navigacija Naslovnica Premium

SAVREMENA POEZIJA

1.10.2016 10:56

Pjesnikinja osobenog lirskog glasa: Stanka Nikač

Poezija Stanke Nikač, iako osjenčena tamnim tonovima je, u suštini, vitalistička. Poruka cijele knjige je, po mome sudu, sadržana u stihu Smrt treba natpjevati

Pjesnikinja osobenog lirskog glasa: Stanka Nikač Stanka Nikač
Foto: Autor: Marijan Mašo Miljić

(Stanka Nikač: Sonet maloj sobi, Unireks, Podgorica, 2016) 

Po profesiji ljekar, po vokaciji liričar, Stanka Nikač je nesumnjivo jedna od najtalentovanijih pjesnikinja koje su izašle iz Podgoričke gimnazije. Istina, kao studentkinja zavjetovala se Asklepiju, bogu ljekarske vještine, Apolonovom sinu i obavezala Hipokratovom zakletvom, ali je Muze - Zevsove i Mnemosinine kćeri - nikada nijesu napuštile, pogotovo Erato, muza lirske poezije. 

Zahvaljujući toj mitskoj vezi, sopstvenom daru i osobenom lirskom senzibilitetu nastala je, s izvjesnim zakašnjenjem, njena prva ali prava knjiga poezije “Sonet maloj sobi“.

Pjesnička zbirka Stanke Nikač je po mnogo čemu osobena, a naročito po samosvojnom lirskom glasu, po savremenosti, motivskoj razuđenosti, stilskim odlikama i jezičkoj punoći, po stvaralačkoj zrelosti, estetskim dometima, poetskoj ženskoj tananosti i ontologiji svake pjesme kao estetskog bića. 

Lirski subjekt je distanciran od autorke i oglašava se kroz sva tri poetska glasa. Pjesme nijesu ispovijedne, iako su obojene autorkinom ličnošću, bez naglašene personalnosti. Dugogodišnje lirsko ćutanje, začaureno u sebi, raspuklo se i razbokorilo u pjesmama. Njen zatomljeni pjesnički kod najzad je progovorio. Išla je svojim a ne tuđim putem i njime se vratila, sebi, poeziji, ostajući vjerna svome pjesničkom biću, vinuvši se iz sopstvenog lirskog pepela, iz sebe. 

Pjesnička zbirka Stanke Nikač sazdana je od osam ciklusa, manjih tematskih cjelina (ukupno 59 pjesama), koncepcijski utemeljena, iznutra koherentna. Osmica nosi u sebi neku neobičnost, tajanstvenost i simboliku. 

Stanka Nikač

Pjesme se same sazdavaju iznutra, kroz osobeni stvaralački postupak, a svaka je svijet za sebe, estetski. Knjiga plijeni svježinom, neočekivanim, odnosima, originalnim spojevima riječi i asocijacija, moćnom imaginacijom i intuicijom, izbjegavajući da sklizne u banalno i ogoljeno lično. Zadivljuju autorkino osjećanje za jezik i vjeru u njegovu moć, ekspresije likovne i poetske impresije. Odlomci stvarnosti, doživljaji i uzleti nadahnuća transponuju se u lirsko tkivo i sve se oblači u lirsko ruho. 

Stanka Nikač vjeruje u moć jezika i mogućnosti riječi, njihova značenja i zvučanja, semantiku i simboliku. Ona se prema jeziku, u tišini i osami, odnosi kaoi njegova sibila, iskušenica i riječima začarava i opčinjava i duh i dušu.

Pjesme kao da nastaju u jednom dahu a oblikuju se i zgušnjavaju iznutra. 

One liče na samotne monologe ili dijaloge sa sobom ili svijetom oko sebe i vrlo su sugestivne. 
U tome traganju za sobom, svijetom oko sebe i kosmosom ostaju samo tragovi koji ne čile: 

“U glinu u kost u prah 
U zvijezde i bića dah“

Iz jezika, “bez oblika i imena“, nastaju i riječi i Sveriječ, kao početak stvaranja prvih oblika u totalitetu, a tada počinje imenovanje neimenovanog kroz “muk i muke“, kada se oglašava i progovara Smisao. 

Po pjesnikinji S. Nikač u “zapisu svake ćelije“ stoji priča o nastanku svega, pojedinačnog i opšteg. Kuća je jedino utočište, ognjište i  počelo, a vatra princip nastanka svijeta i života; ali taj kod je u našoj krvi, prvi treptaj, početak - u njemu je sve zapisano. 

I nastanak pjesme liči na stvaranje svijeta:

“Došla je niotkuda
Kao iz sna
Kao iz šume potok vijugav
Kroz bespuće
Koji putanju zna“

Iz haosa jezika riječi biraju svoga pjesnika, ne samo on njih. Lirski subjekt ih pripitomljava i oplemenjuje njihovu divljinu, opirući se logosom vlasti i ćudljivosti. Sve je riječ, sve je u jeziku. Sveriječ je matica, majka svih riječi. 

“Sonet maloj sobi“ po kome cijela zbirka nosi ime, u stvari je likovni doživljaj a poetski iskaz sobe na slici i slike u sobi. Svijet slike transponovan u lirski doživljaj, pjesničku sliku: 

“Mala soba stvari stare
Iza paukovih kapaka sna
Odlutale stanare
Ko će da prepozna“

Samo se sa zida Bijeli anđeo oglašava kao simbol vječnosti i ljepote. 

Neki Stankini soneti su posvećeni polju, biljkama, prirodi, zimskom jutru, čuvarkući (zmiji), vremenu zatočenom u sjemenu, u klici, dok neka nevidljiva bića najavljuju onostranost i prisustvo tamnih sila. 

Ali, ova poezija je više izraz urbaniteta. Pjesma “Stan za ptice“ obiluje neočekivanim obrtima, spojevima i poređenjima, sugerišući otuđenost, raščovječenje; stan je kao kavez za ptice. Međutim, u antologijskoj pjesmi “Ptica“ to malo krilato stvorenje je simbol visine i duše, kao drugo ja, uzlet duha. 

Na drugom mjestu dušu obasipa svjetlost, milost s neba, ispod nebeskog oltara, kroz neki platonijansko-danteovski doživljaj svijeta. 

Kroz cijelu knjigu pjesnikinja je prosula lirske bisere, boje od vizantijskoplave do zlatne i tamnih tonova, slike, sa puno slojeva i značenja. 

Oglašavaju se iz tamne, rušilačke sile, varvari kojih ima u svakom vremenu, na svakom prostoru, u nama samima: 

“Iz svjetlosti baklji čusmo
Od hrama ni kamena
Ne uzeše
Kamen na kamenu
Ne ostaviše“

Nadnesena nad antologijom ljubavne poezije ona kaže: “Perem ruke od vaših ljubavi“. Ostaje samo pepeo skupljan vjekovima u rubinske čaše. 

Naviru u sjećanje davne slike pretvorene u riječi, u sjećanje. Sve je prolazno, samo je duša besmrtna. 

Ali tu su i čarolije: “Muzika se zgušnjava u venecijansko staklo“, u srce od kristala. Zaljubljenost je kao začaranost, čini i opsjene, a onda nastupa ogoljavanje, nestaje bajkovitosti, nastupa pustoš. 

Na drugom mjestu pod prigušenom svjetlošću noću oživljava cijeli jedan mali svijet. Zanimljiva je pjesma posvećena slikaru Vinsentu van Gogu: 

“Ja sam tvoja žuta
Od zvezde otrgnuta
Tvoje žitno polje“
Ali tu su i zlatna, crna i crvena, krilo zmajevo. 

Pjesma posvećena Euridiki je značenjski vrlo složena i slojevita. U njoj se pjesnikinja, odnosno njena lirska “junakinja“ poistovjećuje sa Orfejevom dragom koju je ugrabio danji svijet. Semantički je ovoj srodna i pjesma posvećena Muzi:

“Za tajnom planinom
Muza
U tvoju školjku
Koplje odapela“.

U pjesmi “Krečenje“ na zidovima je ispisana cijela povijest prolaznosti, slike koje oživljava mašta kao “buđava jahača na bijelom konju“. Sasušene riječi pokrivaju palimpsesti vremena. Lirski subjekt je u očaju: “Ljutitim kao luk tuđe snove i nabacujem kreč“. I tako nastaju freske u hramu prolaznosti, vremena. 

Vrlo su inspirativne za tumačenje pjesme “Uoči Nove godine“, “Povratak“, “Grmožur“, “Pjesma Sozini“, “Lavirint“, “Kamenu“ i cijeli posljednji ciklus “Sjenima“.

Lirski subjekt prolazi kroz “stvrdlu pjenu vjekova“, dok Pero Vukov, crnogorski pečalbar u Africi, ostavlja oporuku svojoj supruzi Mariji, koja je “srce zlatnim opšila“ i čekala ga, a on joj zavještava “svoj prah preko devet voda“. 

Poezija Stanke Nikač, iako osjenčena tamnim tonovima je, u suštini, vitalistička. Poruka cijele knjige je, po mome sudu, sadržana u stihu Smrt treba natpjevati, koji je, u stvari, citat iz jedne pjesme V. Tomovića.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (3 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.