navigacija Naslovnica Premium

JUGOSLOVENSKA BALERINA, KOREOGRAFKINJA, GLUMICA I REDITELJKA U RAZGOVORU ZA "VIJESTI"

23.9.2018 18:17

Sonja Vukićević: Političari su postali i glumci i reditelji

Čuvena balerina, koreografkinja, glumica i rediteljka Sonja Vukićević, prepoznatljiva po svojoj originalnosti, optimizmu, osmjehu i poletnom koraku, govori za “Vijesti” o FIAT-u, stanju u umjetnosti, mladima danas...

Sonja Vukićević: Političari su postali i glumci i reditelji Sonja Vukićević
Jelena Kontić
Foto: Altcine.com Autor: Jelena Kontić

Čuvena jugoslovenska balerina, koreografkinja, glumica i rediteljka Sonja Vukićević posebno je prepoznatljiva po svom vedrom duhu, veseloj i razigranoj naravi i vjeri u dobro i lijepo, kako u ljudima tako i u životu. Njena pojava plijeni originalnošću, specifičnim stilom, širokim osmjehom i poletnim korakom. Kako i sama kaže - treba procvjetati u svijetu koji obiluje tamom, a ona upravo to i radi.

Vukićević je bila predsjednica žirija na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2018, a njeno druženje sa FIAT-om traje već 33 godine. U razgovoru sa “Vijestima” istakla je da festival zaslužuje posebnu pažnju i ulaganje, uporedivši ga sa beogradskim Bitefom te atmosferom u Avinjonu.

Njena profesionalna biografija je vezana za rad u Baletu Narodnog pozorišta u Beogradu, od ‘70. godina prošlog vijeka, pa do odlaska u penziju 1994. godine. Ove godine je pokazala da čovjek može sve, dok god vjeruje u to, te se tako vratila i ponovo zaigrala na sceni Narodnog pozorišta nakon 24 godine.

Iznijela je mnogo uloga, bila koreograf u brojnim predstavama, neke je i sama režirala, a sve vrijeme sarađivala sa velikim imenima. Dobitnica je brojnih nagrada, učestvovala je na festivalima širom Jugoslavije i dalje, a uz njenu avangardnu pojavu i duh kojim zrači i nije potreban poseban povod za inspirativan razgovor.

Sonja Vukićević govori za “Vijesti”.

Nedavno ste bili u Crnoj Gori u ulozi predsjednice žirija na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2018. Na tom festivalu ste više kao stalni član nego gost, rekla bih. Kakvi su Vaši utisci nakon FIAT-a?

Samo bih rekla da to ne postoji nigdje na svijetu da se osjećate kao rođak festivala, i to kao najbliži rođak, a ja se suštinski tako osjećam. Ove godine je sve bilo zaista fenomenalno. Bilo je uzbuđenja nakon svake predstave, jer su gostovale odlične predstave, maltene kao na Bitefu, za koje se slobodno može reći da su svjetskog ranga.

U veoma teškoj ulozi, predsjednice žirija, da li ste se prepuštali predstavama tokom izvedbi ili ste razmišljali, upoređivali, donosili odluke za kasnije?

Ja sam se prepuštala i uživala. Onaj osjećaj kada te nešto zaplijeni i uhvati čovjeka pod svoje, to je znak da je u pitanju nešto dobro. U suštini, alternativni teatar je takav da treba da napravi pomak, jer se ne radi o običnom, klasičnom pozorištu, već svako od grupa i trupa mora da donese nešto novo. Imali smo fantastičan izbor i ugođaj sa Špancima, Albancima, Mađarima, bilo je nestvarno zanimljivo. Ljudi misle da treba da misle u teatru, ali zapravo treba da se prepuste.

Koliko je bitan alternativni teatar i FIAT, kao festival koji baštini takav teatarski pristup?

Klasika mora da postoji i neka postoji. Ja sam faktički 33 godine uz FIAT i ne samo uz taj festival, već dok je postojala bivša Juga, dešavalo se u Sloveniji, Hrvatskoj i širom države da se prave prvi pomaci u kulturi, u teatru. Išlo se dalje sa pokretom, sa dramom, sa glumom... Ovo je najstariji festival i, mislim, jedan jedini u okruženju koji istinski gaji alternativu, i to zahvaljujući direktorici Ani Vukotić koja je probudila FIAT prije pet godina i to uz užasno teške materijalne i druge uslove. Ove godine se vidi veliki pomak i vidi se da festival počinje da živi. Ovo svi i treba i moraju podržati - i građani i država i grad. Publika ovakav događaj posebno treba da podrži jer ovako nešto nema više nigdje, možda u Avinjonu, ali ne ovako. FIAT je nešto mnogo ljudskije, tu postoji druženje, postoji okupljanje, zezanje, postoji srce, ljudi se zadržavaju, postoji nestvarno druženje, kao nekad... Ovo je posljednji festival na kome se ljudi druže i to je za mene remek-djelo. Razmjenjuju se misli, razmjenjuju ideje, znanja i to sve sa divnim ljudima, stvarno je sve toplo...

FIAT kao takav podsjeća na neko iskreno druženje, uživanje, istinsko zajedništvo, međutim, čini se kao da umjetnost kao takva nije toliko podržana danas.

Ne radi se konkretno ni o tome, već o sljedećem što su Englezi prvi uveli na mala vrata, a u pitanju je nešto što je tačno. Političarima umjetnost ne treba. Sad su političari postali glumci. Političari su postali i reditelji. Oni polako uklanjaju teatar kako bi oni imali sav prostor za sebe. Ne pričam konkretno, u pitanju je globalna pojava. Ko nam stanuje na televiziji - samo neki predstavnici, a zapravo su sve to glumci. Svi mi gledamo lažnjake koji vrlo brzo nestanu, jer su loši glumci, ali onda na scenu dolaze novi. Pored takvih, niko ne piše o pravim umjetnicima, o slikarima, vajarima, književnicima, o pozorištu, teatru... Rijetko ko pokloni danas i minut vremena istinski kvalitetnim umjetnicima na ovim našim televizijama, ali se zato pojavljuju ti neki ispred nekih organizacija koje mi gledamo, pa kasnije i biramo bolje među njima. Velikim umjetnicima se daje prostora veoma stidljivo ili se ne daje uopšte. Nije problem samo sa umjetnošću, problem je danas i sa filozofijom i sa naukom, sa stilom... Loši glumci - političari, izbacili su nas, glumce po profesiji. Sjećam se da se u prošlom vijeku prostor davao velikim imenima, a sada nema ništa osim nekih patuljaka, kafkijanskih političara... Kao da ne žele da iko ima pamet i slobodnu misao jer će oni tako bolje vladati, jer se najbolje vlada sa budalama.

Vi i danas važite za jugoslovensku glumicu, da li taj predznak jugoslovenska još ima određenu snagu?

Ja sam Jugoslovenka i van granica Jugoslavije, a danas sam Jugoslovenka i van granica bivše Jugoslavije. Mi smo svi prijatelji i rođaci. Ja sam zaplakala kada sam vidjela kako mladi crnogorski košarkaši navijaju i slave sa srbijanskim košarkašima. Ne mogu političari nikada razbiti nešto što ljudi osjećaju. Mi smo svi mješanci, a mješanci se ne mogu niti istrijebiti niti se od njih može stvoriti arijevska rasa.

Da li smo kao društvo izgubili nešto nakon što je Jugoslavija kao takva prestala da postoji?

Ne. Ja lično vjerujem u nove generacije, vjerujem u danas veoma mlade ljude. Njih ne može podijeliti politika. Oni žele da se druže, da nauče nešto, da putuju. Ne mogu se mladi zatrovati tako lako, iako se političari još uvijek zanose, ali ja vjerujem da se mladi ljudi ne daju uticajima, jer su oni mnogo inteligentniji nego što većina misli.

Nakon 24 godine u maju ste ponovo zaigrali na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Naime, igrate u baletu “Hazarski rečnik - Lovci na snove”, po motivima romana Milorada Pavića, a kao omaž reditelju Tomažu Panduru sa kojim ste često sarađivali... Kakav je osjećaj?

Predivan! Ja sam 1994. godine otišla u penziju. Faktički sam radila po drugim pozorištima, ali sam otišla od baleta. Međutim Livija Pandur je bila rediteljka Hazarskog rečnika, segmenta “Lovci na snove”, a njen jedini uslov je bio da ja igram princezu, zapravo tog Lovca na snove. Ja sam odmah rekla “Da!”. Proces rada je bio božanstven, učestvovali su divni mladi igrači, a predstava je napravljena veoma dobro. Ja bih iskreno voljela da ta predstava dođe i u Crnogorsko narodno pozorište jer je scenografija takva da bi CNP mogao fino da ugosti ansambl koji nije toliko veliki, ali ima odličnu scenografiju i koreografiju koju potpisuje Ronald Savković.

Vašu blistavu karijeru je, između ostalog, na neki način, obilježila, ali ne i označila ili prekinula, povreda. Kazali ste da Vas je nakon toga vratio balet i teatar. Koliko Vam je balet inače pomagao kroz slične situacije i da li ste imali tremu od novih pokreta?

Mnoge povrede su mene pratile, ali me je pozorište vraćalo čitavog života. I razni reditelji koji su bili uz mene. Scena me je vraćala na psihološki način. Tomaž Pandur mi je nevjerovatno pomogao u vraćanju kukova poslije dvije operacije i vraćanju mene u život. On me je pozvao da igram majku u “Braći Karamazovima”, na šta sam ja njemu odgovorila da ne znam da hodam ni na jednoj ni na drugoj nozi i da ne mogu ništa da uradim u toj predstavi. Na to je on meni rekao “Samo dođi” i tako je i bilo. Shvatila sam tada da ja ipak mogu da hodam, ipak mogu da uradim neke korake i ipak mogu da iznesem ulogu. To me je vratilo mentalno inače bih lutala sama sa sobom misleći da sam potpuno nesposobna. Čitavog života su me vraćali i podržavali veliki umjetnici, a često im nijesam vjerovala da ću uspjeti u tome što traže od mene.

Kada je u pitanju Vaše rediteljsko iskustvo, poznato je da su sve Vaše predstave politički angažovane. Koliko je bitno dodirnuti se i politike u pozorištu i iznijeti neku problematiku?

Tako je, sve moje predstave su angažovane politički. Ja suštinski komentarišem situaciju kroz predstave koje radim, ali samo kad dobijem šansu. Međutim, rijetko dobijam tu priliku da radim, a obično je ne dobijam. Ja sam kroz predstavu “Cirkus istorija”, po Šekspirovom tekstu govorila o cijelom stanju ne samo bivše Juge, Srbije, Crne Gore, Hrvatske, nego o stanju u svijetu uopšte. A u ovom političkom haosu danas ima materijala.

Sonja Vukićević Balet i teatar su joj vraćali snagu i volju: Sonja Vukićević

Kada god dobijem priliku da radim neku predstavu, ja volim da protumačim i vrijeme i istoriju, to mi je i cilj. Ja sam cijeli život živjela u familiji koja je komentarisala razne epohe sa različitih gledišta, a obično su to bile istorijske rasprave. Moja majka je bila istoričarka, otac narodni heroj i general, brat je kao filozof predavao estetiku na Cetinju, drugi brat je mašinski inženjer i ja sam balerina... Mi smo stalno razgovarali i prepirali se o dešavanjima u svijetu, pa i kod nas, u okviru porodice. Tako smo i napredovali kao familija, izražavali smo svoje mišljenje, kod nas smo svi imaju pravo na riječ i potpunu slobodu.

Od Rusije, Amerike, Vijetnamskog rata, o tome ko vodi i gdje vodi svijet - o svemu smo govorili i diskutovali. Smatram da su takve stvari veoma zdrave.

Šta biste posavjetovali mlade ljude danas, možda nešto na osnovu sopstvenog iskustva ili uopšte?

Ja čitavog života živim i radim ono što volim. Ja živim pozorište. Mladima bih preporučila da moraju biti svoji i moraju se posvetiti onome čime bi željeli da se bave. Nije lako. Treba imati strpljenja i čekati. Ukoliko 15 godina nema rezultata ne znači da neće biti ni 16.

Nema države bez filharmonije, opere i baleta

Šta mislite o mladim ljudima danas, mladim umjetnicima, crnogorskim takođe?

Ja sam oduševljena mladima, a i crnogorskim umjetnicima dok sam pratila Dramsku akademiju na Cetinju. Sada Crna Gora ima divne i muzičare i glumce i slikare - koje je uvijek i imala, moram istaći... Cetinjska akademija je napravila da država zaista postoji. Nema države bez filharmonije, bez opere i baleta. A Akademija na Cetinju je Crnoj Gori dala glumaca koliko hoćeš, i to odličnih.

Treba procvjetati među tamnim ljudima i okolnostima

Jedna ste od rijetkih osoba koja ima toliko prepoznatljiv pozitivan, optimističan, vedar duh i energiju, kao i ljubav prema životu. Da li je i koliko teško to sačuvati?

Jezivo je teško sačuvati pozitivne misli. Ali iskreno da ti kažem, ljudi me održavaju u svemu tome. Ne mislim na ličnosti koje se pojavljuju u medijima a koji i nijesu neki preveliki ljudi. Ja se družim sa pravim ljudima svih vjera, različitih nacija, sa pripadnicima različitih partija, ima ih raznih, ali svi se volimo svi umijemo da slušamo i saslušamo jedni druge. Teatar je nešto što ujedinjuje ljude sa raznih strana i to treba čuvati.

Vaš stil je takođe veoma prepoznatljiv. Iako možda važi ona da odijelo ne čini čovjeka, ono ipak može da kaže mnogo o onome ko ga nosi. Šta Vi mislite o tome i koliko pridajete važnosti stilu?

Iskreno, malo je glupost ta priča da odijelo ne čini čovjeka. To je bilo nekad u doba radničke klase koja je uvijek imala crno odijelo, bijelo košulju i radničko odijelo. Ja volim da nosim boje, volim da iskombinujem što više boja. Mene ne interesuju skupe stvari već me interesuju lijepe stvari i lijepe boje...

Takva sam zahvaljujući mojoj majci. Ona je imala stila i šila mi je cijelog života. Sve što sam ja zamišljala ili što bi njoj palo na pamet ona bi mogla da napravi. Ja sam voljela otkačene stvari. Tada su ti komadi važili za otkačene, a zapravo ostali nijesu toliko brzo napredovali da bi došli do ‘otkačenog’.

Svakako je mnogo tamnog danas: tamnih misli, tamnog naroda, politika je tamna, i zbog svega toga ja volim da procvjetam među svim tim tamnim ljudima i okolnostima.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (4 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.