navigacija Naslovnica Premium

INTERVJU: LJUBETA LABOVIĆ PJESNIK

1.8.2015 20:19

Pjesnici su najpotrebniji u oskudno vrijeme

Za mene je u svemu tome poezija jedan vid spasenja. Tradicionalno rečeno ona je i vjera i nada, naravno za one koji imaju to čulo, osjećaj da u tom globalnom haosu i galami čuju jezičku esencijalnost i tišinu poezije

Pjesnici su najpotrebniji u oskudno vrijeme Labović
Miraš Martinović
Foto: Autor: Miraš Martinović

Ljubeta Labović, rođen je 1956. godine u Barama Kraljskim, u Crnoj Gori. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Podgorici, a studirao je na grupi za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Labović piše i objavljuje poeziju, prozu i eseje o poeziji. Objavljivao je u časopisima ARS, Poezija, Romboid, Poeteka, Vestnik, Ljetopis crnogorski, Apokalipsa, Ex Symposion, Poetikon, Quorum i dr. Objavio je knjige poezije i lirske proze Tanatoide/oblici smrti (1987),  Gospodar kaveza, (1997), Nedostajanje  (2004),  Chambre interiure/Unutrašnja soba - dvojezično crnogorsko - francusko izdanje (2010.) Neću da se budim (2011). Labović je bio umjetnički direktor Ratkovićevih večeri poezije od 2007 - 2010.

Dobitnik je nagrade “Risto Ratković” za knjigu poezije i lirske proze “Neću da se budim” za 2011. godinu.

Poezija je neka vrsta vjere, religije izvan realigija, a pjesnik je njen posvećenik. Ne slučajno ti postavljam ovo kao prvo pitanje. Čitajući tvoju poeziju ovih dana, pripremajući se za tvoje veče na Barskom ljetopisu, doživljavam te kao pravog posvećenika, u orfejevskom smislu... To su bili oni drevni pjesnici: Homer, Hesiod, a prije njih, ili poslije njih, svjedno, Orfej... A onda tragičari, pa Dante, Šekspir, do Eliota i Ezre Paunda, i  tebi bliskogog i rado citiranog Rilkea. Ovo je i moja konstatacija i pitanje za tebe.

"Svi istinski pjesnici u istoriji poezije bili su posvećenici, stiha, lire i muzike. Kad već spominjete Orfeusa, naveo bih to značenje Orbhao, što je iz latinskoga pjevati divlje, bacati čaroliju... To je suština posvećenja. Ili Vatra i Empedokle, poezija je Vatra, element koji uništava tvorca, ili materiju od koje nastaje; legenda kaže da se Empedokle da bi spoznao suštinu vatre bacio u središte Etne. Miljković u središte poezije…..ili Cvetajeva, Celan, Silvija Plat, Tarkovski, Kiš i drugi. Jedan pjesnik, posvećenik poezije,  kaže da je Šopen sve preludije komponovao kapima krvi… Druga  strana su Paund, Sachs, Pasternak… U trećem smislu to je čulnost, recimo kod Rilkea, njegov osjećaj za ruže. Kaže jedna legenda vezana za Rilkeov epitaf  koji je sam spjevao i koji je na njegovom grobu u Raronu,  Ružo, oh čisto protivrečje, slasti ničiji san da ne budeš ispod tolikih kapaka očnih. da je Rilke iznad svega volio ruže, te da su one bile jedno od vrela njegove insipracije. Onda se jednoga dana ubo na bodlju jedne od njih... ta rana mu nikad nije zacijelila, bila je smrtna za njega… Neću da se budim,  Nedostajanje, Unutrašnja soba i gotovo sva moja poezija nastajala je iz nekog takvog središta života… A život je, veli Virdžinija Vulf, san iz kog se budimo umirući."

Hoće li poezija spasiti svijet? To je mnogo puta postavljano pitanje i samih pjesnika, u doba sumnje i doba klonuća. I sam si, vjerovatno, zapadao u takva stanja. Spoznajući tvoju poetiku, vidio sam u njoj vjernika, nekog kome je Riječ sve.

"Svijet je na pragu duhovne apokalipse. Genetski i politički inžinjering kao novovjekovni totalitarizam svjetskih centara moći,  pornografija, tehno-spektakli, kocka, sex i berze, tajne špijunske službe, Hantingtonov sukob civlilizacija, te Gajenje ljudskih vrtova kako nas izvještava Sloterdijk već su uveliko nadrasli i Orvela i Zinovjeva. Miro Glavurtić veli da kad dođe Strašni sud da će se prvi pred bogom morati preobratiti bankari, jer su prodali Boga za bogatstvo. Taj mondijalistički grupni shou nas svakodnevno zatrpava hiperprodukcijom raznih novih senzacija.   Međutim taj haos pogubljenih kriterija može završiti tragično, ne kao jedna od faza u grandioznim procesima vladaviune materijalnog i duhovnog svijetom, kako je to proricao Unamuno, već može zaživjeti kao Trajan proces i odvesti svijet u pakao ništavila i banalnosti.  Za mene je u svemu tome poezija jedan vid spasenja. Tradicionalno rečeno ona je i vjera i nada, naravno za one koji imaju to čulo, osjećaj da  u tom globalnom haosu i galami  čuju jezičku esencijalnost i tišinu poezije.  Kao žubor vode  u Markesovoj priči Drugo rebro smrti, ili zujanje pčele u Miloševoj  Pjesmi o kraju svijeta: Na dan kraja svijeta/pčela kruži oko cvijeta Dragoljuba (…) Poljem idu žene pod suncobranima/U vazduhu traju zvuci violine/I noć se zvjezdana otvara…"

Ljubeta Labović

Tvoja knjiga Neću da se budim, u svemu je uzorita knjiga. Formom koliko i sadržinom. To je knjiga stanja i presabiranja i njoj, usuđujem se reći, u crnogorskoj poeziji pripada  izdvojeno mjesto. Uostalom, s pravom ste, upravo za nju ovjenčani prestižnom pjesničkom nagradom Risto Ratković.

"U knjizi Neću da se budim, jeste  prije svega poezija sjećanja i iskustva, blejkovske pjesme nevinosti i iskustva… o velikim temama, o ljubavi, ljepoti, snu, erosu i tanatosu… Imao sam već od ranije u nekom snu, o idealima ljubavi i čistote, u nekom dubokom imaginariju već proživljena sjećanja tih velikih tema i iskustava ljudske egzistencije; iz toga se izlivala knjiga, njen smisao, stil, kompozicija… Značenja pojedinačnih pjesama teme i motivi smrti, ljubavi, tišine, usamljenosti,  sve je to u meni bio jedan svijet koji jeste bio suštinska moja stvarnost (možda idealna kao stvarnost za nastanak poezije) onako sa “riječima što bliže tijelu”  kako bi rekla  Rejčel Blau. Jer mislim da poezija suštine  može nastati jedino iz stvarnosti koja se formira u biću ranije, ili nastaje istovremeno sa nastajanjem same pjesme. I onda sam kao po nekom sjećanju iz tog sopstvenog unutarnjeg diktusa prepisivao ta značenja, prepuštao se njima, ritmu i jeziku… tako je iz svega toga  nastajala  knjiga Neću da se budim. Sjećam se da sam  u jednom periodu pisanja knjige bio u takvom zanosu da nijesam imao nikakvu želju da živim nešto drugo osim toga, bilo mi je svejedno što se sa mojim životom dešava… Postojala je samo i jedino želja da u takvom stanju nastavim pisanje i da se prepuštim tom užitku pisanja kao nekoj vrhovnoj strasti. Pitanje “modernosti” i sl. postavljalo se  i sklapalo kao neki spontani asamblanž, kao elementi koji uvijek neizostavno prate takav tip spontanosti u umjetnosti.
Kasnije je Lidija Vukčević u pogovoru za Neću da se budim napisala: “Spoj modernog i nove tradicije možda je najvažnija odrednica Labovićeve poezije: sjenke iza zamagljenih zrcala naznačuju nisku kontrapunktalno postavljenih lirskih procedura, tehnika, oblika, iskaza. Inače je suvremena kritika ovog autora definirala kao pjesnika ljubavi i smrti (Božo Koprivica povodom zbirke Nedostajanje)."

Tvojom poezijom provijava i dah i duh Mediterana, dukljanske zemlje i njenih predjela… drevni i ovovovremeni tonovi, neka samo rijetkima vidljiva svjetlost, kojom obasjavaš svoju Atlantidu. Mišljenja sam da svaki pjesnik nosi svoju Atlantidu i da je njegova misija vraćanje u život onoga što je davno prošlo i davno potopljeno..... Pjesnik je taj koji oživotvorava.

"To su krhotine mitova, koje pažljivo pronalazim  i poput mozaika ugrađujem u semantičke i jezičke strukture. Tu su i najdraži motivi, zapamćene ljepote i sjećanja o današnjoj Crnoj Gori najdublje ukorijenjeni u mom biću.  Nekad je to boja mora, nekad “čapur u kršu”, nekad žila i kvrgavo stablo zogovićevske masline, nekad cvijet divljega šipka, košćela, ili kaćunica…  Ovo pitanje još svakako priziva Aleksandriju, Kavafisa, priziva Sredozemlje, Elenu i Elitisa, Sandra Penu, Leopardija,  kolonade vitkih dukljanskih stupova, svjetlosti i sjenke krajolika, Odiseusa i Itaku. Drago mi je da ste osjetili i vidjeli tu “nevidljivu” mediteransku svjetlost, te svjetionike,  odbljeske zora i sumraka na dukljanskom horizontu. To su najudaljeniji i najsmisleniji metafizički drhtaji moje poezije….  U toj svjetlosti su mitska izvornost, tragovi prapočetka i životvorna energija poezije. To je poetizacija mita, kako  kaže Meletinski,  snažno i duboko djejstvo kao što je djelovao mit. U tim slojevima su najsnažnije sjenke moje melanholije i značenja… moja najudaljenija sjećanja su u slikama i ornamentima Duklje ugrađenim u široki luk mediteranstva i druge moje opsesivne teme, moje Itake i  moje Atlantide."

Ljubeta Labović

Helderlin kaže: Čemu pjesnici u oskudno vrijeme. To pitanje je jednako aktuleno danas, kao onda kada ga je, poput krika, svijetu bacio u lice, taj nadnaravni genije, koji je zbog previše svjetlost pao u bezumlje i mrak...Ali je i otuda svijetlio.... I ta svjetlost neće zgasnuti dok je svijeta...

"Pjesnici nikad nijesu potrebniji kao u oskudnom dobu! Ali kakvi pjesnici i s kakvim položajem u društvu. Čemu  i ko su pjesnici u oskudnom, odnosno u svakomu dobu;  između svetog i profanog, između Kruha i Vina, čemu pjesnici u ovom sadašnjem našem “oskudnom dobu”: Bolje da spavam, no bez drugova da budem kao sad,/Kao sad da čekam  i šta da radim, šta da kažem,/Ne znam, i čemu pesnici u oskudno doba?/Ali, oni su kažeš, ko sveštenici boga vina/Što od zemlje do zemlje hode u svetoj noći…  Naravno da i u našem  dobu,  danas postoje neki Skardaneli, usamljenici  u Tibingenskim Kulama, u Unutrašnjim okruglim sobama, koji u tišini skladaju svoje stihove, daleko od bilo kakve društvene angažiranosti, ili na rubu egzistencije proživljavaju svu doslovnost Helderlinove paraneze.  Time se ovaj stih, ovo povijesno pitanje “pjesnika nad pjesnicima” kako je Helderlina  nazvao Hajdeger, neprekidno i iznova aktuelizira, dobija razna značenja zavisno od “oskudnog doba”  i sveopšteg vremena u kojem postoji i odliježe kao taj krik iz svoje iskonske ljepote i prvotnog smisla. A mi bludimo po vremenima i dobima po ljepotama nedokučivog prisustva božanskog, skrivenog u čovjeku. I kao pitanje  “čemu pjesnici u oskudno doba” nameće se i to sudbinsko pitanje za čovječanstvo “može li ljepota spasiti svijet i čovjeka jednog dana od nadolazećeg sloma”. To su neodvojiva i vječna pitanja o smislu pjesnika i poezije u svim vremenima i “oskudnim dobima”.

Nezaboravno književno veče u Baru

Ljubeta Labović je 24. jula, u okviru Barskog ljetopisa imao, po ocjeni mnogih prisutnih, rijetko - nezaboravno veče, na kome je, odgovarajući na pitanja autoru ovog intrevijua, koji je bio u ulozi moderatora, nadahnuto govorio o svojoj poeziji i poetici, o meditarnsko - dukljanskim nadahnućima, koja u najdubljem, onom valerijvskom smislu, prožimaju i pulsiraju kroz njegove stihove, kada je i najavio sedmu knjigu poezije, koju će uskoro objaviti OKF Cetinje, a koju čine poetsko - prozne forme, inače omiljene Labovićeve literarne kombinacije, u kojima pokazuje zavidno majstorstvo i poetsko dostignuće.

Osim u Crnoj Gori Labovićeva poezija je objavljena i u Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Makedonij, a poezija mu je prevedena na engleski, francuski, italijanski, mađarski slovenački, poljski, makedonski, slovački i bugarski jezik. Živi u Beogradu.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (3 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.