navigacija Naslovnica Premium

O NOVIM STIHOVIMA MIRAŠA MARTINOVIĆA

1.11.2014 14:14

Oživjeti sve što je bilo: To može samo poezija

U Martinovićeva sašaptavanja utkana je ideja o pjesnicima bez kojih bi gradovi propadali, o Euripidu što spasava Atinu, jer samo tišina što nastaje iza njegove poezije može stubove na Akropolju da održi uspravnim...

Oživjeti sve što je bilo: To može samo poezija Slika Mersada Berbera
Foto: Autor: Gordana Leković

(Nastavak od prošle subote)

Melos vječne rijeke. To je ta neuhvatljivost i nedostižnost Ljepote, koja, budući takva, budi utoliko veću čežnju i potrebu da je dosegnemo i zadržimo. Što nam više izmiče težimo joj sve više, svjesni neminovnog poraza, sa trunkom nade da će od nje, našom rukom ispisan, ostati da svjetluca trag zvjezdane prašine koji i nije „od ovoga svijeta“, ali se za ovaj svijet i vremena u njemu nastoji sačuvati. Da bi svijet opstao.
To je Miraševo sašaptavanje sa memorijom.
To su rijeke koje njegovim rimama i ne-rimama teku. 
I to je metafora samog života: pa ipak je to (isti) život - samo ga nastavlja novo vrijeme, pa ipak je to (ona stara) pjesma - samo je sada pišemo mi, neki drugi ljudi u nekom novom vremenu. I ona (pjesma) postoji i traje, kao i obale same, kao tvar voda, kao njegoševska „tvarca“ čovjek; za vječnost, onu čije ime valja izgovarati štedljivo i sa oprezom. Ovoga puta tu stihovnu tvorevinu za vječnost negdje u Mostaru dvije hiljade i neke ispisuje i potpisuje crnogorski pjesnik Miraš Martinović.

Bezimeni i imenovani - bili su

Tako se nadograđuje Miraševa slika svijeta u poezijskom kontinuumu. Komunikacija sa pamćenjem vrste, kreativno preslišavanje davnine kroz liru što doziva neku staru ljepotu u junski dan pjesničkog Mostara, najpjesničkijeg od svih gradova Balkana, čineći tako baš taj topos lirskom tačkom osmatranja sa koje pogled doseže najdalje i ponire najdublje, dodajući Miraševom pjesništvu diskretne obrise epskog, preoblikujući cijelu knjigu lirskih zapisa u veliku poemu sa pamćenjem kao ključnim motivom, sa emotivno-misaonim odnosom prema zapamćenom (i zapamćivanju), i sa realnim sadržajem te velike memorije kao događajima, narativom  povremeno prisutnim u tom lirskom aktu komunikacije sa starinom, sa prostorima i vremenima. Kad progovori starina, sve ostalo zaćuti.
Postoje događaji, ljudi, pojave, predmeti po kojima se vremena raspoznaju. 

A kako pjesnik daruje obilježja zapamćenim vremenima? Postoji „vrijeme kada je ta flota postajala gospodarica na moru“ (Noć uoči velike bitke), ili pak „vrijeme kad se ćuti i vrijeme kad se zbori“. 
Svemu ima vrijeme.
Mnogo je u ovoj knjizi bezimenih, i mnogo imenovanih, što bili su.

Počeli smo od glagola koji bilježi postojanje. I tu smo, u hijerarhiji vrsta riječi, samo prividno odstupili od pravilnog reda stvari: „pomjerili“, potisnuli prvu vrstu riječi, onu od koje počinje sva jezička hijerarhija i kojoj se sve u jeziku prilagođava, oblikom, rasporedom i značenjem. Rekli smo - to je onaj (glagol) najbliži imenici. Jer upravo ona, prva i najvažnija, objavljuje, bilježi i čuva postojanje.
Imena evociraju vremena. Pomen imena u kumulacijskom nizu, ili ime od kog počinje i nastaje pjesma - postupak je koji korespondira sa prirodom same poetike drevnosti. Neizbježna nominacija onih čija imena inicira isto slovo od kog počinju riječi sada već mitske koliko i istorijske: Helios, Helada, Heleni.

Miraš Martinović Miraš Martinović

U visinama Martinovićevog stiha: Homer, Herodot, Heraklit, Hesiod. Visoko „h“ oteto od Sunca (nije li očigledno da se baš ova grafema - i tamo gdje se kao fon izgubila - javlja u vezi sa značenjem visine: englesko „high“ , francusko „haut“). Helena. Harmonija. Rat za Ljepotu. Pa Pindar, onaj koji zapisa da u ratu nema ništa dobro, da slaviti rat može samo onaj što ga iskusio nije. Pindar, pjesnik Tebe, poet oda, što ostade vjeran svom gospodskom duhu i u vremenima kada sjaj gospodstva počinje da tamni i nepovratno prolazi. Sve ih okuplja duh i bazična orijentacija Martinovićeve lirsko-filosofske vizije prošlosti, čija tačka osmatranja - grad Mostar - na neki nov način osvjetljava i zavičajnu drevnost, stari urbanitet na prostoru zemlje Crne Gore. 

Glas bezimenih artikuliše se kao ispovijest:
„Mi nekada bijasmo ljudi (...)
I obični građani bijasmo (...) Sada više ništa nijesmo. 
Do prah, po kojem vi prebirate, poslije toliko hiljada godina“ (Lovišta II)
U lirskoj polifoniji oglašavaju se u Martinovićevom stihu „Cezari/Centurioni/I vrijeme“. „Svijet je prepun čudesa, uostalom. Sve treba zapisati.“ Tako govoraše Herodot, sada u istoimenoj Miraševoj pjesmi. Pravo govoraše.

Empatija za davninu

Martinovićev poetski subjekt ima nečega hamletovskog u svojoj tananoj i dubokoj misli, dok se primiče mermeru: „Tu je mermerna glava...“ Što se krije iza nje, kakva priča, koja prošlost, kakav čovjek, koje vrijeme?... Zna zašto, oni, „okreću se oko kamana, nikako da ga dotaknu“. Kamen čuva tajnu. Tajna čuva kamen. Nekima je dato da dotaknu tajnu. Miraševa lira oko ovog kamena drevnosti ne okreće se uzalud. Ni oko cetinjskog Oka bunara u kojem Dimitrije vaskrsava svjetlost ugašenih zvijezda. Sve tu piše. Sašaptavajmo se s Martinovićevom memorijom.  

Sposobnost uosjećavanja, empatije sa veoma udaljenim vremenima, kod pjesnika Miraša Martinovića - izuzetna je. Sveprostiruće lirsko „ja“ izvlači esenciju onoga što bijaše/bješe/bilo je, i onih što bili su i bijahu na mnogim arealima globa. Osjeća se u ovoj poeziji njihovo biće i duh vremena koji su stvarali, zadržano i izraženo u poetskom tekstu našeg doba. To je ono što je intrigantno i inspirišuće, taj razgovor sa prošlošću koja je kreacija, i oživljava pred savremenim čitaocem kao svjedokom i „saučesnikom“ u sašaptavanju, romorenju riječi koje pjesnik upučuje „tamo“, tvorenju tihe jeke sa odjekom, dosezanju krajnjih granica memorije. Postojali su, i to je uslov ponovnog njihovog postojanja. Poetika pamćenja, Miraševa istorijska i lirska vizija - iznova kreira vremena i prostore.

U toj sposobnosti koncentrisana je vaskolika snaga umjetnosti. Tu je odgovor na vječitu zagonetku - kako to da umjetnost, sa stoljećima koja se odmiču, biva jača od ljudi i događaja koji su obilježili „stvarnost“ jednog vremena, to jest - kako to da istoriografski diskurs nema tu moć „zadržavanja“, ili - rekonstrukcije duha vremena, kakvu umjetnost jedino ima. I najdominantnija ličnost, i najveći događaj - tu je tek stavka, istorijski podatak, činjenica koja, koliko god paradoksalno zvučalo - dopušta interpretaciju i ponovno preispitivanje (što se na prvi pogled protivi prirodi činjenice kao takve, ali ne i značenja koja izviru iz njenog odnosa prema drugim činjenicama i stavkama prošlosti), ali u tom diskursu nikada nije oživio duh epohe snagom koja dočarava, očarava, ukida distancu i uvodi recipijenta u neposrednu komunikaciju sa jednim vremenom. To umjetnost može, i čini od iskona. Tu je suština i snaga i Miraševe poetike davnine.  

Priča o trajanju i ukusu vremena, neuništivosti nasljeđa.
Tu, u teksturu Martinovićevih sašaptavanja, utkana je moćna uvjerljiva ideja o pjesmama i pjesnicima bez kojih bi gradovi propadali, o Euripidu što spasava Atinu, jer samo pobožna tišina što nastaje iza njegove poezije može stubove na Akropolju da održi uspravnim, i da u neprijatelja probudi misao: „GRAD IZ KOJEG JE POTEKAO OVAKAV PJESNIK, NE SMIJE BITI UNIŠTEN!“ Pjesnik je ovom mišlju nastanio Castel Nuovo u zimu dvije hiljade trinaeste. Istina je: samo u pjesmi žive stubovi drevnosti, kao zaustavljeno vrijeme i neuporediva ljepota. 

To je ono mjesto u pamćenju gdje se najveće bogatstvo čuva: ne od bronze ni od mjedi, ni od plemenitog kristala niti od metalne svjetlosti sunčevog porijekla - već blago „u pismenima, u poukama“. 
Jasno je da Miraš Martinović jeste onaj poeta doctus, kakvi su bili i oni iz drevnosti, kojima daje riječ, i čiju riječ stvara u svojoj eruditskoj poeziji. Jednom od njih, na čiji je poetski tekst star pet hiljada godina naišao tragajući za građom u namjeri da napiše pjesmu o značaju pjesnika - sasvim prepušta tri stranice knjige, uz diskretan primjeren komentar: „Umjesto moje moguće pjesme, koju sam namjeravao da napišem, a koja mi se učinila suvišnom, na stranice ove knjige, uveo sam ovu pjesmu“ (Uz tekst Slavljenje pisca nepoznatog egipatskog pjesnika). To je to što samo učen stvaralac umije. To je veličanstven dijalog sa poezijom samom, pjesnicima i vremenima, gdje, kao u sumerskih poeta - pjesnik može i zaboraviti da stavi potpis: važna je sama poezija. 

Ovo široko „koautorstvo“ pjesnika Martinovića i svekolike poezije kroz vremena - konotira simboličku crtu, koliko i intenciju uspostavljanja originalnog komunikacijskog modela sa prošlošću i savremenošću.  
Jer, čitalac će na kraju znati, „u prašini gdje sahranismo utihle narode i sve njihove opačine“... U prašini gdje sahranismo - oživjesmo: Lorensove i mnogih drugih čemprese. Oživjesmo što bilo je. To može samo poezija.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (7 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.