je on morao pretrpjeti

Literatura je stalna metamorfoza
Branka Bogavac
Foto: Reuters Autor: Branka Bogavac

Tokom decembra Salman Ruždi je bio gost francuskih medija povodom izlaska iz štampe njegove knjige Džozef Anton kod Plona. Ruždi pripada onim stranim piscima kojima Francuzi ukazuju posebnu pažnju. U te pisce spadaju i Pol Oster ili Amos Oz.

Tada se pokreće velika medijska mašinerija, ništa manja od one nacionalne posvećene Gonkurovoj nagradi, pa se čovjek pita da li su oni i francuski pisci. Čak mislim da tu nije u pitanju samo književna vrijednost djela, koliko neka ustaljena ljubav njihovih čitalaca koja se javno manifestuje.

Za razliku od ostalih knjiga, Džozef Anton je Ruždijeva autobigrafija. Ono što je Ruždi stvarno doživio prevazilazi svaku fikciju, jer sam život ponekad režira fantastičnije priče od onih koje se rađaju iz mašte.

"Poslije Kembridža prilično sam piskarao, ali bez rezultata"

Poslije objavljivanja romana Satanski stihovi, iranski ajatolah Homeini osuđuje Ruždija na smrt februara 1989. godine. On je prinuđen da se skriva skoro cijelu deceniju, i to ga je potaklo da napiše autobigrafiju.

Dobro je što je Ruždi smjestio u knjigu (na sigurno mjesto) svoj kafkijanski pakao da bi i drugi vidjeli kako religija hara i danas u moderno doba i šta znači religiozni fanatizam koji još uvijek uništava živote ljudi.

Sa Ruždijem sam se srela prije dvije godine na sajmu knjiga u Parizu. Bio je to nevjerovatan i neobičan susret koji se događa kao poklon ili nagrada onima koji to žele, da ne kažem, koji to zaslužuju.

On je zaista nasmijan i duhovit čovjek koga je dovoljno samo sresti da biste se prijatno osjećali. Ovoga puta nisam išla na susret sa njim, jer je moju pažnju tada odvukao Orhan Pamuk.

Zato će ovdje biti riječi o tome šta je Ruždi rekao novinarima u intervjuima koje je dao za Nouvel Observateur (Frasoa Armane i Žil Anketil), Lire (Batist Liže), Marianne (Aleksi Liber).

"Kad sam počeo da pišem imao sam potrebu da indijalizujem svoje tekstove"

Ono što se znalo iz štampe o životu Ruždija poslije osude na smrt, samo je jedna kap u odnosu na stvarnost koju je on morao pretrpjeti. Ruždijeva autobiografija je strašan dokumenat koji svjedoči kako današnja civilizacija – osobito zapadne demokratije, ustupa i svakog dana gubi životni prostor pred navalom jedne iracionalne - fanatične - ideologije.

Te pritiske u najrazličitijim oblicima – ucjena, prijetnje, vrijeđanja, osuda na smrt, Ruždi je podnosio devedesetih godina i pokušavao u svojim reakcijama da otvori oči intelektualcima svijeta. Međutim, mnogi su se poveli na stranu njegovih progonitelja, kao recimo, Džon Le Kare...

U ovim intervjuima se na sažet način nalaze glavne teme o kojima je pisao.

"Roditelji su mi pričali kako sam još kao sasvim mali govorio da ću postati slavan pisac. Toga se apsolutno ne sjećam. Poslije Kembridža prilično sam piskarao, ali bez rezultata. Lako sam napuštao to započeto.

Jedno vrijeme sam patio od fenomena identiteta u odnosu na moje porijeklo i to je vjerovatno razlog zbog kojeg sam napisao Djecu ponoći. Imao sam potrebu da ponovo doživim Indiju koju sam poznavao, koja je dio mene, budući istovremeno svjestan ko sam i gdje živim.

Trebalo je da se vratim na mjesto svog djetinjstva i radom da povratim svoje sjećanje. Porodica koja je opisana u knjizi u početku je bila moja, kao djed, stric itd, ali tokom pisanja sve se izmijenilo. I pripovjedač ne liči na mene.

Pokušao sam da pomiješam tri različite forme: Memoare, romansirani dokumenat i autoportret

Zato je taj roman vrsta traganja, narativna forma koja me uvijek fascinirala. U prvom romanu sam želio da prebacim most između kultura", (Lire).

"U mladićko doba mislio sam da ću postati glumac. To sam žarko želio. Na fakultetu u Kembridžu bio sam vrlo blizak sa svim pozorišnim trupama. Ipak sam shvatio da je to bila greška.

Ali mislim da je moj način opisa neke scene pod dramskim uticajem. Kod mene miješanje tragičnog i komičnog dolazi od Šekspira. Anglosaksonski pisci mu puno duguju. On nas je naučio da razvalimo pregrade između rodova. Ako pogledate početak Hamleta vidjećete da je to istovremeno priča o fantomima, politička priča, tragedija, priča o ljubavi i komedija!", (Marianne).

"Kad sam počeo da pišem imao sam potrebu da indijalizujem svoje tekstove – što je i tema zahtijevala u Satanskim stihovima. Ali sam shvatio da je to samo trik i da je trebalo da se zaustavim i spontano sam našao spas u baroknom i ekcesivnom pisanju. Ne želim da se ponavljam i da pišem istu knjigu.

Prije nego počnem neki roman prikupljam veliki materijal i pravim puno bilježaka. Tada se polako rađa opšta ideja. Potrebna mi je i izvjesna arhitektura koja će se svakako mijenjati tokom pisanja.

Tako je i sa junacima - neka lica koja su na početku sekundarna, postaće važna ili obrnuto. Događa mi se da kod nekih lica otkrijem stvari koje nisam ni pretpostavljao i koje mijenjaju moj načim gledanja. Literatura je permanentna metamorfoza.

Htio sam dakle da uspostavim to rastojanje između mene autora i mene kao teme knjige

Moj pseudonim je od imena dva pisca koja su mi vrlo draga: Džozef Konrad i Anton Čehov. Džozef Anton je promišljena knjiga koja je mnogo složenija nego što izgleda. Nije to samo Salman Ruždi koji vam priča svoj život!

Pokušao sam da pomiješam tri različite forme: Memoare, romansirani dokumenat i autoportret – ne samo moj, nego i jedne epohe. Osjetio sam potrebu da izađem iz sebe da bih mogao da se posmatram spolja, shvatio sam da je tako lakše biti objektivan.

Pokušao sam da pišem u prvom licu i to mi se nije dopalo, nešto me je u tonu deranžiralo. U stvari, to mi je izgledalo narcisoidno – ono neprestano ja, ja, ja… Zato sam pribjegao trećem licu koje mi je omogućilo da više pišem o temi nego o sebi. Tako sam se približio svojoj priči iznutra i spolja", (Nouvel Observateur).

"Knjiga je pisana u trećem licu zato što sam ja bio neko drugi u odnosu na onog koji je pisao knjigu. Bio je mnogo mlađi i bio je izložen velikoj presiji koja je zahtijevala ponašanje koje ja danas ne bih imao.

Htio sam dakle da uspostavim to rastojanje između mene autora i mene kao teme knjige. Ali želio sam takođe da knjiga sadrži i autokritički dio, da čitalac vidi da autor dobro poznaje sebe, da zna ko je, šta radi i da je svjestan svojih slabosti".

Kiš i problemi sa Rusima

Salman Ruždi nekoliko puta pominje Danila Kiša (i to kao crnogorskog pisca) u svojoj autobiografiji. Ruždi govori o sebi u trećem licu: ”Dok je bio na tribini, izvanredni crnogorski pisac Danilo Kiš, koji se pokazao kao odličan karikaturista, napravio je njegov portret u svojoj bilježnici koji mu je pokazao na kraju njegove diskusije.

Kiš je ličio na Toma Bakera u ulozi Doktora Hua

A za vrijeme kongresa PEN-kluba u Njujorku, Danilo Kiš, talentovani i briljantni pisac, zastupao je ideju da država može da ima i mašte. “I stvarno, rekao je, država ima čak smisla i za humor i ja ću vam pokazati kao primjer jednu šalu.”

Tada je Danilo živio u Parizu i jednog dana primio je pismo od jednog prijatelja iz Jugoslavije. Kad je otvorio pismo, vidio je na prvoj stranici zvanični pečat: OVO PISMO NIJE CENZURISANO.

Kiš je ličio na Toma Bakera u ulozi Doktora Hua. On nije govorio engleski. Srpskohrvatski nije bio baš u opticaju, pa su uzajamne simpatije izrazili na francuskom. U doba Kongresa u Lisabonu Kiš je bio mnogo bolestan (umro je od raka pluća 1989), glasne žice su mu bile mnogo oštećene, pa je morao da ulaže puno napora da bi govorio.

Karikaturu mu je poklonio u zamjenu za konverzaciju i ona je za njega postala vrlo dragocjen poklon.

Najznačajniji događaj na tom kongresu bio je ozbiljni sukob između Rusa i onih koji su dolazili iz onog regiona kojima je bilo stalo da ga nazivaju Centralna Evropa, sam Kiš, Mađari - Đerđ Konrad i Peter Esterhazi, češki emigrant iz Kanade - Jozef Škvorecki i veliki poljski pjesnici - Adam Zagajevski i Česlav Miloš. ,

To je bilo vrijeme glasnosti, pa su Sovjeti prvi put pustili prave pisce da dođu, ne kao one pajace iz Udruženja pisaca, nego pisce kao što je Tatjana Tolstoj.

Česlav Miloš je ustao u sali da bi odgovorio Brodskom gromovitim glasom

Glavni predstavnici ruske emigracije, pod vođstvom Brodskoga, takođe su bili tu, tako da je ta manifestacija bila i neka vrsta ujedinjenja ruske literature na kojem je bilo uzbudljivo prisustvovati. (Brodski je odbio da govori engleski, jer je htio, kako reče, da bude Rus među ostalima.)

Međutim, kada su se pisci iz Centralne Evrope, ne vodeći računa o mišljenju Italijana da je literatura pitanje stila, žestoko okomili na rusku hegemoniju, Rusi su oštro reagovali. Mnogi su ustvrdili da nikada nisu čuli o nekoj originalnoj kulturi svojstvenoj Centralnoj Evropi.

Tatjana Tolstoj je dodala da, ako je Crvena armija smetala piscima, oni su mogli, kao ona, da se povuku u svoju imaginaciju gdje bi uživali u totalnoj slobodi. To ih nije smirilo.

Ličilo je to na generalnu probu pada komunizma, istorijska dijalektika na djelu

Brodski je tvrdio, u jednoj formuli skoro komičnog kulturnog imperijalizma, da je Rusija upravo rješavala svoje sopstvene probleme i kad to bude završeno i problemi Centralne Evrope će se riješiti. (Bio je to onaj isti Brodski koji se poslije fatve svrstao u tabor onih: “Znao je on dobro šta je radio. Uradio je to namjerno.”)

Česlav Miloš je ustao u sali da bi odgovorio Brodskom gromovitim glasom i šezdesetak pisaca je prisustvovalo prizoru dvojice giganata, obojica dobitnici Nobelove nagrade (i starih prijatelja), kako se surovo svađaju riječima koje nijesu ostavljale nikakvu sumnju kod slušalaca povodom velikih promjena koje su ključale na Istoku.

Ličilo je to na generalnu probu pada komunizma, istorijska dijalektika na djelu, koju su izrekla i odigrala dva najveća intelektualca iz toga regiona, u prisustvu njihovih kolega iz čitavog svijeta, trenutak koji nikada neće zaboraviti oni koji su imali sreće da budu njegovi svjedoci”.

Kraj u narednom broju Art-a

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.