navigacija Naslovnica Premium

GALAKSIJA KNJIGA

1.11.2014 17:18

Novi roman Martina Ejmsa: Izazovi i ograničenja obuzetosti Aušvicom

Kritika je opkolila Ejmisa epitetima najkontroverznijeg pisca današnjice

Novi roman Martina Ejmsa: Izazovi i ograničenja obuzetosti Aušvicom Martin Ejms
Foto: Autor: Ratko Radunović

(Zona interesa - The Zone of Interest; Martin Amis; Jonathan Cape, 2014; London; 306 str.)

Treba imati na umu da nekoliko vrlo pozitivnih kritika o Ejmisovom novom romanu počinje citatom Teodora Adorna da je varvarski čin pisati poeziju nakon Aušvica. Međutim, sablažnjivu monotoniju i uskogrudost ove izjave apsolutno je moguće oprostiti, čak i uzeti zdravo za gotovo. Aušvic je - kao i religija - tema s kojom, iz nekog razloga, svi obazrivo postupaju, ređajući svoje riječi kao jaja u teflonu. Srećom, vlastitu obuzetost Aušvicom, Ejmis je već dokazao impresivnim romanom Strijela vremena (1991), sa narativom o nacističkom doktoru koji počinje od kraja. 

Autor je Zonu interesa istovremeno posvetio Jevrejima Drugog svjetskog rata i Jevrejima iz svog života, a u pogovoru je naširoko pisao o pročitanoj literaturi. Dakle, svako se mora složiti da Ejmis ima znanja - a s tim valjda i dozvolu, ako već nema iskustva - da piše o tako komplikovanoj temi koja je, u srži, vrlo jednostavna. Nevolja je samo nadvisiti tu temu, kao i temu Drugog rata, ili bilo kog genocidnog nasilja, naoko upečatljivijom pričom, a to će poći za rukom izuzetno malom broju ljudi, kao što su, recimo, Heler ili Vonegat. 

Zanimljivo je da čak ni vječito sarkastični Filip Rot nije pisao o Aušvicu, mada jedan od njegovih likova u romanu The Ghost Writer fantazira da je žena s kojom se viđa zapravo Ana Frank, da je nekako preživjela rat,  emigrirala u Ameriku i napisala bestseler o sebi. Prirodno je da bi on trebao da je oženi tako da onda šira familija ništa neće moći da zamjeri njegovom jevrejstvu čim postane dječak koji je oženio Anu Frank. Šteta što Rot nije proširio ovu ideju, ali nipošto iz razloga da bi se sprdao atrocitetima, a kamoli žrtvama, tog rata.      

Pomisao o grozotama Drugog rata koji katkada lako mogu biti svedeni samo na tragediju holokausta gdje je sistematski ubijeno, između drugih naroda, i šest miliona Jevreja, na trenutak će uskovitlati žmarce kod svake iole racionalnije osobe. U sjenci holokausta čitav Drugi rat nekako postaje mutniji, dalji, dok židovski holokaust, izgleda, nikada nije bio bliži, a katkada zvuči kao da se dogodio sinoć. Čak se i recentna krvoprolića na Balkanu čine kao stvar antičke prošlosti, ništa manje nego kao krimski ili, daleko bilo, krstaški ratovi. 

Treba imati na umu da nekoliko vrlo pozitivnih kritika o Ejmisovom novom romanu počinje citatom Teodora Adorna da je varvarski čin pisati poeziju nakon Aušvica...

Ako teorije vojnih istoričara kao što su V.D. Henson i Džon Kigan, prema kojima je savršena militaristička evolucija srodna samo intelektualno superiornijem Zapadu, uzmemo k srcu onda je istim Bijelcima naposljetku bilo i te kako žao što su se pogledali u ogledalo i odista po prvi put u njemu vidjeli odraz jednog rata. Stoga su morali da se razgolite pred svojim bijelim bogom - jer ko bi ih drugi slušao? - i izvinu se na sav glas, trudeći se da pošto-poto nađu smisla u novonastalom ludilu. No, rat u kom je tokom šest godina dnevno ginulo po 27,000 ljudi, teško može da objasni fraza kao što je "njemačka demoralizacija" ili "hrišćanski anti-semitizam", ali je sasvim prirodno da se u istoriji pronađeni smisao često vrednuje koliko i dobro potkrijepljeni razlog. 

Istorija takođe pokazuje da su krivci, barem u ovom slučaju, očito bili izdegenerisani ljudski otpaci, zbog toga što iole racionalnija osoba to nikada ne bi mogla ni da pomisli da uradi. Jer da njemački narod, čija je umjetnost, filozofija, nauka i industrija stajala na samom čelu onoga što smo s ponosom mogli da nazovemo evropskom civilizacijom, može s onolikim žarom, i to usred XX vijeka, ući u masivan poduhvat civilizacijskog samoistrebljenja - naizgled je nezamislivo. Uostalom, isto se ovo pita i jedan od troje protagonista romana. Vjerovatno je u pitanju demoralizacija jedne nacije.   

Ono što Ejmisova nimalo kontroverzna fikcija pokazuje jeste da su Njemci bili kao i svi ostali ljudi, ništa drukčiji od mene i tebe, tako da sveopšta ironija ovog djela, tamo gdje je drugim recenzentima ona "odvažna" - mene skoro sasvim mimoilazi, iz prostog razloga jer je mizanscen sam po sebi osjetno prodorniji od tanke, proizvoljne priče. A Ejmisu je ovo postalo jasno samo zahvaljujući ateisti Primu Leviju, autoru iz Aušvica, i koji je u fusnoti svog djela Je li ovo čovjek objasnio da nacisti uopšte nisu kontra-ljudi; naprotiv. Donekle je i frapantno pročitati kako Ejmis priznaje da ga je ovaj Levijev uvid artistički u mnogome oslobodio.  

Zonu interesa dobićemo iz tri perspektive. Prva je iz vizure pomenutog Tomsena, napaljenog Bormanovog nećaka, a druga, najdominantnija, iz pera majora Pola Dola, starješine logora, koga šikanira supruga. Treću piše povlašćeni Jevrej (zonderkomando) koji rukuje mrtvim tijelima, Šmuli Zekarijaš. On će na kraju romana, poslije rata, ostati jedini preživjeli. U trivijalnoj simboličnoj sceni mačke koja proždire miša, dobijamo: "Šta bi miš sad rekao?" [misli Tomsen] "Rekao bi, Sve što mogu da ponudim, u obrazloženju, u pomirenju, jeste totalnost, besprijekornost, moje nezaštićenosti. A šta bi mačka rekla? Ništa, naravno. Bezizrazna je, zanesena, gorda, sa potpuno druge ravni, iz drugog svijeta." Neke rečenice zvuče kao da ih je diktirao sâm Adorno. 

Ipak, da je Ejmis smjestio radnju u prvim koncentracionim logorima Sesila Roudsa, gdje su Britanci mrcvarili Bure, da li bi engleska ironija garantovano više došla do izražaja? Ruku na srce, znajući Ejmisa to bi bio vraški dobar roman (isto kao što se pogodilo Farelu sa Opsadom Krišnapura i cijelom "Imperijalnom trilogijom"), samo što ta ironija onda uopšte ne bi bila odvažna kao ova aušvicka, gdje ona nažalost ne uspijeva da se izdigne iznad nivoa ratnih komedija kao što su Hoganovi heroji i Alo, alo. I u tome leži nevolja s ovim romanom. "Šta je bilo, dragana moja?... Je li Bronislava ponovo podbacila? Da li tvoje predivne lale odbijaju da cvjetaju? Oh bože moj - pa to je teško podnijeti. Imam par sugestija, milice. Za promjenu pokušaj da uradiš nešto za svoju zemlju!... Pokušaj da rasprostraniš svoj model protektivnog privođenja na 30, 40, 50,000 ljudi!"

Recimo, dok Aušvicu prilazi teretni voz sa kontigentom dobrostojećih pariskih Jevreja, iz gomile se izdvaja starica i žali se komandantu logora, Polu Dolu ("da novac nije problem, putnici bi mogli da dolaze i kušet-kolima, što se mene tiče"), zbog toga što u vozu nema vagon-restorana. Vjerovatno postoji teoretska šansa da se ovo nikada nije dogodilo, ali ako jeste (u što čvrsto vjerujem), situacija je istovremeno i tužna i komična i perfektno ljudska, samo što nam ona nijedanput neće pružiti uvid da Ejmis u tom osjetno lapidarnom tekstu prevazilazi svoje spisateljske mogućnosti kao što je nekada običavao raditi. 

Tuga i komedija se ovdje međusobno isključuju i naposljetku smo osuđeni da proklizamo u praznom hodu, zato što u tom kontekstu postaje daleko interesantnije da pratimo čemu će sve da pribjegne odvažni Kingslijev sin dok piše o tabuu kao što je Aušvic. Da li je moguće da dok ljudi masovno umiru na pedesetak metara odatle, Golo Tomasen sanjari da zavodi Dolovu suprugu, Hanu? Zar nacisti nemaju rogove i ne idu u Mordor po pancerfauste? 

Prihvativši ovo kao uzvišeni domet fikcije, kritika je razumljivo opkolila Ejmisa epitetima najkontroverznijeg pisca današnjice, dok umjetnost navodno nikada nije bila liberalnija. Još samo da utvrdimo da li je on namjenski kontroverzan zbog neizgovorljive pozadine koju je odabrao - navodno je Ejmis još od Londonskih polja (1989) izgubio svoju čitalačku publiku - ili zbog sasvim prosječne priče koju nam je sada poturio poslije dva vrlo dobra romana? 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (1 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.