navigacija Naslovnica Premium

IN MEMORIAM: ĐELJOŠ ĐOKAJ

1.10.2016 16:51

Metafizičar sa opsesivnim sjećanjima

Povodom odlaska velikog umjetnika Đeljoša Đokaja (1933 - 2016) objavljujemo izvode iz eseja poznatog italijanskog autora Darija Mikakija o Đokajevom opusu, a koji su čitaoci Arta u cjelosti mogli pročitati 2013. godine

Metafizičar sa opsesivnim sjećanjima Đeljoš Đokaj
Foto: Privatna arhiva Autor: Dario Mikaki

Maštoviti lirik, koji ne može da zaboravi, obuzet nasiljem sadašnjosti, Đeljoš Đokaj vodi po pepelom posutoj mediteranskoj zemlji modro olovne boje, ranjene i bolom skrhane likove koji su teškom ljudskom žrtvom platili svoju humanost.

Slikar tehnološke sadašnjosti koju već osjećamo kao dio prošlosti, po koj se kreće robot, srećan poput dječaja u opancima iz čijih (očiju) udova klija korijenje i iz arterije kaplje krv. Slikar je bivših i budućih seljenja. Crtež, boja i forma za jednu okamenjenu, metaliziranu sliku čije vrijeme se prostire u beskraj, slično najmučnijim snovima.

Zagonetne figure niču iz dubina istorije čovjekovog “ega”, iz dubina čovjeka i dječaka i prolaze poput krika, zapomaganja gubeći se u zamrzloj daljini zeleno plavog staklastog neba, sijući za sobom predmete uspomena otkrivajući obrubljene glave i fotografije dječaka i mladenaca.

Figurativna dimenzija sadašnosti obuzeta je pošlošću, selom, djetinjstvom i ratom protiv nacizma. Sjećanje ulazi u dimenziju sadašnjosti. Svaki lik predstavlja jedinstvo sadašnjosti i uspomena. Istorija se ne priča niti prikazuje, osjeća se kao živa i neodvojiva od autobiografije.

Ne priča se o godinama koje su prošle, nego ikonski likovi žele da prkažu objavljenje i raspeće sa fresaka srpskih, crnogorskih i makedonskih ikona. Jedinstvo sadašnjosti i sjećanja, kako u crtežu, tako i u grafici postaje jedna specifična kompozicija koju tvore komadići materije ostavljajući dojam grafita, tkanine, metala, najrazličitijih materijala koji oživljavaju pod rukom slikara.

Često su to spajanja u pepelu života, koji na papiru poprima sjaj starog zlata što je nekada prekrivalo lica i uzdržljive pokrete drevnih ikona, čiji su zlatni i srebrni skuti bili ukrašeni dragim kamenjem. Ikona za Đeljođa Đokaja nije ni revival, ni kič: ona je opsesivni alarmantni prikaz istorije generacija i generacija, koji treba da izrazi jedno lice na jednoj glavi.

Njegovo slikarstvo puno je lica, glava, od kojih su noge odsječene i iz čijih suza i raspadanja dodir ruke slikara, pozitivnog i poetskog želi da izvuče ono što se rađa i klija, da od jednog mučnog zatvorenog kruga stvori prostor u kome bi neki ljudi ponovo mogli pokušati da žive.

Đeljoš Đokaj rad (novina)

Pred ljudskim likom otkriva svoje čuđenje kao pred nekim antičkim kipom, iskopanim iz zemlje, ili izvađenim iz vode. Svaka figura ponovo dobija svoj oblik, kao iz neke anatomske sekcije, ili kao pri komponiranju komadića nekog razbijenog predmeta.

Đeljoš Đokaj pripada generaciji umjetnika Vladimira Veličkovića i Dušana Džamonje, generaciji koja ne želi da zaboravi i koja se odvojila od prethodne, od nadrealiste Stupice i od apstraktnog Lubarde, do u početku seoskog socijalnog realiste, a zatim gradskog neometafizičara Hegedušića, da bi se zadržala na radikalnoj projekciji izvjesnih tipično nacionalnih karakteristika, u okviru estetskog iskustva Evrope.

Socijalni uslovi umjetničkog previranja u Jugoslaviji pogodovali su tom iskustvu, tako da danas imamo umjetnika, primjer je i pjesnički slučaj Đeljoša Đokaja, čije je traženje teško odvojiti od konteksta italijanske umjetnosti. Isti ovi duboki korijeni u narodu i selu otvaraju stranice evropskog neba.

Od 1968. godine, Đeljoš Đokaj živi u Italiji, gdje se, nakon kratkog boravka u Milanu, premješta u Rim. Tu njegov život započinje ispočetka: ljubav prema ženi i djeci raste uporedo sa slikama i ulazi u slike u koje isto tako ulaze i klasne borbe posljednih godina u Italiji. Tu je osjetio da mu je blizak čitav jedan smjer realnog slikarstva.

U Italiji su divio Giottu i prihvatio mjetafizičko slikarstvo Carla Carre i Giorgia de Chirica. Živo se osjeća sentimentalna i kulturna povezanost sa jugoslovenskom i albanskom zemljom, ali svoju istinsku slikarsku borbu Đeljoš Đokaj vodi u Italiju, kao protagonista umjetničkih zbivanja Italije, u koju donosi hladni bijes jednog čovjeka i jednog naroda koji ne zaboravlja.

U umjetnost i kulturu kojom dominira konzumističko društvo, unosi seljačko djetinjstvo, koje kao da se poistovjećuje sa istorijskim djetinjstvom same imaginacije. Postaje slikar koji se u rimskoj sredini lako prepoznaje po svojoj poetičnosti, egzistencijalni slikar, koji vidi istoriju kroz ljudske žrtve, slikar koji ne može da zaboravi i čije sjećanje uobličava sadašnjost.

U biti miroljubiv, ali istovremeno autor mnogo divnih i nezaboravnih slika nasilja. Materija i svijest stvaraju likove čas izrazito nadrealističke volumetrije, sastavljene kompozicije komadića nasilja, a čas mučnog puta organskog crteža u nastajanju. Ima i autobiografskog, ali je ono nenametljivo i skoro uvijek ostaje u krugu kolektivne sudbine.

Slika nam ništa ne priča, ali u okamenjenoj sceni svaki naslikani predmet uspostavlja određene odnose sa istorijom i životom, odnose koji se otkrivaju i nagovještavaju prefiguracije. Ono što vidimo ne posjeduje određeno vrijeme i prostor: ono se već desilo, upravo se dešava, može da se desi.

Đeljoš Đokaj rad (novina) 

Linija horizonta je konstantna jer nije dio pejzaža, nego je geometrijski simbolična, na kojoj se sastaju predmeti i pokreti. Đeljoš Đokaj u stvari izmjenjuje dva tipa slike: jedan fantastičan i neometafizičan, kako sa vanjske tako i sa unutrašnje strane, otkriva ono što ostaje nakon nasilja; drugi još uvijek posljedica fantazije, ali mnogo više organski nego metafizički, predstavljen je nekom vrstom mučne lekcije iz anatomije koju izvodi crtež po izmučenim ili padnutim tijelima i gotovo uvijek po jednoj obrubljenoj glavi.

Prekrasna, herojska figura raskomadanog čovjeka, koji nastoji da pomogne bližnjemu, slika bratstva koja počiva na sjećanju na neke prizore iz strahota rata. To je lik prefiguracije, lik čovjeka koji se kreće našom sadašnjošću.
Nakon toga, opet jedna slika nasilja glave vojnika zabijene u crnu obalu velikim čavlima što blistaju na svjetlosti koja se reflektuje od neke rijeke ili nekog mora. Gledajući jednu ovakvu sliku, ocjećamo cjelokupno nasljeđe masovnog nasilja našeg stoljeća, koje nas tišti.

To je noć Evrope, čije je jedino svijetlo bljedilo ljudskih lica. Lirsko-moralni kvalitet ove slike može se uporediti sa najstravičnijim scenama filma Andreja Tarkovskog “Andrej Rubljov”.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (7 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.