navigacija Naslovnica Premium

KNJIŽEVNI OGLED

1.9.2012 16:15

Pripovijedanje i dokumentarnost u "Grobnici za Borisa Davidoviča"

„Grobnica“ je roman zato što priče u njoj, razvijaju određenu povezanost-homogenost na nivou kompletne strukture

Autor: Ethem Mandić

Baviti se problemom dokumentarnosti u djelu Danila Kiša predstavlja, za bilo kojeg analitičara, izuzetno težak poduhvat. Dokumentarnost i reference kao književni fenomeni imaju mnogo funkcija u tekstu, stoga, potrebno je veoma mnogo prostora da bi se napravila sveobuhvatna analiza.

Ovdje ćemo se uglavnom baviti njenom književnom funkcijom, ulogom u sižeu priče, kao i povezanošću dokumenata sa pripovjedačem priče. Pouzdanost i nepouzdanost izvora, to jest njihova istinitost van teksta, njihov udio u tekstu, komplikovan je zadatak za obradu i ovdje se neće tretirati.

Istinitost i mistifikovanje

Grobnica za Borisa Davidoviča je, između ostalog, istorijski roman. Ona je istorijska po tome što autor za građu uzima istorijske događaje iz perioda ratova i revolucija u Evropi tridesetih, četrdesetih i pedestih godina XX vijeka, sa jednim izuzetkom u priči „Psi i knjige“, čija se radnja odvija 1330. godine.

Međutim, kao što će kasnije biti pokazano, ova knjiga ne pretenduje da predstavi istorijske činjenice, iako se njima uveliko služi. Ona teži redefinisanju istorije, isticanju onog što je zajedničko svakom velikom zločinu, stvaranju dajdžesta istorije, u kojoj činjenice pomiješane sa fikcijom tvore „sanjalačku i dirljivu pomešanost različitih sfera“; stvaranju jedne jedine istorije, uvijek iste, istorije zla.

Kako kaže u samoj knjizi pripovjedač: „Ovim tekstom, ma koliko fragmentarnim pokušaću da oživim uspomenu na čudesnu i protivurečnu ličnost Novskog.“ S obzirom na to da se na početku te priče postavlja pitanje: „Da li ga je istorija zaista sačuvala?“, ovaj tekst postaje, ne samo oživljavanje kao vraćanje već stvaranje ličnosti Novskog.

Pripovjedač stvara dajdžest istorije tako što kritički propituje i stavlja pod sumnju zvanična dokumenta

U prvoj priči „Nož sa drškom ružinog drveta“, kaže se da priča koja slijedi, koja će biti napisana „ima jedinu nesreću (neki to zovu srećom) što je istinita: ona je zapisana rukom časnih ljudi i pouzdanih svedoka.“ Iz toga slijedi da ta priča, kao i sve ostale u knjizi, pokušavaju uvjeriti čitaoca da su istinite i zasnovane na istinitim događajima.

Da se fiktivni autor služi dokumentima (u kojoj mjeri i da li su pravi kao čitaoci često to ne možemo razlučiti) i, da li ti dokumenti postoje, ili se autor možda igra sa našom maštom, vidimo u primjeru: „Posle jedne vidne praznine u izvorima kojima se služimo (i kojima nećemo opterećivati čitaoca, kako bi mogao imati prijatno i lažno zadovoljstvo da je u pitanju priča koja se obično na sreću pisaca, izjednačava sa moći fantazije)...“

Ne možemo pobjeći od osjećaja ironijske pozicije koju pripovjedač zauzima u odnosu na čitaoca.

Ovakvih primjera potvrđivanja dosljednosti, istinitosti ovih priča, kao i mistifikovanja, gdje pripovjedač tvrdi da se ovdje, ipak čita nešto što je fikitivno je zaista mnogo, i oni su u direktnoj vezi sa dokumentarističkim pristupom u ovom djelu, za koji se autor opredijelio.

Dokumentarnost kao građa pojavljuje se kao želja pripovjedača za pravljenjem istorije. Pripovjedač stvara dajdžest istorije tako što kritički propituje i stavlja pod sumnju zvanična dokumenta. „Dokumentaristički pristup je, jednom rečju, antiromanički, antipoetski princip, okvir i posuda, Nojeva barka, koja vodi tačnu i jasnu evidenciju o inventaru“.

Alternativno viđenje događaja

U priči „Mehanički lavovi“, prisustvujemo razotkrivanju istorije i tome kako nastaju istorijske činjenice. Eduard Erio, vođa francuskih radnika, dolazi u posjetu Kijevu i postaje od velike važnosti za sliku revolucije na zapadu da se on ubijedi kako se u revolucionarnoj Rusiji i dalje poštuje i praktikuje religija.

U samome podnaslovu knjige stoji „Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti“; dakle, to je roman, odn. superstruktura koja integrira sedam različitih priča

Za tu priliku, Čeljustnikov će, po naređenju nadređenih, napraviti čitav cirkus, u kome će crkvu Svete Sofije, koja je u međuvremenu pretvorena u pivaru, privremeno vratiti u službu relegije i dovesti, naravno, plaćene vjernike, sve rođake i poznanike zavjere.

Iz svjedočanstva Čeljustnikova saznajemo pravi tok događaja, kako su pivaru i stovarište privremeno sakrili, kako je Avram Romanič, šminker u pozorištu, prerušio samog Čeljustnikova u protojereja, stavivši mu bradu i mantiju, kao i lažni trbuh, kako je držao bogosluženje, i da su mu sva lica, osim jedne starice, koja su prisustvovala bila poznata (prepoznao je Alju koja mu je toga jutra čaj služila).

Eduard Erio zapisuje u svoj notes sljedeće riječi: „Nisu napujdali mehaničke lavove da reže na mene; mogao sam da posmatram u miru i slobodno.“

Naravno, ne treba smetnuti sa uma da je Eduard Erio jedina istorijska ličnost u priči, a da je Čeljustnikov, dakle, proizvod našeg pripovjedača i da je shodno tome, svjedočanstvo koje daje Erio ono je koje istorija zapamtila, a da nam pripovjedač nudi, alternativnu priču i drugo viđenje poznatih događaja kroz svjedočanstvo Čeljustnikova, čije porijeklo nam nije poznato.

U toj priči čitamo da nisu sva zvanična dokumenta istinita, štaviše, možemo sebe pitati, da li uopšte možemo vjerovati stvarima koje nam se serviraju kao nepromjenljive i bogom dane.

Knjiga „Grobnica“ je roman zato što priče u njoj, kojih je sedam, iako nezavisne jedna od druge, razvijaju određenu povezanost-homogenost na nivou kompletne strukture. Homogenost je ostvarena preplitanjem likova i događaja, sličnošću kompozicija, kao i značenjskim jedinstvom.

Ova knjiga, dakle, ima dužinu nekog manjeg romana i određenu poveznost među većim cjelinama, ali je, takođe, skup različitih priča

U samome podnaslovu knjige stoji „Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti“; dakle, to je roman, odn. superstruktura koja integrira sedam različitih priča, koje obrađuju sedam biografija likova koji su bili zahvaćeni represijom totalitarnih sistema.

U svih sedam priča srijećemo menažeriju revolucionara, policajaca, otpadnika, pjesnika, jeretika, izdajnika, robijaša, trockista, doktora, urednika, stražara, službenika, a isljednika, koji su povezni jednom istom poviješću, poviješću zla.

Pitanje žanra, iako je ova knjiga već nazvana romanom, je svakako otvoreno. Po Tinjanovu žanrovi nisu fiksne, neizmjenljive strukture, već su one uvijek podložne redefinisanju-premještanju. U tom smislu, ova knjiga bi mogla biti nazvana i zbirkom pripovjedaka, s obzirom na visoku fragmentarnost samih pripovjedaka, kao i čitavog teksta.

Tako da jedini preostali čimbenik narativnih struktura, koji pravi distinkcije među proznim tekstovima je, po riječima samog Kiša, njegova dužina. Ova knjiga, dakle, ima dužinu nekog manjeg romana i određenu poveznost među većim cjelinama, ali je, takođe, skup različitih priča. Ta povezanost je po Tinjanovu - sižejna dinamika i ona je glavni čimbenik konstrukcije proznih tekstova.

Tehnika sinhronizacije

U priči „Nož sa drškom od ružinog drveta“, glavni lik Mikša, ubija tvora i zguljuje mu kožu i tako ga kači o žicu na dovratku. Kraj priče „Krmača koja proždire svoj okot“ i smrt njene glavne ličnosti, Goulda Verskojlsa, neodoljivo podsjeća na ono što je Mikša uradio tvoru: „Njegov zaleđeni, goli leš, vezan žicom, okrenut naglavce, bio je izložen pred logorskim ulazom kao opomena onima koji su sanjali nemoguće.“

Na ovom kraju kao da nam se vraćaju riječi očaja Reb Mendela: „Neka me kazni veliki pravednik koji je rekao da su svi živi stvorovi jednako vredni njegove pažnje i milosti“, i ove dvije priče spajaju u sanjalačku poveznost sfera, gdje ne samo da tvorovi i košinšinske kokoške nisu jednake, nego su i košinšinske kokoške vrednije od ljudi.

Čeljustnikov, koji se pojavljuje u drugoj priči kao sporedna ličnost, pomoćnik komandanta, u trećoj priči „Mehanički lavovi“ druga je glavna ličnost i nalazimo ga u ulozi spoljnog saradnika lokalnog lista. Naravno, kao i sve ličnosti u ovoj knjizi pod torturom priznaje sve zločine koje je počinio i koje nije.

Na kraju priče „Psi i knjige“ u napomeni stoji: „U ovom kontekstu redosled varijanti je bez većeg značenja; ipak sam se opredelio za redosled duhovnih a ne istorijskih datuma.“

Tako prva priča biva povezana sa drugom, druga sa trećom, itd., prave sižejnu dinamku na nivou kompletne strukture. Iako sve priče djeluju kao odovojene, nezavisne, jedan čimbenik koji stavlja romanički prosede u pogon jeste red priča.

Priče nisu date hronološki, one su povezane tako da izgleda kao da se dešavaju sve u jednom vremenu, simultano, iako postoje ponekad veliki razmaci u godinama. Povezivanje priča preplitanjem likova, ili događaja ostvaruje se, kako bi Nabokov to nazvao, tehnikom sinhronizacije.

U ovome se sastoji napuštanje realističke, hronološke povezanosti događaja. Na kraju priče „Psi i knjige“ u napomeni stoji: „U ovom kontekstu redosled varijanti je bez većeg značenja; ipak sam se opredelio za redosled duhovnih a ne istorijskih datuma.“

Nevjerovatna sličnost povijesti „Grobnica za Borisa Davidoviča“ i „Psi i knjige“ i snaga slike koju takva sličnost priozvodi u umovima čitalaca, iako se radi o pričama koje su prostorom i vremenom dešavanja udaljene šest vjekova, da je svako zlo isto od kad postoji ljudsko pamćenje, da samo se mijenjaju imena, da, štaviše, postoji neko đavolsko kruženje događaja i da se oni vraćaju u identičnom obliku u kojem su nekad bili.

U pogledu što boljeg objašnjenja reda u kojem su našle te dvije priče i kakva je njihova povezanost prenio bih jedan duži dio Napomene iz povijesti „Psi i knjige“: „Slučajno i iznenadno otkriće ovog teksta, otkriće koje se vremenski podudara sa srećnim završetkom rada na povesti pod naslovom Grobnica za Borisa Davidoviča, imalo je za mene značenje ozarenja i mirakla: analogije sa pomenutom pričom u tolikoj su meri očigledne da sam podudarnost motiva, datuma i imena smatrao božjim udelom u stvaralaštvu, le part de Dieu, ili đavoljim, le parte de Diable.

Postojanost moralnih uverenja, prolivanje žrtvene krvi, sličnost u imenima (Boris Davidovič Novski-Baruh David Nojman), podudarnost u datumima hapšenja Novskog i Nojmana (u isti dan kobnog meseca decembra a u razmaku od šest vekova, 1330...1930), sve se to odjednom pojavilo u mojoj svesti kao razvijena metafora klasične doktrine o cikličnom kretanju vremena: „Ko je video sadašnjost, video je sve: ono što se dogodilo u najdavnijoj prošlosti i ono što će se zbiti u budućnosti.“ Sjajan primjer kako i na koji način ove priče šire svoje polje značenja jedna na drugu, i povezuju se u jedan nerazdvojivi mozaik, u jednu sliku koja je povezana na više nivoa.

Kraj u narednom broju

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (16 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.