navigacija Naslovnica Premium

SRPSKI GLUMAC NEBOJŠA ILIĆ CILE:

8.9.2018 12:46

"Okruženje mi je bitno isto koliko i sadržaj"

Ilić je nedavno boravio u Podgorici gdje je učestvovao u snimanju predstojeće sezone prvog crnogorskog sitkoma “Dojč caffe”

"Okruženje mi je bitno isto koliko i sadržaj" Često u Crnoj Gori: Nebojša Ilić Cile
Foto: ekspres.net Autor: Stefan Strugar

Snimanje druge sezone prvog crnogorskog sitkoma “Dojč caffe” počelo je ovog ljeta i trajaće do polovine septembra, a emitovanje novih epizoda očekuje se već na jesen. Pored već standardne ekipe crnogorskih glumaca koju predvode Dušan Kovačević, Mišo Obradović, Ljubica Barać Vujović, Andrea Mugoša i Julija Milačić (od ove sezone priključuje im se Vule Marković) u seriji često kao gosti igraju njihove kolege iz regiona.

Jedan od njih je Nebojša Ilić Cile, srpski glumac i stalni član Ateljea 212, publici najpoznatiji po ulogama Bogoljuba Marića iz “Lajanja na zvezde”, Dunstera u “Montevideo, bog te video” i Manulaća u “Zoni Zamfirovoj”. Vlasnik dvije Sterijine nagrade boravio je dva dana u Podgorici i za “Vijesti” otkrio detalje vezane za svoju ulogu, prenio atmosferu sa snimanja, a pokazalo se i da je poslom u posljednje vrijeme naročito vezan za Crnu Goru.

“Naporno je, ali ujedno i uživamo, kao što je najčešće slučaj kada radiš sa darovitim ljudima, sa prijateljima... Naporno, jer se mnogo traži, a opet bude uživanje jer su ti tu neki bliski ljudi, rade se neke stvari koje ti prijaju tako da je i jedno i drugo istovremeno”, ispričao je glumac u pauzi između snimanja.

Možete li nam otkriti više o vašoj ulozi u seriji?

Zanimljiva je uloga zato što je to jedan prevarant i to je uvijek lijepo igrati jer ima što da se igra, ima više stvari, više lica koja pokaže. Zato je to uloga koja je dobra za igru, prvo se pokaže kao jedan, a ispostavi kao neki drugi. Meni se sviđa to kad nije na jednu žicu, nego kad se svira na više.

Da li vas je ta kompleksnost privukla i pogurala da prihvatite ulogu?

Pa da, i to, a kako godine prolaze sve me više privlači i sa kim radim. Miloš Radunović, Duško Kovačević i ostali ovdje su moji prijatelji i bitno mi je to okruženje isto koliko i sadržaj. Ovdje se sve to poklopilo da je u redu i onda me je to lako opredijelilo za rad.

Jeste li prethodno gledali seriju, kakvi su utisci?

Gledao sam, ali nisam gledao sve, nešto malo. Smijao sam se baš, bilo mi je zanimljivo, ali naravno nisam stigao skroz da uđem u cijelu tu priču, pa me sad oni malo navode nekim njihovim GPS-ovima da se uklopim. Snimao sam dva dana, ja sam u stvari samo u jednoj epizodi i koliko sam shvatio uvijek imaju neke goste iz Beograda, Zagreba, Sarajeva... Ovaj put sam ja taj gost, dosta se stvari u epizodi vrti oko mene. Ostala ekipa je više nego uigrana, tako da je bilo potrebno samo da uskočim u voz koji je već na šinama.

Da li biste voljeli da se vratite toj ulozi u nekoj od budućih epizoda?

Apsolutno. Pa to bi samo bio bonus i plus. Ja sam prošlu zimu ovdje snimao jedan kratki film sa Senadom Šahmanovićem, neki djelovi te ekipe su i u ovoj ekipi, zato se osjećam ovdje kao domaći.

Seriju karakteriše crnogorski humor, mislite li da ima potencijal da bude zanimljiva i publici u regionu?

Ne znam kako funkcionišu stvari sa televizijama i emiterima, ali siguran sam da bi gledaoci voljeli da tako nešto mogu da vide i mislim da je to sve češće slučaj, pa čak i da radimo zajedno u koprodukcijama. Tako da bi to bilo prirodno da se to emituje u cijelom regionu.

Kakvi su vam dalji planovi?

Član sam „Ateljea 212“, imam svoje stare predstave koje igram, ako bog da radiću i neke nove. Trebalo bi da snimam i neki film krajem godine, u kojem će takođe igrati neki od ljudi sa kojima sam se sad sretao, ali ne bih da otkrivam više detalja za sad.

Publika ovdje vas zna najviše po ulogama iz filmova, a opet dosta ste posvećeni pozorištu, kako gledate na razliku između ta dva medija?

Pa tačno je onako kako kažu da kad si previše u pozorištu uželiš se filma, a kad si dugo pred kamerama uželiš se pozorišta... To nikad nije u nekom dobrom ritmu, uvijek si previše na jednu ili drugu stranu. Ali nećemo da se žalimo, dobro je da ima posla i da se radi. I jedna i druga stvar su mi lijepe i prirodne. Ta igra pred kamerom je posebno čudo. Opet, pozorište je staro nekoliko hiljada godina i ono ima svoju veliku moć, da sve ovo što se dešava sa tehnologijom i dalje ga ne ugrožava. Ljudi i dalje dolaze i kupuju karte, sjede i gledaju neke druge ljude koji nešto pričaju na sceni, kao prije četiri hiljade godina.

Dobitnik ste dvije Sterijine nagrade, koliko vam znače ta priznanja?

Meni je jako značila i dobio sam ih za dvije veoma drage uloge. Jedna je u predstavi Budvanina Borisa Liješevića, a druga „Providenca“, adaptacija teksta Steva Koprivice u koprodukciji sa gradom Tivtom, tako da sam opet vezan za Crnu Goru na svaki način. (smijeh) Uglavnom, jako je važno da čovjek povremeno ima potvrdu, da to što radi neko vidi i izdvoji na neki način. To ti da neko smirenje, osjećaj da to dobro radiš i podsticaj da nastaviš i dalje.

Često vas gledamo i u serijama, što je format koji na zapadu doživljava zlatno doba?

Tu se dešava nešto vrlo zanimljivo, a to je da sve više ozbiljni autori snimaju serije. U Holivudu imate najozbiljnije reditelje koji sad režiraju velike serije. Zašto je došlo do toga? Prvo mislim da to ima veze sa smanjenom posjetom bioskopima, malim brojem bioskopa, sa mogućnošću da skineš cijelu sezonu serije i gledaš odjednom... Naravno, mislim da će i film opstati, ali ovo je zanimljiv trenutak u kome imamo serije koje postižu vrhunske umjetničke domete.

Kakva je situacija kad je snimanje serija na našim prostorima u pitanju?

Uvijek je to premalo para, uvijek je snalaženje. Mi smo navikli da radimo u takvim uslovima i onda to nekako ide, ali kao i u svemu nedostaje uvijek malo više novca i uvijek je mnogo na mišiće. Volio bih da radim neku seriju koja je malo laganijeg tempa, da se ima više vremena, da se manje stvari snima tokom jednog dana...
No budući da znamo kakve su ove naše države, koliko su siromašne, opet sa neke strane vidimo i određenu vitalnost, vidimo da ljudi uprkos svemu rade i istrajavaju i kreiraju nove stvari. Neke su uspješne, neke ne, ali postoji rad i trud, ljudi se bore i ja zaista svakome ko se danas trudi da nešto snimi skidam kapu.

Zaključak mnogih vaših kolega je da su regionalne saradnje najbolji način da se prevaziđu ti problemi?

Pa da, zato što ne možemo drugačije otkad smo smanjili sami sebi tržišta. Ako radiš samo za jedno, onda je to prosto premalo, jer smo bili u zemlji od 20 i kusur miliona stanovnika i onda smo to jako smanjili. Imamo neke male države, koje su nedovoljne da bi opstajale. Ranije su ljudi igrali u predstavama koje su se pravile u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji... Ima jedan festival u Užicu koji se zove Bez prevoda i taj naslov je nekako tačna definicija tog argumenta koji je najjači, a to je da se mi razumijemo i da nema potrebe da stvaramo za neke naše male, lokalne sredine. Kroz saradnju sve postaje bogatije: veći su i budžeti, a bogatiji smo i po tome što imamo mogućnost da gledamo razne umjetnike, sa raznih prostora u nekim našim projektima. Ja se uvijek obradujem kad vidim da neko iz susjednih zemalja igra u nekom projektu iz Srbije i volio bih da još više ljudi iz Srbije igra po drugim projektima u regionu. Ako bog da i igraćemo.

Na glasu ste da ste jedan od najvrednijih glumaca svoje generacije. Trudite li se da radite što više?

I da i ne. Opet godine u kojima sam čine da o tim izborima malo više razmišljam nego ranije. Mada ni prije nisam sve prihvatao. Sad mi se desi da nešto ne prihvatim jer su to najčešće stvari u koje ne vjerujem, koje mislim da ne bih mogao da uradim, da bi bolji bio neko drugi... Takođe, to valjda sa godinama dolazi, sad imam taj osjećaj da ne moram da prihvatim sve što mi se ponudi, da se neće ništa strašno desiti ako ponešto i odbijem. Ta činjenica da ne trčim sa projekta na projekat mi olakšava život i čini da stvari na poslu prihvatam bolje, u smislu da više uživam u njima i da ne pravim sebi neku preveliku tenziju oko toga i nekih strahova dal’ ću raditi, što ću raditi....
Takav je moj sadašnji trenutak, da ponešto mogu i da odbijem. Na sreću to se ne dešava često, jer ja volim da radim, uživanje mi je da radim, ali nekad je potrebno čovjeku da se malo skloni od posla.

Koja vam je uloga do sada bila najbliža srcu, koju ste najviše lično doživjeli?

Šta znam, mogu da izdvojim i uvijek izdvajam tu ulogu iz filma i serije „Montevideo, bog te video“, ne zato što mi je taj lik blizak, već zato što mi je to toliko drago i dublje od mnogo stvari koje sam odigrao. Naizgled je možda površno i jednostavno, ali u stvari je taj lik dosta dubok i bilo mi je istinski drago što sam u tome učestvovao. To me zaista čini ponosnim, što sam bio dio te velike priče koju smo snimali pet godina. Ništa slično mi se nije desilo u karijeri u smislu veličine projekta, putovanja, trajanja, pa i rezultata, kojim sam naravno bio zadovoljan.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.