navigacija Naslovnica Premium

“ČUDAN OSEĆAJ U MENI”

1.11.2015 20:56

Pamukova oda Istanbulu, "prijestonici svijeta"

Pamukov Istanbul je ono što je istinsko tursko biće, ono što ga najbolje odražava, veliki grad koji ima tako malo zajedničkog sa ostatkom zemlje

Pamukova oda Istanbulu, "prijestonici svijeta" Orhan Pamuk
Foto: Shutterstock.com Autor: Nina Vujačić

Niko sa sigurnošću ne može reći dokle seže i gdje se završava Istanbul; na to pitanje ni turski  urbanisti ne mogu da odgovore. Prije desetak godina, tadašnji premijer Turske Redžep Tajip Erdogan proširio je grad na cijelu pokrajinu, utrostručivši površinu Istanbula na prostranstvo  koje je otprilike sedam puta veličina Njujorka.

Ono na što ni stručnjaci ne mogu da odgovore pokušao je da razjasni Orhan Pamuk, u svom novom romanu, “Čudan osećaj u meni” (Geopoetika 2015). Turski nobelovac opisuje razvoj svog rodnog grada od šezdesetih godina prošlog vijeka do 2012. godine, kada je populacija Istanbula sa tri dospjela do 13 miliona duša. Džojs je, navodno, rekao da bi, ako Dablin bude uništen, mogao da bude izgrađen, ciglu po ciglu, uz pomoć “Uliksa”. Isto bi se moglo učiniti u slučaju Istanbula, uz pomoć novog Pamukovog romana i prethodnih, “Zovem se crveno” i “Muzej nevinosti”, i nezaobilazne memoarske proze “Istanbul, grad i uspomene”.

U novom romanu, na kojem je radio šest godina, razgovarajući sa stotinama ljudi koji su ga pustili  u svoje živote i domove,  Pamuk opisuje velike talase migranata koji popunjavaju nove kvartove, konzervativce iz Anadolije i sa crnomorske obale koji nadiru na Bosfor, stiču bogatstvo i počinju da grade neman koja prijeti da isisa život iz prvobitnog Istanbula i njegovih stanovnika. 
Među novopridošlima je i 12-godišnji Mevlut Karataš, iz sela u centralnoj Anadoliji. 

“Čudan osećaj u meni” dobrim dijelom je bildungsroman, ali nema dileme da je Istanbul, a ne Mevlut, glavni lik i ovog romana Orhana Pamuka. Kao što je Mevlut, poput glavnih likova većine Pamukovih romana, u suštini, on sam. To je čitaocu prihvatljivije kada je junak uvjerljivo dočaran kao osetljiva, književna duša,  a  ne skromni istanbulski prodavac boze. 

Čudan osećaj u meni

“Čudan osećaj u meni” vješto uspijeva da odslika monotoniju svakodnevnog života. On fotografski hvata ne samo izgled i emociju grada, već i njegovu kulturu, vjerovanja i tradicije, njegove ljude i njihove vrijednosti. Naravno, Pamuk nije nepristrasni i nekritički posmatrač - on se usredsređuje na poroke koje vidi kao osnovne karakteristike modernog Istanbula, pojave kao što su politička korupcija i privatna pohlepa. Kroz Mevlutove oči, Pamuk opisuje glavne događaje u turskoj istoriji tokom posljednjih pola vijeka: političke udare, sukob između Turaka i Kurda, zemljotrese, nasilno uništavanje i brisanje moćne istorijske grčke zajednice u gradu, čak i tursko viđenje 11. septembra. Mevlut ostaje na margini svih ovih događaja; kao i romanopisac, ulični prodavac kiselog mlijeka i boze posmatra život spolja, pod određenim uglom. Ali to mu omogućava da ga sagleda jasnije i poetskije od većine ljudi.

U Pamukovoj galeriji likova, uključujući Ka iz političkog, angažovanog romana “Sneg”, Kemala iz “Muzeja nevinosti” i Crnog iz “Zovem se crveno”, Mevlut se izdvaja kao najsentimentalniji,  najčistijeg srca i najskromijih ambicija.  Kroz Mevlutov doživljaj svijeta - “čudnog osjećaja” u njemu -  Pamuk slika jasan kontrast između starosjedilaca i pridošlica, “bijelih” i “crnih” Turaka, suptilno imenujući i jasno označavajući razliku između dvije Turske, kemalističke i novoosmanske, i u stavu i načinu života članova porodice svog junaka: Mevlutov otac, tradicionalista, čovjek koji teško prihvata bilo kakvu promjenu i progres, po dolasku u Istanbul uzima prezime Karataš (crni kamen), a njegov stric i njegovi sinovi, otvoreni za sve novo, preduzimljivi i na kraju uspješni, Aktaš (bijeli kamen). 

Nije Pamukov Mevlut slučajno prodavac boze - do legalizacije alkohola za vrijeme Ataturka, dvojaka priroda ovog tradicionalnog azijskog pića vjekovima je  dozvoljavala  ljubiteljima kapljice da zaobiđu stroge islamske zakone. Rakija (Turci kažu raki, odakle  i naša riječ) i vino, od tada su se pili slobodno i javno, da bi u današnoj Turskoj, i dalje na pola puta između Istoka i Zapada, više reislamiziranoj nego kemalističkoj, alkohol ponovo postao tabu, ovaj put prvo kroz cijene, a onda i kroz državnu i vjersku propagandu.   Ali, već u vrijeme kada  Mevlut počinje da je prodaje, boza je dio nostalgije, simbol prošlih, ”dobrih, starih”, ali prevaziđenih otomanskih vremena.

Pamuk je uvijek veoma jasan: on ne živi u Otomanskom carstvu, svijetu koji je tako veličanstveno opisao u romanima “Zovem se crveno“ i “Bela tvrđava”. On se jasno i beskompromisno bori protiv ideje o dobrim, starim osmanskim vremenima kao nekoj vrsti modela za savremenu Tursku; po njemu, tursko biće nije isto što i Osmansko carstvo. Pamuk smatra da Turska ima snage za reforme, da bi trebalo da bude usmjerena prema sebi, većoj brizi o ljudskim pravima, pitanjima slobode govora i poštovanja manjina. Njegov Istanbul je ono što je, u stvari, istinsko tursko biće, ono što ga najbolje odražava, taj veliki grad koji ima tako malo zajedničkog sa ostatkom zemlje, koji je za njega prijestonica ne samo Turske, već i svijeta.

Pamuk je dugogodišnjim predanim radom, iz romana u roman, uspio da od svog rodnog Istanbula napravi nezaobilaznu književnu teritoriju, kao što je to mnogo prije njega učinio Dostojevski sa Sankt Peterburgom, Džojs sa Dablinom ili Prust sa Parizom, mjesto gdje čitaoci iz svih krajeva svijeta mogu da žive novi život, jednako vjerodostojan kao stvarni, ispunjeni vanzemaljskim osjećajem da ga odmah prepoznaju kao svoj.

O ljubavi, zabuni, braku

Priča o Gradu je jedan, centralni koncentrični krug Pamukove pripovijesti; hronologija  dinamičnog i turbulentnog razvoja  Turske drugi, Mevlutov život i doživljaj Grada i svijeta oko sebe sljedeći; ali šta bi Pamukov roman bio bez  ljubavne priče, komplikovane, naravno.

U priču, gotovo kao u komediji zabune, ulazi Rajiha: na vjenčanju rođaka u zavičaju, Mevlutu se dešava ljubav na prvi pogled, poslije dopisivanja mladi se odlučuju na bijeg, ali, ispostaviće se, Pamukov junak ne završava sa  ženom svojih snova, već sa njenom starijom, manje lijepom sestrom. Iako shvata svoju grešku na vrijeme, čestiti Mevlut održava brak i pronalazi istinsku ljubav umjesto slijepe, mladalačke strasti kojoj je težio.

Međutim, ovaj krug priče Pamuk ne zaustavlja samo na visokomoralnom činu svog junaka, već ga razvija u složene psihološke drame koje su posljedice prvobitnog trika pomoću kojeg je Rajiha ušla u Mevlutov život, kroz decenije bitisanja junaka, i služi kao podsticaj zapletu romana kad god je potrebno.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (2 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 4

  • Rastoder Adi 3 godine
    Ovaj Pamuk izgleda kao da je porijeklom od ovudijer.
    • 1
    • 0
  • IVB 3 godine
    Podgorica je povrsinom veca od Njujorka.
    • 2
    • 3
  • Bokelj 43 3 godine
    sve su to samo blijede slike pored ruskih klasika
    • 2
    • 3