navigacija Naslovnica Premium

NA CETINJU

1.6.2013 15:12

Retrospektiva Milije Pavićevića - Sam život je savršena scena

Možda će vas pojedini njegovi radovi natjerati da se nasmijete, nekad slatko, nekad gorko, nekad kiselo, ali ćete neminovno osjetiti da Milija uvijek plasira duboku istinu

Retrospektiva Milije Pavićevića - Sam život je savršena scena
Foto: Borislav Vukićević Autor: Borislav Vukićević

Edna Million in a drop dead suit/ Dutch Pink on a downtown train/ Two-dollar pistol but the gun won't shoot/ I'm in the corner on the pouring rain/ Sixteen men on a dead man's chest/ And I've been drinking from a broken cup/ Two pairs of pants and a mohair vest/ I'm full of bourbon, I can't stand up

Tom Waits, "Jockey Full of Burbon", Rain Dogs (Island, 1985.)

Dva puta sam bio kod Milije Pavićevića (na stan), dva puta me cetinjski umjetnik pozvao u svoj studio/stan na Cetinju, što mi je, oba puta, vrlo imponovalo. Oba puta smo se slučajno sreli, prvi put na Cetinju, drugi put u Podgorici, i oba puta su pozivima prethodila krajnje spontana druženja - ne bi valjalo da je bilo drugačije - i oba puta su ta druženja, iz moje vizure, sasvim prirodno kulminirala jedinstvenim doživljajem, tj. doživljajima Milijine umjetnosti i Milijinog životnog prostora.

Kod Milije nema te repetitivnosti, nema ponavljanja, nema fraza, nema zadrške, svaki dan je novi dan, pa u to ime ipak treba govoriti o intenzivnim doživljajima, o serijama vrlo specifičnih iznenađenja, prije nego o nečemu što se desi samo jednom, ko zna kako i zašto, i nikad više.

Milija se, ukratko, ne šali. Po pitanju svoje umjetnosti i svoga života se nikada nije šalio

Recimo da su se ti doživljaji sastojali u krajnje neočekivanim, vrlo živim i iznimno rijetkim artističkim senzacijama u realnom fizičkom prostoru jednog sasvim običnog, ni po čemu posebnog cetinjskog stana. Ono što je zapanjujuće u vezi toga stana je upravo način na koji je Milija sva ta fizička/prostorna ograničenja podredio svojim specifičnim potrebama i preferencijama.

Prvi put sam bio kod Milije 3. decembra 2010, zapamtio sam taj datum, jer je toga dana sahranjen Dado Đurić. Znao sam ponešto o Milijinoj umjetnosti - već sam bio sasvim fasciniran njegovim radovima - a imao sam i donekle izgrađene predstave o Miliji kao umjetniku, tj. čovjeku.

Međutim, sve te moje predstave, više impresije nego predstave, veselo su se dezintegrisale poput balončića/mjehurčića od sapunice kad sam prvi put ušao u prostor u kojem Milija živi i radi, odnosno radi i živi.

I što da vam kažem - sve te priče o Milijinoj stoprocentnoj, iskrenoj, apsolutnoj posvećenosti umjetnosti i strahovitoj personalnoj ukorijenjenosti u vlastitom djelu su tačne - provjereno tačne.

Taj Milijin studio/stan je zapravo nevjerovatno živa scena, životna scena. Kad se nađete na toj sceni nemate više nikakvih dvojbi, osjećate da se nalazite u nekakvoj iluziji, ali ste istovremeno i oslobođeni svih iluzija.

Milija se, ukratko, ne šali. Po pitanju svoje umjetnosti i svoga života se nikada nije šalio. Možda će vas pojedini njegovi radovi natjerati da se nasmijete, nekad slatko, nekad gorko, nekad kiselo, ali ćete neminovno osjetiti da Milija uvijek plasira duboku istinu - i to uvijek lucidno, neposredno, lako.

Sad ću ja da budem umjetnik... ma nemoj, stvarno si to odlučio prijatelju, e pa želim ti onda sreću

Kad je Žan Antoan (Jean Antoine), davne 1966. godine, vodeći razgovor sa Marselom Dišanom (Marcel Duchamp) na kraju došao do ključnog, suštinskog pitanja - Što ste zapravo učinili od vašega života gospodine Dišan i što je vaše najveće postignuće? - Dišan je odgovorio, parafraziraću, da je slikanje, tj. umjetnost, uspio da uzdigne do načina življenja (modus vivendi), što je, po njegovom mišljenju, bio tek jedan od načina da se shvati život - i da je zapravo konstantno pokušavao da svoj život pretvori u umjetničko djelo - umjesto da proživi život praveći umjetnička djela u formi slika ili skulptura.

Dišan je, izgleda, vremenom došao do spoznaje da se život - način na koji čovjek hoda, diše, na koji se ponaša, na koji se oblači, način na koji se čovjek ophodi prema drugim ljudima i na koji se drugi ljudi ophode prema njemu - može shvatiti kao slika, kao živi prizor (tableau vivant), kao filmska scena.

Do slične spoznaje je, kladio bih se u sve pare, u jednom trenutku došao i Milija Pavićević. Ta spoznaja je, čini mi se, neminovna ako ste stvarno spremni da sve podredite umjetnosti, ako nemate drugog izbora, tj. izlaza. Umjetnost je neodvojiva od života.

Zašto izmišljati umjetnost u funkciji nekakve paralelne predstave života - kad je sam život, po samoj prirodi stvari, savršena scena. Prepustiti se beskompromisno životu, tj. dubokim unutrašnjim porivima, jedini je preduslov da bi se prave stvari desile, tj. dešavale. Samo treba biti iskren - prvo prema sebi, a potom i prema drugima.

Milijin stan je istovremeno umjetnička laboratorija, galerija i muzej u kojem su pohranjene memorabilije što izravno svjedoče o životu u funkciji umjetnosti

Kad to shvatite, ili barem intuitivno prihvatite, onda nemate problema sa ruzumijevanjem one plastične medicinske lopate i ideje da se njeno dno prekrije slojem zlata. I dalje ste, najvjerovatnije, s one strane iskustva korišćenja toga predmeta u svakodnevnom životu - ali vam je jasno da uvijek postoji način da se doskoči životu i teškim životnim situacijama ako su vam pri ruci životni začini u vidu potrebe, tj. poriva da život podredite umjetnosti, ma što to značilo.

To nije odluka koju donesete jednog sunčanog dana - pa onda nastavite da živite strogo u skladu s tom odlukom. Tako se ili rodite - ili se ne rodite - to nije na vama.

Sad ću ja da budem umjetnik... ma nemoj, stvarno si to odlučio prijatelju, e pa želim ti onda sreću, trebaće ti dosta sreće junačke. Možda ti se desi, prijatelju umjetniče, da jednoga dana ugledaš žeženo zlato tamo gdje zlata, realno, nema, niti ga obične oči - one koje uglavnom služe kao ukras na glavi - vide na tom mjestu.

Dio postavke u cetinjskoj galeriji "Dado Đurić"

Možda ti se čak desi i da se nasmiješ svemu tome, iskreno, od srca. Ako nisi u stanju da isčupaš svoj život iz kandži staroga prevaranta života - onda je bolje da se ne baviš umjetnošću. Postoje neuporedivo lakši načini da se proživi život.

Milijin stan je istovremeno umjetnička laboratorija, galerija i muzej u kojem su pohranjene memorabilije što izravno svjedoče o životu u funkciji umjetnosti, o životu položenom na oltar umjetnosti - pa što košta, neka košta.

Hoću da kažem da nakon svih tih iskustava koje sam odnio iz Milijinog stana prilikom prve posjete, nikako nisam bio u stanju da suvislo razmišljam o toj retrospektivnoj izložbi o kojoj je Milija tada govorio.

Motale su mi se po glavi Milčik čokolade, na gomili, na onoj natkasni iz Venecije, koja je bila locirana odmah iza vestibila. Sa jedne strane kredenca se nalazio Milija - pravi Milija, u žutom odijelu - a sa druge fotografija Aleksadra Čilikova i Milije sa leđa, očigledno na groblju, u trenutku kada, sa koferima u rukama, odlaze nekud...

Obilazak Retrospektivne izložbe Milije Pavićevića, pod vođstvom Milije Pavićevića, poseban je doživljaj

Što se nalazilo u ostalim prostorijama dvorca na Kruševcu, tj. zgrade Centra savremene umjetnosti u Podgorici - u to vrijeme je upravo ta lokacija figuriala kao prostor gdje će biti upriličena Retrospektivna izložba Milije Pavićevića - to ipak nisam uspio da vidim.

Više me zanimalo ima li neke simbolike u činjenici da se Čilikov na pomenutoj fotografiji nalazi sa lijeve strane, a Milija sa desne - a na "Big Alcoholics" je obrnuto - ili nije, ako ćemo se držati postulata deskriptivne geometrije.

Kad se pročulo da će izložba, sticajem okolnosti u koje ne bih ulazio ovom prilikom, biti postavljena na Cetinju, u prostoru bivše zgrade Narodne banke na Balšića pazaru, pretvorene u novu galeriju, Crnogorsku galeriju umjetnosti "Dado Đurić" - jedva sam čekao da vidim kako će se Petar Ćuković, kustos postavke, snaći u tom, hajde da kažem vrlo zahtjevnom prostoru.

Na sam dan otvaranja izložbe, 16. maja, nisam ni pomišljao da se upustim u oblizak postavke, otvaranje ne služi tome, naravno - ali sam već 24. maja opet bio na Cetinju - i pogodite koga sam opet slučajno sreo... Miliju Pavićevića, naravno.

Obilazak Retrospektivne izložbe Milije Pavićevića, pod vođstvom Milije Pavićevića, poseban je doživljaj. Još ako je Milija raspoložen da neštedimice sipa one svoje egzotične, mahom faktografske začine svuda unaokolo, onda sreći nema kraja.

Katalog/monografija je, prvom redu, vrijedan dokument o stvaralaštvu Milije Pavićevića, a ujedno i neka vrsta putokaza za daljnja izučavanja njegovog opusa

Izložba je, usudio bih se da kažem, vrlo inspirativna - u što, nadam se, ne sumnjate. Sama postavka je vrlo promišljena i znalački izbalansirana. Koliko je teško bilo uravnotežiti čitavu tu stvar, to je nemoguće čak i naslutiti.

Milijini radovi slijede neke teško uhvatljive linije, jaku priču o tome imate u katalogu/monografiji koja prati izložbu (i košta 60 eura), ali te linije prosječan konzument umjetnosti teško da doživljava kao kontinualne, te je stoga posebnu pažnju trebalo posvetiti prelazima, kako bi sve teklo glatko.

Upravo u tim prelazima, koji su maksimalno harmonizovani u funkciji ograničenja koja je nametao prostor, ogleda se hvale vrijedno umijeće i ogromno iskustvo kustosa.

Ali - moram da dodam jedno malo ali - falilo mi je malo te neposrednosti koju sam osjetio u Milijinom stanu, gdje su linkovi između umjetnikovog lika i djela sasvim prirodni, a samim tim i neuporedivo jači. Falio mi je neki eksces, falilo mi je neko iznenađenje, nešto što bi me izbacilo iz kolosijeka. Falilo mi je još malo Milije u svemu tome.

Katalog/monografija je, prvom redu, vrijedan dokument o stvaralaštvu Milije Pavićevića, a ujedno i neka vrsta putokaza za daljnja izučavanja njegovog opusa. To što ta podeblja knjiga podsjeća na neku luksuznu varijantu djelovodnika - to je, ako mene pitate, sasvim na mjestu.

I za kraj, ne mogu a da ne dodam da sam drugi put bio kod Milije negdje u maju ili junu prošle godine i da sam tada vidio... OK, obećao sam Miliji, tvrdo, da nikome neću da kažem što sam vidio tom prilikom (čak ni Dunjici) - i to mi strašno teško pada - reći ću samo da jedva čekam nove Milijine radove - a biće ih, zar ste stvarno očekivali da će stari vuk tek tako da baci koplje u trnje... ne, ne, nema ništa od toga... samo ga treba pustiti da lijepo odmori od svega ovoga, a onda u nove radne pobjede...

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (2 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 2

  • LeonaGlembaj 5 godina i 5 mjeseci
    nema ali
    • 0
    • 0
  • čaušan čavor slobodan 5 godina i 5 mjeseci
    genijalac
    • 0
    • 0