navigacija Naslovnica Premium

NATAŠA NELEVIĆ

1.4.2012 02:00

Poziv da žene ne zatvaraju usta jedna drugoj

Istina je da ja volim postdramski tekst, da volim fragmentarni tekst, da me jako zanima šta bi to moglo da bude žensko dramsko pismo

Poziv da žene ne zatvaraju usta jedna drugoj
Foto: montenegrina.net Autor: Dragana Tripković

Nataša Nelević autorka teksta “Jaja”, po kojem je nedavno premijerno izvedena i predstava u režiji Nicka Uppera, napisala je dramu o marginalizovanim ženskim glasovima, u kojoj junakinje nemaju iluziju, već postaljaju pitanja.

Vaš tekst "Jaja" po formi pripada u najširem smislu, fragmentarnoj dramaturgiji. Ipak, objedinjen je u ideji, što je najvažnije. Koliko su vas forma vs. sadržaj određivali tokom rada na ovom teksu i na koji nači?

Istina je da ja volim postdramski tekst, da volim fragmentarni tekst, da me jako zanima šta bi to moglo da bude žensko dramsko pismo, kako bi to izgledalo kada bi se ideje o jeziku Julije Kristeve, na primjer, „aplicirale“ na književni tekst.

Ali, tačno je i to da je ovaj tekst sa ovakvim „sadržajem“ jedino mogao da bude napisan upravo tako kako je napisan – fragmentarno, izlomljeno, višeglasno, i da se on sam tako napisao nezavisno od mojih teatroloskih afiniteta. Moglo bi se o tome sada teoretizirati na razne načine, ali ja mislim da se to može objasniti i krajnje jednostavno. Glasovi ovih žena koje sam ja htjela da oglasim su glasovi sa margine, glasovi drugosti koji ne mogu da strukturišu bilo kakvu naraciju jer naracija, na kraju, uvijek podrazumijeva moć. Priče sa početkom i krajem podrazumijevaju uvjerenje naratora da zna istinu. Takve priče pišu oni koji imaju moć da svoje istine posreduju drugima i kojima niko ne smije da kaže da te istine samo za njih važe. Moje junakinje nemaju takve iluzije. One se samo pitaju. A i to je ponekad nešto na šta mnogi nemaju pravo.

Osim što govori o suštinskim pitanjima žene, ne samo u Crnoj Gori već i univerzalne, svjetske žene, tekst se oslanja na filozofiju, odnosno psihoanalizu. Tu prije svega mislim na Lakana, koji se i pominje u komadu. Koja je to nepodnošljiva lakanovska istina o crnogorskoj ženi danas?

U drami se spominje Lakan u ironijskom i samoironijskom ključu. Junakinja koja se poziva na Lakana ne zna zapravo ništa o njemu. U tome i jeste stvar. Ona bi, recimo, mogla da bude shvaćena kao feministkinja sklona apstraktnom koja gubi kontakt sa ljudskošću. Pred njom je druga žena, drugo biće koje pati, kojem bi mogla da pomogne, ali - ona je suviše obuzeta teorijskim da bi mogla to da vidi. Nije to, naravno, omalovažavanje značaja feminističke ili bilo koje druge teorije, ali jeste odraz mog trenutnog raspoloženja i nepovjerenje prema teorijskom mišljenju. Imam utisak da ono zaklanja nešto što je mnogo važnije. A to nešto je, valjda, emocija. Ja volim da se krećem u nekom međuprostoru između imaginacije, emocija, umjetnosti i mišljenja. U tom međuprostoru su se kretale i neke francuske poststrukturalističke teoretičarke i ja njih zato volim uprkos tome što su ih „preklopili“ novi talasi feminizma. U tom međuprostoru je nastala i ova drama. Čini mi se, sudeći prema nekim tekstovima i komentarima, da se precjenjuje folozofska ambicija ove drame, kao i moje filozofsko znanje koje nije naročito veliko, za čim ja, kao što sam rekla, sve manje žalim.

Mislim da problemi žene u Crnoj Gori ne bi bili suštinski različiti od problema drugih žena bilo gdje u svijetu.
Na drugoj strani, istina je da se problem koji muči sve junakinje ove drame može na neki način shvatiti „lakanovski“. One zaista neprestano pokušavaju da se upišu u kulturu, da označe same sebe, zbog čega su jedna drugoj zapravo toliko neophodne jer nema kulture i nema označavanja izvan zajednice. Može se to možda gledati i lakanovski, ali to je istovremeno i nešto sa čim se suočavamo na iskustvenoj ravni i meni je bilo mnogo važnije da to registrujem.

Ako bismo žensko pitanje postavili tako – lakanovski, onda mislim da problemi žene u Crnoj Gori ne bi bili suštinski različiti od problema drugih žena bilo gdje u svijetu. Mnogi vidovi emancipacije ili oslobođenja žena nisu žene približile njima samima. Naprotiv. U tom smislu se meni naše pretkinje danas čine bliže ženskom, ma koliko bile obespravljenije, od žena iz serije Seks i grad. I to je ono što mi je užasno zasmetalo u režiji ove drame. To predstavljanje crnogorskih žena, naših pretkinja, kao crnih svraka. Nije mi smetalo, da budem iskrena, već me zaboljelo. Mnogo više od očigledne nespremnosti reditelja da postavi ovakvu vrstu teksta na odgovarajući način. Ja znam da su naše pretkinje, makar obespravljene po hiljadu puta, bile subjekti. Znam da je svako subjekt. To me vjerovanje uostalom čini feministkinjom. To što je uradio reditelj na sceni je jedna takva manipulacija da mi je teško da nađem način da izrazim svoje negodovanje. Ili nemam dovoljno hrabrosti, možda.

Simbol "Jaja" u ovom komadu je upravo takav - simbol, bez namjere da pokreće radnju. Međutim, toj simboličkoj ravni pripada i priča o feminizmu. Ovo je feministička drama, ali da li je upućena više ženama ili muškarcima?

Ja volim da kažem da je to „feministička drama“ jer želim da naglasim da je ona pisana „u korist žena“. Ali, ja nemam precizne ideje o tome šta je to feminističko, a šta nije. Način na koji ponekad razmišljam vjerovatno se ponekad ne bi mogao ni shvatiti kao feministički. Moj je feminizam trenutno prilično nesiguran i promjenljiv i meni se upravo to sve više sviđa. Recimo da imam „svoj feminizam“ koji se svodi na mišljenje koje je usmjereno protiv nasilja nad ljudima, svih gluvoća, sljepila i ravnodušnosti, protiv svih „istina“ koje opresiraju ljude.

Mnogo puta sam se zaticala u ženskom društvu u kojem se nađe i neka žena koja ima potrebu da ispriča nešto krajnje lično i intimno.
Ova drama je upućena ženama. Recimo da ona „poziva“ žene da ne okreću leđa jedna drugoj, da čuju jedna drugu, da brinu jedna o drugoj, da ne zatvaraju usta jedna drugoj. Mnogo puta sam se zaticala u ženskom društvu u kojem se nađe i neka žena koja ima potrebu da ispriča nešto krajnje lično i intimno. Ali, druge žene to ne žele da čuju. Postoji taj strah od ženskih iskustava, emocija, to obezvređivanje ženskih doživljaja i njihovih života. A to se sve mora reći i čuti. Na to sam mislila dok sam pisala dramu. Ali, naravno, da je to nešto što ne može biti samo ženski program. Kada sam uređivala knjigu „Žene u Crnoj Gori 1792-1915“, shvatila sam da su muškarci u 19. vijeku bili jednako opresirani od patrijarhata. Bili su javno ponižavani ako ne mogu da imaju djecu, ako se posumnja u njihovu potentnost. Ako bi im se desilo da se slučajno saviju. Šta je tek bilo sa svima onima koji su morali da ubijaju, a nije im se ubijalo. Ko će i da li će ikada neko napisati njihovu istoriju? I danas su muškarci opresirani. Ali, oni ne žele da govore o tome. A to je već njihova stvar.

Komad "Jaja" pretpostavlja izvjesno teorijsko znanje onoga ko čita ili gleda predstavu. Šta ste sve imali u vidu prilikom pisanja teksta?

Ja se nadam da ne pretpostavlja teorijsko znanje, to jest da je moguće razumjeti tekst i bez tog znanja. Tačno je da je bilo teorijskih podsticaja. „Spekulum druge žene“ Liz Irigaraj mogao bi se shvatiti kao takav podsticaj. Ali, kao što sam već rekla, ni to nije „čisto teorijski“ tekst. On je i sam više bio inspiracija nego poziv na eksplikaciju. Ali, jednako toliko su bila inspirativna iskustva žena koje poznajem, moja iskustva. Sve se to u tom tekst našlo zajedno.

Nije, dakle, moja namjera bila da napišem „pametan“ tekst. Ja znam da ga nisam pisala „iz glave“ (barem ne samo „iz glave“). Moja je namjera bila da napišem tekst koji će moći da funkcioniše i na neposrednoj i doživljajnoj ravni, koji će barem neko moći da voli. Ako toga nema, onda se ništa nije ni dogodilo i komplimenti za „pamet“ tu ne mogu pomoći.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 6

  • nataliii 6 godina i 7 mjeseci
    Uzalud je, objasnjavati nekome ko nije usred toga, koliko je farsicna toboznja "otvorenost" nasih kulturnih celnika, i koliki je stepen diktature i centralizovanosti u našem pozorisnom zivotu. I koliki je stepen paranoicnosti u procjenjivanju ko je podoban, od strane pomenutih Micunovica i Vojvodiceve. I ne, nikada u Cg ne bi mogla biti postavljena predstava koja iznosi otvoreno nase male prljave tajne.
    • 0
    • 0
  • sunovrat2 6 godina i 7 mjeseci
    Da,nešto se desi svim tim ljudima kad dođu da rade u Cg - inače slobodni, kreativni i u svojim sredinama provokativni reditelji ovdje počnu da brljave;inače dobri i iskreni kritičari pišu hvalospjevno ili neutralno o našim lošim predstavama.Npr.Frljić - inače ubojit, u Cg postavlja mlaku "Raspravu". Možda je jedan razlog,što ovdje bivaju zaista dobro ugošćeni;a možda je drugi,što ih baš briga za Cg i njene probleme,pa neće da se udubljuju,zamjeraju.Tako da,ipak su podobni-ovdje.
    • 0
    • 0
  • Jelena Đurđić 6 godina i 7 mjeseci
    pročitah i ja kritiku apropo Nicka, ali De Brea, Frljić i uskoro Liješević ruše teoriju, bar o podobnosti. Što to u praksi ne pali verovatno ima xy razloga
    • 0
    • 0