navigacija Naslovnica Premium

POGLED NA IZLOŽBU ARTRIOT U SAČI GALERIJI U LONDONU

12.1.2018 17:52

Samo je umjetnost efikasna politika

ArtRiot je izložba o umjetnicima koji su došavši u određene situacije - postali heroji. I ne samo zato što je u Rusiji autoritet pisca, pjesnika, toliko velik da ga slušaju baš kao da je mudrac ili vladar. Već i zato što mi, publika, zaboravljamo umjetničke kriterijume, estetske afinitete i počinjemo da saosjećamo sa ljudima

Samo je umjetnost efikasna politika
Foto: Screenshot (Youtube) Autor: Marat Geljman

U galeriji Saatchi u Londonu u novembru je otvorena izložba ArtRiot posvećena buntu umjetnika u savremenom ruskom društvu. Bio sam kurator te izložbe (organizator su, osim same galerije, i Tsukanov Family Foundation iz Londona i Dukley European Art Commynity iz Crne Gore).

Izložba je zatvorena 7. januara i može se konstatovati da je postigla nevjerovatan uspjeh:

- stotine objava, pri tom ne samo u umjetničkim časopisima, već i u velikim svjetskim medijima (The Guardian, Time, CNN, BCC, Liberation, AFP, EuroNews);
- više od pola miliona posjetilaca za mjesec i po dana;
- označena kao najbolji ili jedan od najboljih novembarskih događaja u Londonu -  u većini tabloida - što je za rusku umjetnost nevjerovatno samo po sebi.

“Vijesti” su pisale o izložbi još prije otvaranja i zato ću ovdje pokušati da objasnim taj uspjeh.

Kao prvo, galerija Saatchi je, za one koje interesuje savremena umjetnost, jedno od najpopularnijih mjesta u Londonu. Njen osnivač Čarls Sači, suvlasnik svjetske PR agencije “Saatchi and Saatchi”, svojevremeno je svijetu otrkio YBA - “Young British Artists”, među kojima su bili Dejmijan Herst, braća Čepmen, Sara Lukas. Bila je to, 1997. godine, izložba “Sensation” kojom su počele svjetske turneje engleskih umjetnika. Sači je u savremenom svijetu legenda, kao i njujorški  galerista italijanskog porijekla Leo Kasteli koji je prvi svijetu pokazao Endija Vorhola, Džaspera Džonsa i druge američke pop-art umjetnike.

Kao drugo, 2017.  je godina stogodišnjice ruske revolucije, događaja koji je izmijenio istoriju i geografiju čovječanstva. Revolucija je, pored svega ostalog, izazvala pojavu “ruske avangarde” - najizrazitijeg pravca u umjetnosti XX vijeka. U Londonu je bilo mnogo izložbi posvećenih tom događaju: u Britanskoj biblioteci - istorijska, u Tejtu izložba revolucionarnog plakata, u Kraljevskoj akademiji izložba umjetnika s početka prošlog vijeka - Maljeviča i Tatljina, Kandinskog i Filonova. I samo je naša izložba prikazala umjetnost savremenih buntovnika. Na taj način ArtRiot je, s jedne strane, bila dio trenda, a s druge se među istorijskim izložbama izdvojila kao najaktuelnija.

I kao treće - glavna karakteristika ove izložbe je ta da umjetnici kao ličnosti nisu manje važni od svoje umjetnosti. To je upravo i bila moja ideja - zaokupiti pažnju prezasićene londonske i internacionalne publike, koja je sve vidjela i koju više ništa ne iznenađuje, pričama o umjetnicima herojima. O momentu kada je nemoguće odvojiti artistički gest umjetnika i građanski čin. Da, gledaoci, i profesionalci i ljubitelji, prvi put su vidjeli radove ruskih umjetnika: Plavih Noseva, Pussy Riot, Olega Kulika, ali su prethodno odlično znali da su ti umjetnici bili cenzurisani, da su ih vlasti hapsile i da su ih pratile konzervativno orijetisane grupe.

ArtRiot London

ArtRiot je izložba o umjetnicima koji su došavši u određene situacije - postali heroji. I ne samo zato što je u Rusiji autoritet pisca, pjesnika, toliko velik da ga slušaju baš kao da je mudrac ili vladar. Već i zato što mi, publika, zaboravljamo umjetničke kriterijume, estetske afinitete i počinjemo da saosjećamo sa ljudima. Sa nejakim herojima koji nemaju ničeg drugog osim svog tijela, kao Pavlenski, ali pritom jakim baš zato što nemaju ništa što im možeš oduzeti. Umjetnik nesvjesno staje nasuprot vlasti. I na taj način raspolaže životom.

Evo, na primjer, “evidencije” umjetnika Pjotra Pavlenskog - za četiri godine osam puta je ispitivano njegovo mentalno zdravlje i zaključak je uvijek bio isti - “zdrav”. Šest hapšenja i toliko oslobađanja. Svi njegovi performansi imali su nevjerovatan društveni odjek, povodom svakog oglašavali su se svi značajni politički djelatnici Rusije. A zapravo, umjetnici su u Rusiji uvijek igrali posebnu ulogu. Odlučili smo da prvenstveno na osnovu toga postavimo izložbu, ali ovu činjenicu je moguće i zanimljivo je pratiti od samog početka “perestrojke”. I čak od ranije, od omekšavanja iz vremena Hruščova.

Tako je, na primjer, sredinom 80-ih Mihail Gorbačov mog oca, poznatog dramaturga, Aleksandra Geljmana, nazivao “ocem perestrojke”. Bilo je to vrijeme žestoke zvanične suštinske cenzure u SSSR-u. Tu cenzuru bilo je moguće izbjeći samo u pozorištu. Na premijerama, u prisustvu zvaničnika, prikazivane su izrezane verzije, bez oštrih momenata,  a zatim su se vraćali oštrijim varijantama koje kritikuje stanje stvari. Pozorište je mijenjalo pogled na svijet nove generacije. Nije bilo političke diskusije - u štampi su ih zamijenile borbe oko predstava.

U periodu “Glasnosti”, krajem 1980-ih, književni časopisi “Znamja”, “Novi mir”, “Naš sovremenik” objavljivali su ranije zabranjena književna djela. Pasternak, Ahmatova, Platonov omogućili su društvu da za nekoliko godina prevaziđe totalitarističku komunističku propagandu. Povratak Solženjicina u Rusiju postao je simbol nove epohe. Tokom 1990-ih akcenat se sa knjiženosti preselio na rok muziku. Praktično čitav opus “Mašine vremeni”, Borisa Grebenščikova, grupa DDT, Kino - postale su lozinka za otvoreni svijet. “Promjene traže naša srca”, riječi iz pjesme Viktora Coja, ponavljala je čitava zemlja.

I tokom posljednjih godina, iz raznoraznih razloga, glavne diskusije u Rusiji vođene su oko umjetnosti. Provokativni performans, kao umjetnička strategija, ispostavio se kao najefikasniji način formiranja javnog mnjenja. U društvu u kojem su se promjene brzo dešavale bila je važna munjevita reakcija.

Godine 2012, s povratkom Putina, “nedovršena ruska demokratija” transformisala se u tipičnu autokratiju. Vlast je prestala da se pretvara. Korumpirani činovnici više nisu krili svoja bogatstva, mediji su istrajavali u svom pravu da lažu “u interesu zemlje”, sudovi su postali kazneni organi, a politička konkurencija postala je sinonim za zločin. Opozicionari su hapšeni i ubijani.

ArtRiot London

U takvoj situaciji su se čak i u najaktivnijem dijelu društva, iako malom, pojavili obeshrabrenost i apatija jer se “ionako ništa ne može učiniti”.

I odjednom -  Pussy Riot - Bogorodice, otjeraj Putina. U centralnom hramu u Moskvi. Počinje epopeja, višednevni serijal, Pusi protiv Putina. Pussy Riot postale su antiputinovske na nivou simbola:

On je muškarac - one su žene.
On je star - one su mlade.
On je bezbojan - one su u boji.
On je bogat - one nemaju ništa.
On je u Kremlju - one su u zatvoru.

Društvo se budi. Ispada da je pet mladih djevojaka uspjelo. Vlast histeriše i pravi greške, jednu za drugom. Javno im sude i time skreću pažnju svjetske javnosti na odsustvo nezavisnog sudstva, na hiljade političkih zatvorenika. Šalju ih u zatvor i djevojke počinju borbu za prava svih zatvorenika. Onda se pojavljuje Pjotr Pavlenski koji, za razliku od Pussy Riot, ništa nije zauzeo. Nigdje nije upao, nije izazvao vlast na dvoboj. On je demonstrirao snagu slabog. Njemu nemaš šta da oduzmeš. A njegova su djela  - čista autodestrukcija.

Zašio je sebi usta, obmotao je sebe žicom, odrezao je sebi uvo, ekserom zakucao testise u zemlju. Vlast mu gore ne može napraviti. Prijetnje zatvorom? On traži da mu sude kao ukrajinskom režiseru Sencovom, to jest hoće teži slučaj. Društvo vidi kako jedan čovjek prkosi državnoj mašini nasilja, kako specijalne službe šire ruke u nedoumici. I širi se nada: “Doći će dan kada će ovakvi kakav je Pavlenski jednostavno okrenuti ovu stranicu u istoriji zemlje”.  

U zavoru Pavlenski ne samo da nastavlja umjetniku djelatnost, već stvara, možda, svoj najbolji rad. Tokom tri ispitivanja on ubjeđuje isljednika da je u pravu. Ovaj odlazi iz tužilaštva i postaje sljedbenik Pavlenskog.

Još jedan od zankova autaritarnog društva u Rusiji su zakoni koji zabranjuju sve i svja: izjave o homoseksualnosti, kritiku vlasti, “vrijeđanje osjećanja” vjerujućih, sumnje u vlasništvo nad Krimom, masovne političke povorke. Suprotstavljanje tim zabranama još je jedna važna karakteristična umjetnička strategija. I ovdje se umjetnik pokazuje mnogo učinkovitijim od političkog aktiviste - umjetnik stavlja klovnovski šešir i počinje da se ruga, da pravi parodiju i da se glupira i tako postaje nedostižan za mračne saradnike specijalnih službi. Kao što je u svoje vrijeme jurodivi umio da govori istinu u lice monarha i da pri tom ne samo sačuva život i slobodu već i da dobije nagradu, tako, na primjer, Plavi Nosevi smijući se krše sve zabrane, a bilo koji skandal vezan za cenzuru okreću u svoju korist.

Tako na jeziku slikarstva Damir Muratov govori o problemu ekstremne centralizacije vlasti u Rusiji. On stvara sibirsku državu u svom domu, oprema je simbolima vlasti: grb, zastava, novac, poštanske marke... i proglašava nezavisnost. I uprkos činjenici da su fotografije njegovih slika u fajlovima specijalnih službi on - zbog umjetničke forme - izbjegava suđenje i zatvor.    

Pravi fokus posmatranja uspjeha izložbe ArtRiot glasi: prestati sa odgovoranjem na pitanje “ je li to umjetnost ili politika” i priznati da je u savremenoj Rusiji jedino umjetnost efikasna politika. Izložba daje ključ za pravljenje drugih uspješnih izložbi “Made in Russia”, a to što je ona pripremana u Crnoj Gori naglašava činjenicu da su mnogi za rusku kulturu važni događaji nastajali van njenih granica. Gorki u Italiji i na Kipru, Djagiljev u Parizu, Solženjicin i Rastropovič u Americi.

Autor je kurator izložbe ArtRiot i predsjednik Dukley European Art Community (DEAC)

Prevela: Nela  Radoičić

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.