navigacija Naslovnica Premium

POP MUZIKA

1.6.2014 12:22

Staromodni boemski i melanholični duh: Morphine

Sendmenovi stihovi evocirali su autentični bitnički duh podsjetivši nas na vrijeme prije rock ’n’ rolla

Staromodni boemski i melanholični duh: Morphine
Foto: Screenshot (YouTube) Autor: Nemanja Bečanović

Sa postavom koja je nekarakteristična za rock grupu, Morphine su bend koji je početkom 90-ih uprkos sve većem interesovanju za gitarsku muziku uspio da bez ovog istrumenta opstane na sceni. Sa bubnjem, basom i saksofonom stvorili su neponovljiv zvuk, komad istorije kojem će se nove generacije uvijek iznova vraćati.

Morphine su nastali 1989. godine u Kembridžu. Nakon što je napustio alternativni bend blues orjentacije Treat Her Righ, Mark Sendmen je osnovao grupu sa saksofonistom Danom Kolijem (ex-Three Colors) i bunjarem Džeromom Deprijem. U ovom sastavu će raditi tokom cijele karijere, s tom razlikom što će se za bunjevima Depri mijenjati sa Bilijem Konvejom. Potpisuju za nezavisnu izdavačku kuću ”Accurate/Distorsion” i 1991. godine objavljuju prvijenac ”Good”.

Iako su već na njemu izgradili distinktivan stil sa ravnim pjevanjem i slajd basom, on je tek najava onoga u što će Morphine kasnije prerasti.

Sa predivnom pjesmom ”The Saddest Song”, razigranom ”Have a Lucky Day” i instant klasikom ”You Look Like Rain” album je pokazao koliko je distinktivan stil sam po sebi dovoljan da privuče pažnju. ”Good” je odmah bio prisutan na svim američkim koledž radijima i kritika je prepoznala potencijal benda, ali je album kao i svi naredni ostao bez podrške mejsntrim medija.

”Cure for Pain” (1993), koji muzička kritika uzima za njihov najbolji album, približio ih je široj alternativnoj publici. Sa tiražom od 300.000 primjeraka album je ostvario veći uspjeh van Sjedinjenih Država, posebno u kontinentalnoj Evropi. Zahvaljujući velikim hitom ”Buena” i neprekidnim turnejama ”Cure for Pain” se brzo uvukao pod kožu poklonicima alternative, pa je čak i uspio da skrene na sebe pažnju mejstrim publike.

Pored prvog singla, pjesme kao što su melodična ”Candy”, energična ”Tuesday”, razigrana naslovna numera i simpatična ”Sheila” pokazuju kako je Morphine za kratko vrijeme postigao punu autorsku zrelost. Melanholični zvuk albuma u kojem se rezigniranost smjenjuje sa dramom, pokazuje muzičku strast benda koji bezuslovno dio sebe stavlja u svaku pjesmu.

Već sa prvom pjesmom, silovitim udarom punk-jazza ”Honey White”, postaje jasno da je treći album ”Yes” (1995) energičniji od svega što su do tada radili. Sa ritmičkijim pjesmama i čvšćom ali manje definisanijom formom, ”Yes” je uspio da potvrdi očekivanja stare publike i privuče veliki broj novih fanova.

Sa izvanrednim pjesmama kao što su “Radar“ i ”Super Sex”, i eksperimentalnim ”The Jury” i ”Sharks” Morphine su pokazali svoju sirovo anarhičnu stranu. Iako je u pitanju izvrstan album, na neki način je bio korak nazad u odnosu na ”Cure for Pain” koji je zvučno i tekstualno imao kompleksniji senzibilitet.

Veliki šok je uslijedio kada je 1999. godine Mark Sendmen u 46. godini od srčanog udara umro na sceni tokom koncerta u rimskom predgađu Palestrina. Preostali članovi su nakon toga završili započeto snimanje novog albuma i godinu dana kasnije izašao je posthumni ”The Night”.

Ovaj najintrospektivniji njihov album pokazajao je Morphine u najbeskompromisnijem izdanju: ogoljen, bez melodija i tmuran, on je sličniji Tom Vejtsu nego bilo čemu što je Morphine radio do tada.

Maniristički stil Morphinea vratio je na polju popularne muzike staromodni boemski duh. Sa nokturalnom noir atmosferom u kojoj se osjećaju isparenja cigara i viskija, njihov pripiti zvuk je uz Tom Vejtsa paradigma retro poetike u popularnoj muzici. Karakteristični zvuk je nastao zahvaljujući inovacijama Marka Sendmena. Jednostavan glas lišen bilo kakvog ukrasa jazz muzike, na ivici oporosti i nazalnosti pripovjeda nam istrzan ironijom i turobnošću o svojoj personalnom doživljaju svijeta. Ipak ne previše mračan da ne bi bio dobroćudan, njegov staloženi i blag i vokal svojom ležernošću nudi relaksiranu muzičku ugodnost.

Stilizovani svijet Morphinea narasta sofisticiranim načinom pjevanja ispunjenog senzualnošću koja savršeno sublimira osjećaj usamljenosti. Pored Sendmenovog vokala tu je i naravno i njegov bas, kao vodeći instrument. Da bi postigao osobeni zvuk on je ostavio samo dvije žice (A i D) koje je preštimavao za pet nižih tonova ili cijelu oktavu i svirao ih isključivo staklenim slajdom preko Ampeg pojačala. Potmuli zvuk basa je svakako prvo što će primamiti ljude Morphinu, ali pored toga tu je i minimalistički saksofon Dana Kolija koji je kroz promukli zvuk bariton i tenor saksofona, posvećen više ritmičkom dijelu muzike nego melodijskom.

Jazz muzika je dostigla sa Majlsom Dejvisom i Džonom Koltrejnom svoj vrhunac krajem 60-ih i početkom 70-ih godina i od tada se ona nalazi u stagnaciji. Jazz je do danas ostao interpretatorski žanr lišen svoje prave kreativne supstancijalnosti. Da bi ovaj anahroni zvuk mogao dalje da se razvija morao je doživjeti svoju koliziju sa najmanje srodnim muzičkim stilovima. Na sličan način kao što su Portishead uzeli zvuk jazz muzike i aplicirali je na polju elektronike, tako su i Morphine gotovo u isto vrijeme preradili topli zvuk ovog žanra i promjenili mu strukturu.

Najveći pomak koji su ovi autori uradili je to što su uzeli auditivni sadržaj i pojednostavili mu strukturu: od jednog ”logorejičnog” žanra prepunog masturbativne samozadovoljnosti solista, formirali su lakonski muzički stil koji je pobjegao od generičke prirode jazza. Korjeni ovakvog procesa dopiru do kraja 70-ih kada su unutar njujorškog no-wavea i punk-jazza pokušali da kombinuju energiju punka sa strukturom jazza. Početkom 90-ih se dogodio obrnuti proces: od jazza je uzet zvuk, a od pop i blues muzike forma. To je dovelo i do promjene emocionalne semantike hibridnih jazz žanrova: dok su za vrijeme punka u duhu vremena autori bili anksiozni u interpretaciji bunta, 90-ih se sentiment okrenuo melanholiji. U tom smislu Morphine su završna faza reinterpretacije jazza.

Bazirajući zvuk na tročlanim jazz klupskim sastavima iz 40-ih i 50-ih u kojim je glas, uglavnom ženski bio u fokusu muzike, oni su obnovili ovu tradiciju, ali ovog puta sa muškim vokalnim senzibilitetom. Morphine se dekadi nisu samo vratili na polju zvuka, već su i Sendmenovi stihovi evocirali bitnički duh tog vremena podsjetivši nas na vrijeme prije rock ’n’ rolla, kada je jazz muzika bila jedina alternativa establišmentu.

 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

2 (1 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.