navigacija Naslovnica Premium

LIRIKA DUKLJE 2.

1.9.2018 21:38

Odbrana osporavane kulture i tradicije

Za identitetsku naraciju je izuzetno važna dubina vremena zahvaćenog u književnom tekstu, jer što je razvijenija kolektivna memorija, što seže dublje u prošlost, to je identitetski model snažniji

Odbrana osporavane kulture i tradicije Knjiga u izdanju CANU
Foto: Arhiva "Vijesti" Autor: Tatjana Đurišić Bečanović

(Nastavak od prošle subote)

Naime, prototekst koji zauzima uzvišeno, povlašćeno mjesto u Brkovićevom pjesništvu jeste Ljetopis popa Dukljanina, jer se on pjesničkim, mitološkim i aksiološkim strategijama pretvara u izvorište crnogorske kulture i njenog dukljanskog utemeljenja. Ljetopisi spadaju u tekstove sa naglašenom modelativnom ulogom početka, a sa otvorenim krajem koji podrazumijeva dopisivanje. U svojoj poeziji Brković pristupa dopisivanju i dograđivanju dukljanske mitologije, s namjerom da crnogorsku kulturu veže za tu ljetopisnu tekstualnost i semiotički osnaži njene dukljanske korijene:

Mogu se navesti tekstovi koji se smatraju “razgraničenima” ako imaju početak. Kraj se pak u principu isključuje - tekst zahteva produžetak. Takvi su letopisi. To su tekstovi koji se ne mogu završiti. Ako je tekst prekinut, onda ili treba da se nađe njegov produžilac ili se pak počinje da doživljava kao nepotpun, defektan(Lotman, 1976: 283).

Jevrem Brković se javlja upravo u ulozi “produžioca” dukljanskog ljetopisa, jer u svojoj poeziji dograđuje likove čije je modelovanje započeto u tom tekstu, posebno Vladimira i Kosare, kao svojevrsnih kuturnih ikona južnoslovenskog srednjovjekovlja, zatim kraljice Jakvinte i kralja Bodina. Dukljansko doba modeluje se kao zlatno doba mitske prošlosti, u kojoj je formirana jaka srednjovjekovna država, zbog čega Duklja zaslužuje da postane temelj crnogorske identitetske naracije, kako bi se citatnim mehanizmima snaga njene državnosti prenijela na savremenu Crnu Goru:

USKRSNI, ZEMLJO DUKLJANSKA

Opet vrijeme mučno, dnevnost tmasta,

Kalendar naš evo unazad ide -

Dvije već godine traje Osamnaesta -

Crnogorci se sami sebe stide!

Hoće u drugu čapru, drugo ime -

Vjekove odbacuju ko zmija svlak:

U taj ih strašni gone krimen -

Usud prokletstva, bezumlje, mrak!

………………………………..

Nije to moja ona Crna Gora,

Duklja moja, duševna i nebeska.

Badnjak svoj ložim usred tamnih gora,

Dok lovćenska nam ne bljesne blijeska!

(17. XI 1991. Ljubljana)

Jevrem Brković

Dakle, crnogorska kultura, osporavana i identitetski ugrožavana vjekovima raznim kolonijalnim pretenzijama, opstala je i postoji jer ima veoma moćan, markiran početak, oličen u državnosti Duklje. U poeziji Jevrema Brkovića veoma značajnu ulogu igra odbrambeni sistem poruka (Hol 1976), kao i akumulacija identitetskih informacija, što dovodi do snaženja crnogorske kulture i njene (samo)identifikacije estetskim, pjesničkim sredstvima:

Početak ima odredbenu modelativnu funkciju - on nije samo svedočanstvo o postojanju, nego i zamena kasnije kategorije uzročnosti. Objasniti pojavu - znači ukazati na njeno poreklo(Lotman 1976: 282).

Stoga je u poeziji Jevrema Brkovića ostvarena snažna semiotizacija “početka” crnogorske kulture, koji je lociran duboko u prošlost, u gustu tminu davnine prije Nemanjića, da bi crnogorska identitetska naracija dobila svoj poseban istorijski i semiotički korijen. On izrasta iz svetog dukljanskog hronotopa, u čijem centru se nalazi riznica identitetskih informacija - Ljetopis popa Dukljanina, koji u intertekstualnoj komunikaciji funkcioniše kao svojevrstan Tekst-uzor:

LONTODOKLA

Tonem u tminu davnine sve gušću:

Dukljani moji što zidati znaše,

Da li u Pomorju il’ na nekom ušću

Lontodoklu bijelu ozidaše?

Ja grad taj hoću za svojega pretka,

U mojoj čitulji Lontodokla biće

Na samom početku našega početka,

Koji se nazva moga roda žiće.

I snovidac biću i čitač tmina,

Što se ugaslim svjetlostima divi,

Svjedok sam i tumač potonjeg čina

Dukljanske drame koju evo živim!

Svi motivi i semantičke strukture preuzete iz Ljetopisa strategijama ilustrativne citatnosti divinizovane su i pretvorene u uzore dostojne oponašanja, pri čemu se formira dukljanski identitetski supstrat čija je osnovna svrha da u identitetskoj naraciji zamijeni srpstvo kao kobnu ideologemu, koja dovodi do raspolućenosti i ugrožavanja crnogorskog kulturnog bića. To svakako predstavlja najsnažniju semiotizaciju i divinizaciju Ljetopisa u južnoslovenskim književnostima i obezbjeđuje tom prototekstu složene citatne funkcije. U Brkovićevoj poeziji uspostavljaju se snažne semantičke veze između dukljanskih predaka i crnogorskih potomaka, što pokazuje kako se ilustrativni citatni mehanizmi (Oraić Tolić 1990), uz aktiviranje značajnog estetskog potencijala, mogu staviti u službu izgradnje identitetskih modela.

Za identitetsku naraciju je izuzetno važna dubina vremena zahvaćenog u književnom tekstu, jer što je razvijenija kolektivna memorija, što seže dublje u prošlost, to je identitetski model snažniji. Stoga se u poeziji Jevrema Brkovića zahvata dukljansko vrijeme sačuvano i konzervirano u Ljetopisu popa Dukljanina, što crnogorskom identitetu obezbjeđuje izuzetnu istorijsku i mnemoničku dubinu. U njegovom pjesništvu uspostavlja se kult Dukljana, čija je ključna uloga da čuvaju i prenose obavještenja od presudnog značaja za crnogorsku sociokulturnu zajednicu, pri čemu njihov mitski autoritet djeluje na informaciju koja se prenosi novom pokoljenju pa nijedan podatak nije etički neutralan, jer autoritet govorničke instance obezbjeđuje iskazu značajnu moralno-normativnu težinu. Na taj način pjesnik izgrađuje dukljanski kulturni model i aksiologiju da bi ih položio u temelje crnogorske identitetske naracije, i tako je odbranio od srpstva, koje se u njegovoj poeziji prepoznaje kao ideološka sila kobna po samosvojnost crnogorskog identiteta.

Po opsegu aktiviranih identitetskih funkcija poezija Jevrema Brkovića približava se značaju koji poezija Viljema Batlera Jejtsa ima u irskoj književnosti i kulturi, pa je jedna citatna dimenzija usmjerena upravo ka pjesništvu irskog barda. Dakle, Brković ga iz estetskih i identitetskih razloga bira za svog sagovornika, pa Jejtsovi citati funkcionišu kao moto mnogih ciklusa, pri čemu sa svoje privilegovane prološke pozicije utiču na značenja pjesničkih struktura:

I ja bih, doista, da me ubroje

U ono vrsno bratstvo što je

Da bi olakšalo Irskoj jade

Pjevalo pjesme i balade. (Viljem Batler Jejts)

(Nastavak u sljedećem broju Arta u subotu 8. septembra).

Ocijeni:

1 2 3 4 5

2 (5 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 3

  • oštar__ugao 2 mjeseca i 2 nedjelje
    Nemojte nastavljati kumim Vas Bogom velikijem.Ovo moze da komentarise,pise komentar osoba koja uzima psihoaktivna sredstva.Zasto Jeso kopa po rimskim ostacima na Balkanu? Duklja,Doklea bila rimska provincija, a danas nema od tih Rimljana ni uva u CG.To je poezija koja ce zivjeti samo od rucka do vecere.Uzalud se trudi,ili kako kazu uzalud kreci.
    • 0
    • 0
  • Ilija5 2 mjeseca i 2 nedjelje
    Više ipak vjerujem njegošu! Hvala ali ne!👍
    • 1
    • 0
  • zviždač_uz_vjetar 2 mjeseca i 2 nedjelje
    Jevrema za predsjednika ..😀😀😀
    • 1
    • 1