navigacija Naslovnica Premium

\"MOŽE-MI-SE\"

23.7.2011 11:09

Podgorica kao rezultat mugošijansko liberalnog načina gradnje

Osjećam da moram da kažem nešto i o Staroj varoši, onako odozgo, u krupnoj razmjeri (1:5000), iz Google Earth perspektive

Podgorica kao rezultat mugošijansko liberalnog načina gradnje
Foto: Arhiva Vijesti Autor: Borislav Vukićević

Stara varoš!/ Da te bog ubije...

Evo me u Podgorici - na betonskom platou jugozapadno od Sportskog centra, sjeverno od mosta Union, iza pauk-parkinga, iznad zelene Morače.

Podne je, jul je mjesec, sunce nemilosrdno prži i pali na sve strane.

Jedna jeftina, crna, muška cipela, bačena ne tako davno u osušenu travu sa desne strane platoa, u kompletu sa crnom čarapom, koja je nekim čudom ostala uz cipelu - već je prepržena - već je scorched, na engleskom - već je skorčala (skorčana, skorčata - izlomih jezik), na crnogorskom.

Ne vidim drugu. Gdje li je samo nestala druga cipela?

Stara varoš, taj najuži dio, zapravo je otomanska kasaba - u doslovnom značenju te riječi - koja je nastala i razvijala se neka 4 vijeka uz tzv. Stari grad - tj. Depedogen, tvrđavu koju su Turci - a ne Nemanjići - podigli krajem XV vijeka.
Makes no difference, it's already done/ Scorched & burned by the sun... što bi rekli momci iz Rabies - opskurne kalifornijske crunk/hardcore/punk grupe.

Barem može da se diše. Suvo je, definitivno, a pomaže i vjetrić mio, koji veselo čarlija iz svih mogućih, samo njemu znanih pravaca.

Gledam u pravcu jugoistoka, preko zelene vode, ka Staroj varoši.

 

Osjećam neku neodređenu potrebu da dopišem par redaka na prošlonedjeljni tekst o ubistvu Crnoga u pokušaju - jedne i jedine sportsko-rekreativne površine u Staroj varoši.

Osjećam da moram da kažem nešto i o Staroj varoši, onako odozgo, u krupnoj razmjeri (1:5000), iz Google Earth perspektive. Osjećam i da mi treba distanca - zato se i nalazim na prekomoračkoj strani.

Imam diktafon u džepu - stari dobri kasetaš Sony - i prst na obaraču, tj. na dugmetu REC - u slučaju da mi padne na pamet nešto vrijedno pritiskanja dugmeta. Imam i Canon EOS 400 D oko vrata - u slučaju da se desi neka fotka.

Kako god da okrenemo - Stara varoš predstavlja urbani nukleus Podgorice. Priča o današnjoj Podgorici je definitivno krenula iz Stare varoši - što svakako treba zapamtiti.
Kad kažem Stara varoš - ne mislim na ono što se nekada davno zvalo Podgorica, ne mislim na integralnu varijantu: od Morače do pruge, i od Ribnice do Ljubovića, i dalje - mislim na uski, uslovno rečeno netaknuti prostor ograničen Ulicom kralja Nikole - od Mosta Braće Zlatičanin na Ribnici do raskrsnice kod Ekonomske škole - pa onda Južnim bulevarom do Mosta Union - i dalje uz Moraču, do Sastavaka, pa Ribnicom opet do Mosta braće Zlatičanin.

Stara varoš, taj najuži dio, zapravo je otomanska kasaba - u doslovnom značenju te riječi - koja je nastala i razvijala se neka 4 vijeka uz tzv. Stari grad - tj. Depedogen, tvrđavu koju su Turci - a ne Nemanjići - podigli krajem XV vijeka, oko 1477. godine, preciznije - što je skoro pa 3 vijeka nakon smrti Stefana Nemanje, rodonačelnika dinastije Nemanjića, i čitav vijek nakon smrti Stefana Uroša - Uroša Nejakog - posljednjeg vladara iz te dinastije. Uostalom, i arheološka iskopavanja koja je prije pola vijeka sproveo Pavle Mijović pokazala su da na mjestu tvrđave Depedogen nije postojala nikakva ranija utvrda.

Dakle, Osmanlije su na blago ulegnutom platou iznad ušća Ribnice u Moraču - na lijevoj obali Ribnice i lijevoj obali Morače - podigli jaku fortifikaciju, pa je u okviru visokih bedema ojačanih sa 6 tablji (ili tabija - kula) prvo formirana Varoš - zapadni dio, uz Moraču - a kasnije, izvan bedema, i Mićen ili Mijećen - istočni dio.

Kako god da okrenemo - Stara varoš predstavlja urbani nukleus Podgorice. Priča o današnjoj Podgorici je definitivno krenula iz Stare varoši - što svakako treba zapamtiti.

Stara varoš nije više ono što je nekada bila, naravno - a tome je, između ostaloga, kumovala i naša potreba da se, vječno zagledani u bolje sjutra - u novo - ne obaziremo iza sebe, odričući se usput - iz ko zna kojih i kakvih razloga - i korijena, tj. memorije.

Šira Stara varoš, takva kakva je danas - dobro izgažena - nije samo slika Starovarošana - nego svih nas Podgoričana zajedno - htjeli mi to priznati ili ne.
Šira Stara varoš, takva kakva je danas - dobro izgažena - nije samo slika Starovarošana - nego svih nas Podgoričana zajedno - htjeli mi to priznati ili ne.

Degradacija Stare varoši je u neku ruku išla paralelno sa razvojem Podgorice. Nedugo nakon što je Podgorica oficijelno pripojena Crnoj Gori - bilo je to 1878. godine - ideja o gradu je prebačena na desnu obalu Ribnice.

Udarena je ortogonalna urbanistička matrica i počela je da se gradi Nova varoš - novi, elitni, evropski dio grada - kao protivteža starom, orijentalnom dijelu grada - što će reći da se Stara varoš nije više nalazila u centru dešavanja.

Time otpočinje neka vrsta njenog, u prvom redu socijalnog getoiziranja, pogotovo nakon masovnog iseljavanja autohtonog muslimanskog stanovništva u godinama prije i tokom Drugog svjetskog rata - glavni pravci iseljavanja su bili Skadar i Sarajevo - te silnih ratnih razaranja.

Kako bilo, nizati visoke stambene zgrade uz jake, ortogonalne saobraćajnice - probijene kroz otomansko, meko, autentično urbano tkivo - i ostavljati obezglavljene i ranjene kućerke svuda unaokolo - nije imalo - i nema! - nikakvog smisla, ako mene pitate.
Ukratko - fini svijet je odlazio iz Stare varoši - dolazila je časna sirotinja - pa su još i bombe sve lijepo prekopale i razbucale - a onda je došlo još časne sirotinje koja je pomogla da se koliko-toliko zakrpi razbucano - i to krpljenje evo traje do dan-danas.

Dakle, poslijeratni period obnove i izgradnje porušenog grada nije donio ništa dobro Staroj varoši. Godinama se lutalo između dva jednako pogubna koncepta: da se Stara varoš kompletno pomete, ili da se ipak sačuvaju neki autentični urbanističko-arhitektonski motivi i momenti - pa da se onda pomete sve ostalo i da se na pometenom zemljištu grade višespratnice.

Čime je rezultirao ovaj drugi, kombinovani pristup, najbolje možemo vidjeti oko Trga Božane Vučinić (pogrebno) - gdje tih nekoliko starih, još starijih i prastarih kamenih kuća, razbacanih među novim stambenim višespratnicama, djeluje nestvarno tužno - u najmanju ruku - a postepeno, testerasto smicanje osnova višespratnica sa istočne strane trga, da bi se dobila neka protivteža spontanom, blago zakrivljenom i savršeno prirodnom frontu kuća sa zapadne strane, te da bi se naglasio sjeverni front starih kuća - djeluje bizarno - pogotovo ako uzmemo u obzir disbalans u visinama ovih frontova, kao i činjenicu da je nekada živ prostor trga pretvoren u nedefinisanu, mrtvu polutranzicionu zonu - koja na momente jeste, a na momente nije pješačka zona.

Kako bilo, nizati visoke stambene zgrade uz jake, ortogonalne saobraćajnice - probijene kroz otomansko, meko, autentično urbano tkivo - i ostavljati obezglavljene i ranjene kućerke svuda unaokolo - nije imalo - i nema! - nikakvog smisla, ako mene pitate.

To vam je kao kad ja parkiram moju staru, ofucanu Fiat Pandicu - kojoj, ruku na srce, ništa ne fali - uz najnoviji model Catepillar buldožera - pa onda ustanovim da mojoj ljepotici, možda, ponešto i fali, ali tek tu i tamo - pogotovo ako namjeravam da je koristim kako bih pomjerio neko brdo.

To vam je taj - ni tamo ni ovamo - urbanizam.

Elem, Podgorica Miomira Mugoše je, ako ćemo pošteno, puka gomila zgrada - ovakvih i onakvih, u suštini vrlo neinventivnih i međusobno tanko povezanih ili apsolutno nepovezanih - što je rezultat neke neopisive, žestoko centralizovane, totalitarno-diktatorske varijante "može-mi-se" urbanizma - a u suštini je riječ o neozbiljnoj igrariji: ovdje ću da postavim novu poslovnu zgradicu, tu bi baš lijepo legao jedan stambeni neboderčić, ovamo Mešihatčić - a tu ću... ni sam ne znam što ću tu - za sad - ali ću znati kad bude trebalo da znam, bez brige.

To je kao neka horor varijanta zle djevojčice koja se igra "kuće", tj. "kuća". Nema ni govora o nekom novom podgoričkom ambijentu - o cjelini, o cjelinama - o nečemu što bi ukazivalo na Podgoricu XXI vijeka koja bi se oslanjala na Podgorice minulih vremena - ako izuzmemo Deltu, naravno - koja funkcioniše 300 posto, kao bogom dani javni prostor (mada šoping molovi ne spadaju u kategoriju javnih objekata, tek toliko da se zna!)

I što da vam kažem, posmatrano sa betonskog platoa jugozapadno od Sportskog centra, izgleda kao da je i uža Stara varoš već osuđena na bolnu, sporu smrt. Kao da su se te 3 nove zgrade podignute uz istočnu stranu Ulice kralja Nikole - TC Nikić i obje poslovne višespratnice uz zgradu Metalke - udružile sa stambenim višespratnicama podignutim ranije između ulica Kralja Nikole i Bratstva i jedinstva - i sad uveliko razmišljaju da, poput čopora buldožera - gurnu Staru varoš u Moraču.

Rifatov (Rifat Alihodžić) dvojni objekat u najavi - Mešihat Islamske zajednice (50 odsto objekta) i Bošnjačko-muslimanski kulturni centar (drugih 50 odsto objekta) - na jednom jedinom sportskom igralištu u Staroj varoši - koje mi Starovarošani zovemo Crno - u morfološkom kontekstu vam se uhvati kao neka varijanta Trojanskog konja.

Ako dozvolimo da to čudo - visoko 13 metara (to vam je visina poštene trospratnice sa visokim prizemljem) - osvane jednog dana u Staroj varoši, kao prva visoka zgrada između Ulice kralja Nikole i Morače - onda je samo pitanje dana kada će uslijediti i druge visoke - i još više zgrade.

U sistemu mugošijansko-liberalnog urbanizma ne postoji varijanta da smo svi srećni - sreća se osmijehne samo onima dobrima, koji znaju kako da se mazno priviju šefu uz skute.
Sa druge strane, ideja da se Mešihat gradi u Staroj varoši, u blizini obje postojeće džamije - nekada ih je u Podgorici bilo 6 - povlači za sobom opasnost od svojevrsne getoizacije muslimansko-bošnjačkog stanovništva. Kao: tu su im džamije, tu im je mešihat - tu im je odlično. Možda bi trebalo razmišljati o izgradnji Mešihata na nekoj prominentnijoj lokaciji - u Novoj varoši ili Preko morače. To bi onda jasno govorilo u prilog tezi o potrebi potpune - ili barem potpunije socijalne integracije tih ljudi u opšte gradske tokove.

OK - ako se Mešihat izgradi preko Crnoga - što bismo dobili time, a što izgubili?

Izgubili bismo Staru varoš, nestali bi i ti jadni, posljednji elementi memorije u tragovima, izgubili bismo privilegiju terasa i terasica, bašti i baštica, mahala i sokaka - izgubili bismo posljednji autentično-podgorički životni stil - a zauzvrat bismo dobili visoke zgrade - što bi moglo da bude i unosno - s tim da ne bi baš svima sjekire upale u med, upale bi tek ponekima.

U sistemu mugošijansko-liberalnog urbanizma ne postoji varijanta da smo svi srećni - sreća se osmijehne samo onima dobrima, koji znaju kako da se mazno priviju šefu uz skute.

Ko to cuka (a ne kuca, pazite!) alkom na vratima/ Aj, alka mu se o glavu slomila...

Ocijeni:

1 2 3 4 5

1 (1 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 44

  • 6 godina i 4 mjeseca
    Takvi nam trebaju, zato smo tu dje smo :) kakva skola, jednostavno on zna, ali nezna da nezna :)
    • 0
    • 0
  • 6 godina i 4 mjeseca
    on je zavrsio u njus of the world , le li to teska tema za tebe!
    • 0
    • 0
  • 6 godina i 4 mjeseca
    nasu bubacku je li? kad je spin u pitanju tu je najbolji prakticar
    • 0
    • 0