navigacija Naslovnica Premium

IN MEMORIAM

1.8.2012 21:50

Smrt "najpoznatijeg među nepoznatima": Kris Marker

"Smrt - to nije ništa drugo nego antonim rođenja. Antonim života još nije nađen", rekao je jednom prilikom Marker

Smrt "najpoznatijeg među nepoznatima": Kris Marker
Foto: blogs.indiewire.com Autor: Branko Rakočević

Kris Marker je umro u nedjelju, na svoj 91. rođendan u Parizu.

“Najpoznatiji među nepoznatim režiserima”, kako su ga opisivali, jedan je od vrhunskih svjetskih umjetnika koji je uticao na pravac razvoja umjetnosti XX vijeka. Tokom šezdeset godina, njegovo ime je bilo sinonim filmske avangarde.

Snimio je „Nedjelju u Pekingu“ (1956), sanjao snove u tokijskom metrou, pisao „Pisma iz Sibira”(1958), učestvovao sa demontrantima u pohodu na Pentagon (1968), dospijevao do vulkana, uskliknuo s ljubavlju “Kuba, da!“(1961).

„Statue takođe umiru” (1953) naziv je slavnog Markerovog filma koji je snimio zajedno s Alenom Reneom

"Smrt - to nije ništa drugo nego antonim rođenja. Antonim života još nije nađen", rekao je jednom prilikom Marker.

"Kad ljudi umiru, oni odlaze u istoriju. Kad umiru statue, one odlaze u umjetnost. Ta botanika smrti i jeste ono što mi nazivamo kulturom", rekao je on.

Tajno remek-djelo

„Statue takođe umiru” (1953) naziv je slavnog Markerovog filma koji je snimio zajedno s Alenom Reneom i skoro deset godina ostao tajno remek-djelo. Cenzura se okomila na film o umjetnosti dokolonijalne Afrike i zapečatila ga žestokom zabranom videći u njemu antikolonijalnu pobunu.

Marker je bio jedan od onih stvaralaca koju su smatrali da ne treba praviti političke filmove, nego učiniti film političkim

I zaista, jučerašnji partizan, blizak Komunističkoj partiji, bio je antikolonijalista, odazivajući se na sve antikolonijalne bitke vijeka.

Ali Marker je vidio u politici istoriju, a u istoriji je naslućivao vječnost. Politički aktivista na čudesan način se saživio sa njom kao filosof, (smatraju ga za utemeljitelja žanra film-esej), kao obožavalac ljepote, koji se oduševljava otrkićima tuđih civilizacija, uz osoben smisao za humor.

Marker je bio jedan od onih stvaralaca koju su smatrali da ne treba praviti političke filmove, nego učiniti film političkim. Snimajući štrajk u fabrici u Bezansonu 1968, podijelio je kamere radnicima: tako je nastala grupa “Medvedkino” nazvana tako u čast sovjetskog klasika Aleksandra Medvedkina, kojem je Merker posvetio film “Aleksandrova grobnica” (1993).

Usvojio najnovije tehnologije

Posljednjih trideset godina je nazivao „godinama sjećanja i visokih tehnologija”.

Markerov politički period se “završio” 90-ih kad je snimio filmove o Kosovu i Rumuniji

Sjećanje se odnosi na sam sadržaj filmova posvećenih Majrkerovim velikim kolegama uključujući i Andreja Tarkovskog, ili pak istorijskom sjećanju vijeka. Što se tiče „visokih tehnologija” to je skoro mistična istorija.

Zar je moguće da bi čovjek kome je u liceju predavao mladi Žan-Pol Sartr pod starost uspio da osvoji najnovije tehnologije u tolikoj mjeri da je snimio prvi i jedini dokumentarni cajber pank “Peti nivo” (1996), napravio izoštreni CD-rom i još prošle godine na internet postavio šest svojih novih filmova!

Uostalom, bilo kakva periodizacija izgleda besmislena. Kompjuteri su dali Markeru mogućnost da prevaziđe lineranost vremena. A tom prevazilaženju su posvećeni njegovi filmovi o putovanjima i jedini njegov igrani film, fotoroman antiutopija „Uzletna platoforma” (1962) koja je inspirisala Terija Gilijama za “12 majmuna”.

Putovanja nisu prestala

Markerov politički period se “završio” 90-ih kad je snimio filmove o Kosovu i Rumuniji. Ali putovanja zato nikad nisu prestala: jedan od njegovih najboljih filmova je „Bez sunca” (1983), vrtoglavo poniranje u kulture Japana i Gvineje Bisao u kojima je reditelj Marker našao mnogo zajedničkog.

Rođen u pariskom predgrađu, uvjeravao je sve da je svijet ugledao u Urgi, današnjem Ulan-Batoru

Stvaralački uzrast Markera umjetnika, nikad nije bio u saglasju sa biološkim uzrastom Markera čovjeka, ne samo u pogledu aktuelnosti njegovog korišćenja tehnologije. Svjetska slava mu nije smetala da skromno radi kao Reneov asistent, snimatelj Dušana Makavejeva, fotograf Koste Gavrasa ili producent Sokurova.

Vjeran principu „Treba da govori djelo, a ne njegov autor“, on se često koristio pseudonimima: Šandor Krasna, Mišel Krasna, Hajo Jamaneka.

Rođen u pariskom predgrađu, uvjeravao je sve da je svijet ugledao u Urgi, današnjem Ulan-Batoru. Skoro nikad nije davao intervjue i vrlo rijetko se fotografisao: uvijek bi na molbu reportera i snimatelja umjesto svoje, slao fotografiju svog mačka Gejona–an-Ežipta na čije ime je pri kraju života vodio i blog.

On je uopšte obožavao mačke - to je bila jedina stvar koju javnost zna o Krisu Markeru, osim one da je bio genije.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.