navigacija Naslovnica Premium

III DIO

20.9.2014 21:09

Susreti sa Danilom Kišom: Model za čovjeka

Kiša sam vidjela posljednji put u junu 1989. u Parizu blizu Trga Republike u prostorijama Jugoslovenske zajednice, na izložbi Marine Radulović, crnogorske slikarke

Susreti sa Danilom Kišom: Model za čovjeka Kiš na crtežu Vladana Jovanovića Nafa
Branka Bogavac
Foto: Vijesti online Autor: Branka Bogavac

(Nastavak iz prošlog broja)

U  proljeće te zadnje godine, otprilike u martu, bio je gost u mojoj kući. Prije te posjete izdržao je operaciju i još jednu hemoterapiju. Zaključila sam da je svestrano zaštićen i spašen. Radovala sam se njegovom dolasku i pitala ga šta bi volio za večeru. 

„Ne znam," rekao je,  "ukus mi se izmijenio, i saznam to tek kad probam hranu.”

Tako sam spremila izbor jela. S njim je došla i Paskal. Ispostavilo se da je bilo jela koja mu odgovaraju. Na večeri je bio raspoložen. Šalio se s mojom djecom. U jednom momentu kaže: „Stalno sanjam da počinjem da pušim, zatim mi to izmiče, a onda nastaje nešto crno, crno... Taj se san stalno vraća i skoro redovno ponavlja.” 

Odjednom se sjeti mog brata, Dušana Bogavca, koji je takođe bio veliki pušač, i zgrabi telefon: ”Duško, kumim te Bogom, prestani da pušiš, prestani, da ti se ne dogodi kao meni! Sada samo sanjam da pušim, a duvan mi je zabranjen...!” 

Još ga je dugo ubjeđivao, mada to nije pomoglo. Moj brat je umro zbog političkih šikaniranja i duvana tačno godinu dana poslije Danila. 

Kiša sam vidjela posljednji put tog istog proljeća u junu 1989. u Parizu blizu Trga Republike u  prostorijama Jugoslovenske zajednice, na izložbi Marine Radulović, crnogorske slikarke. Tu sam, po mom ustaljenom običaju, snimila nekoliko fotografija. Na jednoj smo zajedno Danilo, Paskal, Marina i ja. Dok sam pisala ovaj tekst vidjeh taj isti snimak na Crnogorskoj televiziji u razgovoru sa Marinom Radulović. Koliko je fotografija važna kao dokumenat i kao svjedok! 

Poslije ozbiljnih medicinskih intervencija, mislila sam da je Danilo van opasnosti. I da će ga ljeto na Jadranu još više očvrsnuti. Ljeto je prošlo i na početku školske godine pozvala sam nekoliko profesorica - mojih koleginaica u posjetu. Negdje u razgovoru Sadžida Jerlagić, koja je tada radila na  RFI-ju (Radio France Internationale) i zato bila obaviještena, reče:  ”Otkada je počela metastaza kod Danila…!” 

Ta me je riječ zgromila kao munja! Sat-dva kasnije pojavila mi se na usni groznica koja me čitavu uzdrmala. Pala sam u postelju i nedjelju dana bila izmoždena, nesrećna, neutješna. Za mene je on bio izliječen i nisam mogla da se pomirim s nepomirljivim.  Kako je to moguće !? Sve što je stvorio krvavo je platio i ovo su bile posljedice tuđih gluposti i sebičnosti. Suviše je tu nepravde.  On je po mom mišljenju bio model za čovjeka: posjedovao je sve - od uma i bistrine  do dobrote, šarma, samoironije i vrhunske stvaralačke obdarenosti. 

Drama koju sam tada doživjela prevazilazila je svaku mjeru. Tako nepodnošljivo  tragično osjećanje nije me spopalo ni kada mi se brat razbolio, pa sam protumačila  da je taj toliki šok bio samo najava tragedije koja će se desiti mom bratu posredstvom neke strašne intuicije nagovještaja nesreće koja je kod Crnogorki veoma jaka, gdje razum daleko zaostaje za njom. Drugim riječima - Kiš mi je, pored svoje smrti, najavio izdaleka i onu moga brata kod koga se vjerovatno ista bolest tada i začinjala (nije li onaj telefonski poziv simboličan?). A dvojica odjednom - bilo je mnogo. Nije slučajno Crna Gora blizu  Grčke, ili bliže rečeno - tragedije su naša sudbina. Koliki je bio ugled Danila Kiša i Dušana Bogavca u momentu raspada Jugoslovije svjedoče riječi Mihaila Blečića, tada novinara  Politike, koji je usred građanskog rata, pred velikim društvom u Beogradu, rekao:  “Da su Duško i Danilo živi, rata ne bi bilo.” 

Kasnije, kad god mi se pružila prilika s mojim sagovornicima da govorim o Danilu, nisam je propuštala. Evo šta je za njega rekao  Kadare u mom prvom intervjuu.

…Poznavali ste Danila Kiša i bili ste prijatelji?

- Kiša sam prvi put upoznao na međunarodnom  susretu pisaca u Atini, 1984. Sjećam se, samo što sam s jednim albanskim piscem grčkog porijekla, bio stigao u hotel, neko mi priđe: “Dobar dan, ja sam Danilo Kiš, Jugosloven. Znam da ste Vi Kadare. Hoćete li malo da porazgovaramo, ako nemate nekih predrasuda?” Bio sam vrlo zadovoljan i rekao da nemam nikakvih predrasuda u odnosu na jugoslovenske pisce. Tako smo ručali zajedno u odličnoj atmosferi. Rekao da je čitao nekoliko mojih knjiga. Odgovorio sam mu da sam čitao "Grobnicu za Borisa Davidoviča" i još neke njegove knjige. Zatim smo razgovarali za vrijeme pauze. Tokom ekskurzije na brodu, oko nekih ostrva, Danilo i ja smo bili skoro cio dan zajedno, tako da su nas drugi pisci, oni koji su poznavali odnose Jugoslavije i Albanije, osobito francuski, zadirkivali: „Kako to da dva smrtna neprijatelja, Albanac i Jugosloven, budu stalno zajedno?” Smijali smo se na tu primjedbu. On je bio jedini predstavnik iz Jugoslavije. Govorili smo o svemu, i o Kosovu i o toj mržnji među Srbima i Albancima. I evo šta mi je rekao: “Nažalost, posvađao sam se s velikim prijateljima zbog Albanaca, jer sam im rekao da o njima ne govore tako u mojoj kući. Tako sam se zbog vas posvađao s prijateljima koji ne shvataju situaciju Albanaca.”

Kakav je bio njegov stav?

-  Vrlo pravedan i pošten. Danilo je odlično razumio svu tu zamršenu situaciju. Rekao mi je da je u vojsci bio u školi rezervnih oficira i da je imao odlične albanske vojnike. 

I da je od služenja vojske počeo da se zanima za Albance. Rekao mi je i da mu je majka Crnogorka iz krajeva prema Albaniji, gdje su uzajamni uticaji vrlo snažni i gdje se seljaci osjećaju kao mješavina dvije nacije, što je i normalno u pograničnim selima. Rekao mi je i nešto za Albance veoma pohvalno: “Od majke sam jednom čuo da su najbolji ljudi na svijetu Crnogorci, ali su Albanci možda još bolji.” To je zaista čudno i žao mi je što nijesam tražio objašnjenje za tu konstataciju, jer kad mi je to rekla, bio sam dijete, pa nijesam mnogo na to obraćao pažnju. Od njene smrti mnogo puta sam se pitao da li je ta riječ došla zbog rođačkih veza ili nekog velikog gesta?” I Danilo mi je otkrio koliko prijatelja ima među piscima Kosova.

(Kraj u narednom broju) 

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (4 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • Utuk 4 godine i 1 mjesec
    Što bi danas rekao za Albance (ne sve normalno) da je živ.
    • 0
    • 0