navigacija Naslovnica Premium

MOJ PARIZ (17)

1.7.2017 13:17

Septembar je u Pragu najopasniji mjesec

Čim uđeš pravo na vrata koja je svojom rukom otvarao Goethe, mogu da ti se prisjene, odnekud, Freud, Husserl i Heidegger

Septembar je u Pragu najopasniji mjesec
Foto: Jasna Gajević Autor: Gojko Čelebić

Na povratku iz Pariza u Prag emocije pršte pod kožom - zrna pod mlinskim žrvnjem. U mom se tijelu rađa hljeb.

Volim hljeb!

Bijeli francuski baget, blagog ukusa, kao da raste iz kafe, sjutra valja zamijeniti gorkastim češkim hljebom bademove boje. Beskrajno poslušan u ustima i pod jezikom, hljeb crni i bijeli, pošto sam ga zarađivao ovog vrelog ljeta 1986. u pariskim podrumima,  na straži od otrova života, već je uspomena koju ću jesti naredna dva semestra.

U doba komunizma septembar je u Pragu najopasniji mjesec.

Onaj teški i hladni, žuti sjaj sunca padne na visoke Hradčane, pa se spusti niz Malu Stranu i preko Karlovog mosta, okadi jezuitski koledž Klementinum i ušunja se do Vartolomejske kapele u kojoj je majstor Jan Hus došao na ideju da reformiše hrišćanstvo.  Najzad, šaka tromog zlata raspe se na Židovsko groblje, Staru sinagogu i zgradu Karlovog univerziteta.

Univerzitet, posut prahom, tada je gledao na trg Crvenoarmejaca a danas na trg Jana Palacha.

Vučem ranac kao staru pušku, zamišljam kako su tu zalazili muškarci koji su familijarno znali otrov tavnog zlata, majstor Jan Hus u svim svojim septembrima, barem onim do 1411, kad je ekskomuniciran, i Johan Kepler, u onim septembrima nemaštine 1601 - 1611, kada ga je od Galileja, koji mu se divio, dijelila samo glad.

(Vredjelo je truda - irski romansijer John Banvil napisaće roman o toj gladi četiri stoljeća kasnije.)

Čim uđeš, pravo, na vrata koja je svojom rukom otvarao Goethe, mogu da ti se prisjene, odnekud, Freud, Husserl i Heidegger, kako, žureći na predavanja, slute možda, slutnjom jazavca ili morža, tavno zlato nacizma.

 Ali samo u septembru - mjesecu tromog zlata.

Zalazili su tu, kasnije, i dr Albert Einstein, dr Franz Kafka, Ernst Cassirer,  Jan Patočka, Jacques Le Goff, Roman Jakobson, Jan Mukaržřovsky, moj divni učitelj Jaroslav Hornát (učenik Mukaržovskog), svaki svojim poslom,  pozdravljajući se u hodu sa studentima.

Septembar je, kažem, najopasniji mjesec a evo i zašto: grad Prag je za tih svojih 1.000 godina u septembru uvijek privlačio strašne ideologije i  još strašnije ideologe. Oni bi, opijeni nečim čemu moj jezik nije dorastao, zagazili u tavno zlato jeresi, bogumila, gnoze, husita, hasida i hasidizma, a kasnije u teški i otrovni sjaj fašizma, nacizma, kroz zlatni prah na svojim čizmama, pravo preko zlatnih poluga komunizma, sklonog da čovjeka ponizi zlatom oprašenom čizmom - za proizvodnu snagu.

Povratak iz raja

Tuda sam i ja, minorni miš, natovaren odjećom i knjigama koliko sam težak, gazio svojim premorenim sandalama kroz praški metro, sa posljednjim zlatom Pariza na dupetu, u ranu zoru, jer sam njemačku granicu kod Heba svakog septembra prelazio prije osvita. Izmilio bih ispod zemlje na stanici Muzeum i ugledao bronzanog konjanika sa žezlom, kom se češki narod obraća bolnom nježnošću:

„Sveti Václave, kralju naš!“

Druga lica - to je prava riječ, ako se ja uopšte mogu zanositi iluzijom da će me dotaći milost prave riječi. Pariz - to je milost, Prag - nešto sasvim drugo.

Troma pesnica komunizma, dok je istočnoevropskom psihom carevao ruski KGB, napravila je od mladih žena u srednjim godinama i njihove spoljašnosti, još više od srca i duše, užas jedan. Kad lijepa žena vene to je zaista užas ovoga svijeta. Zato je septembar gadan i podmukao.

Nema veće razlike između evropskog Zapada i Istoka od razlike na licu žene.

Prije samo dva dana, ostavih, na uglu ulice Hermel i ulice Ordener, u osamnaestom arondismanu, gdje kupujem stare mantile i čizme, prodavačicu koja se zove kao svaka treća pariska prodavačica: Janette. Zvoni smijeh, ljulja se afro-frizura od veza sitne žice, bocka me ona pariska ironija, svi ste vi budale koji odlazite odavdje („A gdje je ta tvoja Čehoslovačka, u Tanzaniji?“), živjeti ovdje je milost... Blješte  zubi, suvo zlato, klepeću prsti sa noktima mačke, ćureći podbradak njiše se kao jedro, ali njegovan je, lako razlikuješ kožu punu soka od one bez soka. 

Ostavio sam i msje Purvisa u podrumu, ispražnjenom od drevnih vinskih boca mojim rukama, ratnog heroja koji skudžava franke za operaciju stare gospođe, i L. F. Célina, gromadu francuske književnosti, jedva zamrljanu sjenkom Hitlerova klobuka, koji je skapao u pariskom predgrađu odbačen kao pas. Časopis, očinski poklon msje Purvisa, evo mi ga u rancu pa mislim - i Célin je u mom rancu... Bog će pogledati Prag pa će i on pružiti svojim damama njegu kože, novac za putovanja, ljubav bez marširanja radničke klase...

Ima tu, odmah čim se spustiš ispod Komičke Opere, najgadnija raskrsnica na kugli zemaljskoj,  rasukana kao crijeva, zovu je Bugarin, što u pristojnijem prevodu znači ciganska posla, i kad nju pretrčim ja sam na konju. Dođe mi pod nogom Karlin, jevrejsko predgrađe u kom sam upoznao milost ljubavi, ali i strašnu sjenku holokausta, desno je crkva Ćirila i Metodija, čim je prođeš sretne te moja ulica, Križikova...

Iza Ćirila i Metodija

Septembar je gadan mjesec, piljarnice se otvaraju u cik zore, voće se uvozi za devize, rasproda za tren oka, red kilometarski, kao Jevreji na tramvajskoj stanici - praška izreka za gužvu - i ja trčim Jani, svaka treća praška piljarica zove se Jana...

 „Jani, budi dobra, kilo limuna ispod pulta...“ 

„Mladi gospodine“ - čujem protest iza leđa - „vratite se momentalno na začelje, poštujte vrijeme, naša djeca su odrasla u kolicima ispred piljarnica i kancelarija...!“ 

Sve gospođe u redu, još da ih je hiljadu ovog jutra, imaju nešto zajedničko:  zapuštenost lica i kože, hemiju u plastu kose, jeftinu odjeću, ošurene šake od pranja... Svaka od njih čita knjigu u metrou i tramvaju, u operi se ponaša prirodno, govori engleski ili njemački, pretvorena u trpež, premorena od rintanja, legne mrzovoljno kraj muža ili ljubavnika i ustane još mrzovoljnije, prokleti septembar priziva surove ideologije, život monotono teče kroz tavno zlato laži...

„Komunizme, aždajo, dozivam u sjećanje ironiju jednog dragog lica, zaraslog u kratku bradicu grčkih filozofa, demobilisani podoficir Kraljevine Jugoslavije, operisan na oba oka u Dubrovniku 1939. godine, otrovan u duši zlatnim mrakom, dizaćeš ga na sirotinju još neko vrijeme ali ti nije dugo carstvo!“

I ja, što s vjetrom pariskog praha u jedrima, što sa grčem od praške represije koja se zavuče u koljena, vrat i bradu, ubrzavam korak - sad mi nedostaje prava riječ - korak nekoga ko je nešto preživio, a kreće u susret nečemu neizrecivom, i vidim, ispred malog stana, na broju 8, odakle je nekolicina odvedena u tavne logore i gasne komore, čeka me draga osoba raširenih ruku:

„Ahasveru moj, bezdomniče tužni crnogorski i židovski!...“

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (5 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.