navigacija Naslovnica Premium

BEČANOVIĆ I JOVANOVIĆ SE PREDSTAVILI U BUDVI

22.7.2018 10:05

Mitologija nije nego vidljiva, odnosno nevidljiva estetika

Za Jovanovića, kako je izjavio, estetsko je filozofsko, estetsko je misaono, estetsko nije ono što se doživljava čulima, opažajem, elementarnim vidljivim i nevidljivim

Mitologija nije nego vidljiva, odnosno nevidljiva estetika Bečanović i Jovanović u Budvi
Foto: Grad teatar Autor: Vuk Lajović

Književni program ovogodišnjeg Grad teatra imao je jedno izuzetno i po mnogo čemu posebno veče, kako se na Trgu pjesnika pokazalo predstavljanje Borislava Jovanovića i Aleksandra Bečanovića, dvojice ključnih crnogorskih pisaca i kritičara. Jovanović je pred budvansku publiku stigao sa novom knjigom “Zamak Mišela de Montenja: Estetsko biće književnog djela” (izdavač JU Ratkovićeve večeri poezije, u okviru biblioteke Književne paralele).

Bečanović, jedan od recenzenata ove knjige, i “vodič” kroz uzbudljiv Jovanovićev rukopis na Trgu pjesnika, započeo je razgovor konstatacijom da se u Crnoj Gori zapanjujuće malo piše o književnosti na način koji prevazilazi tekuću kritiku, da se zapanujuće malo piše o literaturi gdje se pokušava istražiti šta je to suštinski estetsko u književnosti, ali da se na sreću, jedna tako neophodna i važna knjiga pojavila, i to kao sumblimacija dosadašnjeg rada Borislava Jovanovića.

“Prije svega želim da kažem da mi je veoma drago što upravo ovdje razgovaramo o nečemu što je ekskluzivno, i što smo sa takvom temom u jednoj oazi etsteskog, na trgu, na jednom prostoru i makro i mikro drevnom, među zidinama starim pola milenijuma”, rekao je Jovanović. “Kada malo dalje pogledamo u prošlost, pronaći ćemo mnogo toga što je duhovnost ovog prostora, antičke, odnosno ilirske i druge tragove, i naići ćemo na nešto što je veoma bitno, na mit o Kadmu i Harmoniji od prije dvije i po hiljada godina. O Kadmu, kralju Tebe, koji je gradio Budvu. A mitologija nije ništa drugo nego jedna vidljiva, odnosno nevidljiva estetika, i šta bi radili da, recimo, nema antičke mitologije, i da nema ove priče. Zato sam u ovom ambijentu s posebnim zadovoljstvom, da se ovdje, kako Bečanović kaže, prihvatimo jedne ipak odbačene teme, i da se posvetimo onome što je estetsko, a to je duhovnost”.

Kao razlog zbog kojeg je već u naslovu istakao ime Mišela de Montenja, francuskog filozofa iz doba renesanse, moraliste i pisca koji je svojim glavnim djelom, “Eseji”, zasnovao književnu formu eseja, Jovanović je naveo što sa ovim epohalnim stvaraocem zapravo započinje i moderno mišljenje, forma koja je omogućila novo promišljanje književnosti, filozofije i života.

“Montenj je rodonačelnik literature svoje zemlje, moderne, a ta moderna je započela u XVI vijeku. Njegovi ogledi o literature i danas su toliko aktuelni, da je ta forma čiji je on stvoritelj, postala maltene žanr, ne esejistički, nego literarni. Jedan hribrid i literarnog, i filozofskog, i narativnog, i substitucija za cijelu jednu literaturu, modernu ili postmodernu, svejedno, jer su njegovi ogledi i moderni, i postmoderni, i klasični. Zato je Montenj neko ko bi mogao da bude moj omiljeni pisac, iako nemam omiljenog pisca, i ne volim to opšte mjesto, kad neko kaže moj omiljeni pisac. Posebno mi je ostala u sjećanju njegova misao da filozofirati znači privikavati se na smrt, i to, zajedno sa riječima s kojima svoj roman iz XVIII vijeka završava Volter, koji u “Kandidu” kaže da čovjek treba da obrađuje svoj vrt, uzimam kao dvije misli, dvije vodilje u mom sazrijevanju, stasavanju i formiranju mog pogleda na svijet, kako književnog, tako i svakog drugog. Dakle, htio sam tako da naslovim knjigu, jer smatram da je Montenj moj pokrovitelj duhovni, začetnik jedne literature kakva je francuska, koja je sigurno jedna cijela galaksija u svjetskoj književnoj galaksiji, možda najuglednija i najavangardnija u posljednjih tri stotine godina.
Bečanović je podsjetio na Gistava Flobera, koji je govorio da Montenja ne treba čitati kao što bi to radila djeca, zabave radi, da ga ne treba čitati ni kao što to rade ambiciozni ljudi da bi dobili neku instrukciju, nego ga treba čitati da bismo živjeli. I ta nevjerovatna, samo naizgled kontigentna povezanost između življenja i pisanja je nešto što je zaista revolucionarno kod Montenja. I kao što je Montenj pisao o književnosti, o filozofiji, o samoći, prijateljstvu…sasvim persnonalno, tako i Jovanović u “Zamku Mišela de Montenja” nudi vrlo personalni uvid u to kako doživljava i proživljava literature, i kako markira njenu uvijek neuhvatljivu suštinu.

Za Jovanovića, kako je izjavio, estetsko je filozofsko, estetsko je misaono, estetsko nije ono što se doživljava čulima, opažajem, elementarnim vidljivim i nevidljivim.

“Estetsko to je duhovost, prava duhvnost. Estetko znači promišljati svijet pomoću uma i zauma, ući u metafiziku. To su estetski slojevi svakog pravog književnog djela. Estetsko je nešto što, ako čitate neku knjigu, pa ne možete da je se načitate, pa ne možete da je se natumačite, kao što pisac vjerovatno, nije mogao da ispiše sebe. To su prave knjige, jer estetsko uvijek dekonstriše svaku lažnu paralateraturu. Estetika je nauka koja se bavi filozofijom književnog djela, a estetsko je sama suština, duhovno, i ono apartno, jer svako književno djelo koje nema dozu apartnosti, ili nerazumljivosti, ono nije pravo književno djelo. Jer kao što je nejasan svijet, i kao što postoji stotine filozofa i pisaca, tako i estetsko predstavlja metafizički kontakt sa tajnama egzistencije. Bez tih kontakata mi nismo ljudska bića. Jer, estetsko, u smislu najuzvišenijeg, najotvorenijeg i najkompleksnijeg vida čovjekovog odnosa sa sobom i svijetom, jeste i mjera čovjeka i njegove čovječnosti”.

Bečanović i Jovanović dotakli su se i teme “umjetnosti radi umjetnosti”, ili lartpurlatizma, komercijalnih knjiga koje su, kako su istakli, zapravo antiknjige, jer što je više bestselera, to je više tiraža za globalne mediokritete, kao i teme realizma i angažovane literature.

Nerval, Peso, Njegoš…

Iako nema omiljenog pisca, kao autore u čijim se djelima ponalazi taj vrhunac estetskog, Jovanović je naveo Žerara de Nervala, Pesoa, Artoa, Malarmea…, ali i Umberta Eka i Borhesa, koji su na tragu Montenja, kao i Njegoša sa “Lučom mikrokozmom”.

Ekspanzija avangardizma

Jovanović je istakao da su svi procesi književni, sve tranzicije, sve novo što je pulsiralo u evropskoj literaturi dolazilo prije svega iz Francuske.

“Da ne govorimo o XX vijeku i eskpanziji avangardizma u slikarstvu, vajarstvu, literaturi, u teorijama, da ne pominjem sada čitavu plejadu filozofa, teoretičara književnosti koji su ponikli na toj tradiciji. Svemu tome je, dakle, rodonačelnik Mišel de Montenj”.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (4 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.