navigacija Naslovnica Premium

KOKICE

1.6.2013 13:37

Novi nastavak "Zvjezdanih staza" i Tornatoreov film

Ono što najviše raduje je što se Abrams nije previše udaljio od izvornika, “Prema tami” je veoma klasičan film unutar Enterprajz univerzuma

Novi nastavak "Zvjezdanih staza" i Tornatoreov film
Foto: empireonline.com Autor: Radenko Savić

Star Trek: Prema tami (Star Trek - Into Darkness, J. J. Abrams, 2013)

Ljudi se mogu podijeliti na nebrojeno mnogo načina. Polno, religiozno ili klasno raslojavanje, često su prvi koraci u procesu koji se, u najgorem slučaju, može završiti ratom ili revolucijom.

Novi sistem će, naizgled, te podjele prevazići snagom zajedničke vizije, ali različitost će vremenom dovesti do raslojavanja po nekoj drugoj osnovi, koja će čitav istorijski proces vratiti na početak. Koliko su neke (ako ne sve) od ovih podjela banalne, pokazuju konvencije ljubitelja naučne fantastike.

Već tridesetak godina se na njima sukobljavaju pripadnici dvije nabrojnije grupe, odnosno ljubitelji serijala “Zvjezdane staze” i serijala “Ratovi zvijezda”. Ponekad je to znalo da se završi fizičkim obračunom.

Scena Spokove smrti iz 1982. pratiće publiku i u 2013, pri čemu dijalog, istina, ni izbliza neće biti toliko upečatljiv.

Polovinom maja ove godine, tako nešto se upravo desilo na konvenciji u engleskom gradu Noriču, pri čemu su u sukobu učestvovali i ljubitelji serije “Doktor Hu”. Policijski izvještaj kaže da je sukob bio prilično bizaran, jer su policajci morali da rastavljaju dvije grupe odraslih ljudi koji prijete jedni drugima džedaj mačevima i plastičnim pištoljima.

Sve ovo je navedeno kako bi se imalo u vidu kolika je zagriženost ljubitelja ovih serijala i sa kakvim nestrpljenjem se iščekuju novi nastavci. Ako se uzme u obzir nekvalitet Lukasovih najnovijih “Ratova zvijezda”, izgleda da mnogo više razloga za radost imaju ljubitelji svemirskog broda Enterprajz.

Ovogodišnje “Zvjezdane staze”, koje, kao i prethodne, potpisuje Dž. Dž. Abrams, ovu tezu dodatno potvrđuju.

Nakon što prekrši protokol kako bi spasio Spoka (Zakari Kinto), zvjezdana komanda oduzima čin kapetanu Džejmsu Kirku (Kris Pajn). Jedini ko ga podržava je njegov prijatelj Kristofer Pajk (Brus Grinvud), koji mu nudi posao prvog oficira na brodu Enterprajz.

Nakon velikog bombaškog napada u Londonu, kao i napada na sjedište Zvjezdane komande, Kirk želi da osveti poginule prijatelje i kreće u potragu za osumnjičenim kapetanom Džonom Harisonom (Benedikt Kamberbeč). Nakon što sazna da se krije na planeti Klingonaca, Kirk odlučuje da ga prati, iako to može dovesti do sveopšteg rata.

Ako pogledamo stare, filmske verzije “Zvjezdanih staza”, tu je postojao neobičan, ali pravilan trend. Naime, neparni nastavci su jedva gledljivi, dok je kvalitet parnih varirao od korektnog do izuzetnog.

Od ukupno deset nastavaka, najbolji su bili drugi (“Kanov gnjev”, 1982, Nikolas Mejer) i osmi (“Prvi kontakt”, 1996, Džonatan Frejks), pri čemu se Mejerov rad ubraja među najbolje filmove naučne fantastike uopšte.

Odnos među likovima je takav da Kirk i Spok ovdje učršćuju svoje ranije uspostavljeno prijateljstvo, mada su Kirkovi kvaliteti kao zapovjednika i dalje diskutabilni

Očigledna je namjera Abramsa da ovogodišnje “Zvjezdane staze: Prema tami” napravi po uzoru na legendarni drugi nastavak originalnog serijala, pa je zbog toga prisutan i antagonist Kan. Najupečatljivija scena u originalnom filmu je kada kapetan Kirk uzvikne Kanovo ime, što ćemo vidjeti i u ovogodišnjem nastavku.

Scena Spokove smrti iz 1982. pratiće publiku i u 2013, pri čemu dijalog, istina, ni izbliza neće biti toliko upečatljiv. Važno je napomenuti da je Abrams snimio film koji je zaista samo posveta, odnosno, iako preuzima niz ključnih scena iz originala, on ih mijenja do granice neprepoznatljivosti.

Tako će oni koji ne znaju (niti žele da znaju) išta o prethodnim djelovima, bez problema moći da uživaju, dok će ljubitelje starog serijala prijatno iznenaditi posvete tamo gdje ih najmanje očekuju.

Da je ovaj film zamišljen kao novo čitanje klasika, pokazuje i uloga Benedikta Kamberbeča, koji je gledaocima poznatiji kao Šerlok Holms iz nove, Mofatove verzije. Ovdje Abrams očigledno želi da serijalu “Zvjezdane staze” uradi isto ono što je pisac i producent Stiven Mofat uradio “Džekilu” (BBC, 2007) Roberta Luisa Stivensona, ili već spomenutom klasiku Artura Konana Dojla.

Ono što najviše raduje je što se Abrams nije previše udaljio od izvornika, odnosno “Prema tami” je veoma klasičan film unutar Enterprajz univerzuma. To znači da priču krasi relativna naivnost i jednostavnost što je, paradoksalno, originalnije nego da se išlo na ozbiljnost rimejka serijala “Svemirska krstarica: Galaktika” (2004-2009). Ponekad se u naivnosti pretjera, pa je jedna scena doslovno preuzeta iz trećeg dijela Kopolinog “Kuma”, što teško da je za pohvalu.

“Prema tami” je u svakom pogledu superiorniji film od prvog dijela nove franšize, mada ipak slabiji od drugog dijela originalne

Odnos među likovima je takav da Kirk i Spok ovdje učršćuju svoje ranije uspostavljeno prijateljstvo, mada su Kirkovi kvaliteti kao zapovjednika i dalje diskutabilni. Problem je u tome što autori žele da Kirka naprave po mjeri mlađe publike, što znači da je on, baš kao i u prvom dijelu, sklon intergalaktičkom sevdahu i kafanskim tučama.

Dok Kirk pije pangalaktički grgolj blaster, tolika količina kula ga istovremeno čini potpuno neozbiljnim i nekompetentnim, pa je zaista teško pretpostaviti da bi iko ovako nezrelom momku dao da upravlja papirnatim avionom, a kamoli svemirskom krstaricom Enterprajz.

Slično važi i za ostatak posade, pa je tako Skot (Sajmon Peg) duhovitiji nego u originalnom serijalu, ali zato neuvjerljivo djeluje njegova tehnička potkovanost. U suštini, posada Enterprajza ne djeluje kao obučena i stručna posada, već kao grupa površnih i lakomislenih tinejdžera koja putuje sa kraja na kraj svemira.

Zbog toga su najupečatljiviji likovi Vulkanac Spok koji, iako je zamišljeno da djeluje kao potpuno hladan i logičan, u ovakvom okruženju savršeno normalan, kao i negativac Džon Harison čija ozbiljnost u potpunosti nosi ovaj film i daje mu potreban dramski naboj.

Iako je rasplet filma predvidljivo razblažen, čime je šansa za izuzetnost propuštena, sigurno je da je nastavak “Zvjezdanih staza” bolji od Abramsovog debija koji mu je donio poštovanje publike i kritike, a uz to ga preporučio za režisera najnovijih Diznijevih “Ratova zvijezda”.

“Prema tami” je u svakom pogledu superiorniji film od prvog dijela nove franšize, mada ipak slabiji od drugog dijela originalne. Onima kojima se prvi dio dopao, ovaj će leći još bolje, tako da u ovom nadmetanju Spok obara ruku Čubaki.

Konačna ocjena: 8/10.

Najbolja ponuda (The Best Offer, Giuseppe Tornatore, 2012)

Italijanska kinematografija je filmskom svijetu dala desetak klasika u žanrovima koji variraju od horora do drame, kao i jednog od najvećih režisera svih vremena. Ono što je krasilo italijanska djela je to što su često bila prožeta atmosferom nostalgije, apsurda i prolaznosti.

Svijet koji Tornatore opisuje je svijet otmenih restorana, starih zamkova i umjetničkih krugova

Međutim, nakon zlatnog doba Felinija i Arđenta, slijedi pad koji sredinom osamdesetih prekida Đuzepe Tornatore remek-djelom „Sinema Paradizo“ (1988). Taj film je vjerovatno najbolje ikada snimljeno djelo o ljubavi prema filmu.

Kroz uspomene starca prikazano je na koji način magija bioskopa obogaćuje i prožima život, pri čemu je ton djela nalik filmskom ekvivalentu književnih radova Vladana Desnice. Petnaestak godina kasnije, gledamo novi Tornatoreov film, koji tematski ima malo zajedničkih elemenata sa onim što ga je proslavilo.

Virdžil Oldman (Džefri Raš) je istoričar umjetnosti koji procjenjuje autentičnost umjetničkih djela i radi kao aukcionar. Oldman je pojedine slike svjesno procjenjivao kao falsifikate, iako se radilo o originalima.

Na aukcijama bi ih po sniženoj cijeni kupovao njegov prijatelj Bili Vistler (Donald Saterlend), kome bi Virdžil davao procenat. Nakon što dobije poziv od Kler Ibetson (Silvija Heks) da procjeni zaostavštinu njenih pokojnih roditelja, Virdžilov život se u potpunosti mijenja.

Film povremeno liči na „Da Vinčijev kod“ (Ron Hauard, 2006), pa tako glavni junak izgovori sve ono što bi gledalac trebalo sam da zaključi

Svijet koji Tornatore opisuje je svijet otmenih restorana, starih zamkova i umjetničkih krugova. Zadati okvir autor osavremenjuje uvođenjem lika mladog Roberta (Džim Stardžis), koji je stručnjak za mehaničke naprave i računare.

Kada Virdžil počne da nalazi djelove automatona čiji je autor Žak Vokanson (inače istorijska ličnost), donosi ih Robertu na sastavljanje. Problem je u tome što ako film prihvatimo kao prenešenu realnost, potpuno je nemoguće da Robert zna kako izgleda krajnji mehanizam, osim ako nema njegovu maketu.

Uostalom, dovoljno je odgledati dokumentarac „Računar star 2000 godina“ (Majk Bekam, 2012) o Antikythera mehanizmu ili pročitati bilo koju knjigu o časovničaru Džonu Harisonu, pa zaključiti da sastavljanje automata nije ni izbliza tako jednostavno kao što je prikazano.

Iz ovoga se zaključuje da je Robert znao kako treba da izgleda krajnji proizvod, što bi Virdžila moralo da natjera na sumnjičavost prema saradniku. Kako ovaj odnos jeste ključan u filmu, djeluje da uz inteligentijeg Virdžila isti ne bi ni bio ni snimljen.

Što se tiče veze između Virdžila i Kler, ona je prikazana tako da je Kler spolja onakva kakav je Virdžil iznutra. Naime, Virdžilova pretjerana nepovjerljivost je kod Kler materijalizovana kroz njen strah od ljudi, zbog kojeg ne izlazi iz sobe.

Najzanimljiviji dio filma je onaj u kome ne znamo kako Kler izgleda, već samo čujemo njen glas koji dopire sa druge strane zida. Gledalac tako ne zna da li Kler uopšte postoji ili ne, a kako u međuvremenu gledamo i dio vezan za automate, nismo sigurni da li se uopšte radi o osobi od krvi i mesa.

Ako gledamo ostale aspekte filma, treba istaći muziku čiji je autor Enio Morikone

Čim se ta misterija razriješi, film se pretvori u još jednu predvidljivu ljubavnu priču, u kojoj je površna motivacija likova teško zanemarljiv problem.

Prije svega, ako se pogleda kako Virdžil završi na kraju, zaista je nevjerovatno da bi odnos između njega i Bilija bio kao što je prikazan na početku. Teško je povjerovati da Bili radi sve to što radi samo zato što njegov ekscentrični prijatelj ne cijeni njegovo slikarsko umijeće.

Film povremeno liči na „Da Vinčijev kod“ (Ron Hauard, 2006), pa tako glavni junak izgovori sve ono što bi gledalac trebalo sam da zaključi. Naročito je neuvjerljiva scena prvog susreta Virdžila i Roberta, u kojoj slušamo kako Virdžil laska Robertu tako što bukvalno izgovara njegov kompletan rezime, kao da je riječ o najnormalnijem razgovoru kakav vode svaki dan.

Ako gledamo ostale aspekte filma, treba istaći muziku čiji je autor Enio Morikone. Naime, i u devetoj deceniji života, Enio komponuje upečatljiv skor koji naročito dolazi do izražaja kada se Virdžil divi svojoj privatnoj kolekciji. Montaža ove scene pokazuje koliko je Tornatore vješt režiser, ali djeluje da se ovog puta nije više poradilo na priči.

U jednom trenutku, Virdžil traži od starije gospođe da mu pokloni buđavu drvenu ploču, tako što kaže da ona sada izgleda kao memljivo drvo, ali da je nekada tu bila namolovana slika.

Data metafora se potpuno prirodno prenosi na Virdžila i na to kako je nekada bio čovjek, ali je problem je što sve metafore koje film koristi ne proističu iz narativa, već djeluje kao da su na silu ubačene unutra.

Automaton gleda falsifikat na isti način na koji je Virdžil gledao originale, a zbog rečenice da svaki krivotvoritelj ostavlja svoj trag, Virdžil odlazi u Prag i čeka na grešku svojih suparnika. Međutim, ako se sve ove metafore stave na stranu i pogleda osnovna priča, djeluje da ona može biti uvjerljiva samo automatonima koje vidimo u filmu.

Konačna ocjena: 5/10.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.