navigacija Naslovnica Premium

FRANCUSKI DODIR

1.5.2016 18:09

Politika, moć i mišljenje

Kod Adoa mi se svidjela intimna dimenzija koju daje filozofiji, koja nije samo spekulativna, apstraktna, usmjerena ka neprolaznom

Politika, moć i mišljenje Alen Badju
Zarija Pejović
Foto: Autor: Zarija Pejović

Ljetos sam počeo da čitam djelo Pjera Adoa, “Filozofija kao način života”. Mada mi je filozofija u srcu, rijetko kada čitam izvorno filozofe, radije sintetizovane teze u ogledima profesora filozofije. Poput ’tića, rekao bi moj drug, lakše mi je za razumjeti, kad se filozofsko djelo preradi, a onda mi se tako “prežvakano spusti u kljun”.  Kod Adoa mi se svidjela  intimna dimenzija koju daje filozofiji, koja nije samo spekulativna, apstraktna, usmjerena ka neprolaznom, dok se gušimo u svakodnevnici. Za razliku od zapadne filozofije, mistična iskustva, kako Ado zapaža “okeanska osjećanja”, u trenucima čine da  smo “dio jedne beskrajne i tajanstvene stvarnosti”.  Ado navodi da su stari Grci imali interesovanje za prirodu, ali su vrlo rijetko govorili o zaronjenosti u cjelinu. Danijel Koen u radu “Homoeconomicus“, zapaža da je za antičkog  Grka - “ja postojim zato što jedem i trčim; svoje postojanje nikad ne crpim kroz svijest o sebi”. Cogito za Grka nema nikakav smisao, smatra autor. “On je čovjek u okviru grada, u očima sebi jednakih”. Aristotel kaže: “Onaj ko je izvan grada, po prirodi stvari a ne slučajno, mora da je izgubio čast ili je natprirodno biće.” Hristijanizacijom ljudi antike postaju introspektivniji. “Zahvaljujući hrišćanskom bogu taj život je postizao jedinstvo magnetnog polja, gdje je svaka radnja, svaki unutrašnji pokret dobijao smisao, bio dobar ili loš”, zaključuje istoričar Pol Ven.  

Pjer Ado navodi da okeansko iskustvo se ipak razlikuje od mističnog hrišćanskog  ili plotinovskog iskustva. “Svakako, mogli bismo reći da ova dva iskustva imaju nešto zajedničko: u oba, ja prolazi kroz osećanje izvesne prisutnosti ili stapanja s nečim drugim”. Čini se pak da u mističkom iskustvu hrišćanskog ili plotinovskog tipa postoji lični, personalni odnos prema “božanskom”. 

Baltusova slika Baltusova slika 

Sljedeća knjiga koju sam počeo da čitam bila je “Mali Panteon”, filozofa Alena Badjua. Knjiga je zbornik omaža preminulim francuskim filozofima 20. vijeka, koji su različitim povodima nastali u posljednjih trideset godina. U omažu posvećenom Žan Ipolitu, Badju navodi interestantnu priču.  Naime Ipolit je “preveo” Hegela, mada nije bio najbolji poznavalac njemačkog jezika.  Prevodeći  “Fenomenologiju duha”,  izvršio je “radikalan zahvat” nad Hegelom. Postoji mišljenje da je Hegelovo djelo mladalački “bezoblično i zbrčkano”, svoju monumentalnost dobilo tek sa prevodom Ipolita. Tako navodi Badju, njemački filozof Jirgen Brankel, preporučuje da se Hegel čita na francuskom jeziku. Interesantno je zapažanje, da su u ovom slučaju, “jezici bili u službi prevodioca, a ne pokretačka snaga samog prevoda”. 

U omažu posvećenom ljevičaru Žan Fransoa Liotaru, Badju vrši sintezu: “Politika ne pripada poretku moći, već poretku misli. Njen cilj nije transformacija već stvaranje mogućnosti koje je ranije bilo nemoguće transformisati. Ona se ne izvodi iz situacija, već situacije ona mora da propiše”. Ovog citata Badjua lideri domaće opozicije nikada nisu bili svjesni i zato su opozicija već decenijama. Umjesto da proaktivno kreiraju mnjenje biračkog tijela, njima je važnije kako da podiđu niskim nacionalnim strastima, i ako je moguće otmu birača u igri “opozicionog kanibalizma”, kako je lijepo definisao novinar Vlado Žugić. 

Kada se desio teroristički napad u Parizu shvatio sam da u kontinuitetu čitam francuske autore. Onda je red naravno došao na koga bi drugo, već Mišela Uelbeka i njegovu posljednju knjigu “Pokoravanje”. Utisak je, vrlo neposredno djelo. Dok čitate imate osjećaj da i sami “živite” glavnog junaka, njegove dileme, osjećanja, emocije. U  romanu Uelbek naglašava: “Jedino književnost u vama budi to osjećanje kontakta sa drugim ljudskim duhom, sa tim duhom u njegovoj sveukupnosti, sa svim njegovim slabostima i veličinom, njegovim ograničenjima, niskostima, fiks idejama, vjerovanjima; sa svime onim što taj duh podbunjuje, zanima, uzbuđuje ili odbija”. 

Vješto Uelbek plasira tezu o zapadnoj dekadenciji kroz uronjenost glavnog junaka u hedonistički način života. Ta atmosfera “omekšalog” zapadnog duha slika pozadinu kontroverzne fabule romana, islamizacije Francuske. 
Dominantan kulturni, pa i religijski koncept nameće elita. Potomci arapskih emigranata ipak nisu dominantna elita zapada i Francuske, prije će biti suprotno, da su bliži socijalnim marginama u sve oštrijem raslojavanju, kroz koje prolaze zapadna društva. 

Mišel Uelbek Uelbek 

U već pomenutom djelu “Homoeconimicus”,  Koen navodi da su nedemokratski režimi bliskog istoka imali podršku zapada za borbu protiv radikalnog islamizma. Lideri poput Gadafija, Mubaraka, Ben Alija su ovu podršku koristili za istovremeno gušenje svake opozicije, dok je njima bliska elita uvećavala bogatstvo i privilegije. Ovakva politika dovela je do nagomilane socijalne frustracije i antizapadnog stava, koji će eskalirati tokom “arapskog proljeća”.  
Dok se moja generacija računala u mlade, 90-tih godina prošlog vijeka, većina nas politički djelatnih bili smo orjentisani prozapadno, zalažući se za obnovu nezavisnosti Crne Gore. Čini se, 10 godina nakon referenduma da se stvar promijenila, politički misleći mladi ljudi su više orjentisani prema konzervativnim, tradicionalnim vrijednostima, kao što su: pravoslavlje, Rusija, srpstvo… Ova promjena ne treba da iznenađuje, 40% mladih je nezapošljeno, socijalna raslojavanja su oštra. Na drugoj strani, potomci pripadnika političke elite studiraju na zapadu, ili započinju unosne biznise. Izvještaji Evropske komisije pak svjedoče napredak Crne Gore u procesu integracija. Mada je samo u toku prošle godine više hiljada građana sa sjevera Crne Gore napustilo državu tražeći politički azil uslijed siromaštva. Ponekad se pitam da li je odnos SAD i EU prema Crnoj Gori površan, čak i licemjeran!?  Kako god bilo, socijalna frustracija, osjećanje nepravde, diskriminacija, navode ljude da izlaz traže u tradicionalnim, izvornim vjerovanjima i vrijednostima, ali i u radikalnim izrazima političke borbe. 
Zahvalan sam na iskustvu čitanja francuskih autora. Uranjanje u njihova djela bio je svojevrsni duhovni azil, nasuprot  antiintelektualnog izraza domaće političke scene.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (1 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.