navigacija Naslovnica Premium

I DIO

6.9.2014 16:01

Susreti sa Danilom Kišom: On je uvijek imao pravu riječ

Decenija u kojoj je Danilo Kiš živio u Parizu (1980 - 1989) je doba mojih najvažnijih susreta i književnih razgovora s velikim piscima. Činilo se da meni nije mjesto da pravim razgovor sa njim zato što su za to bili pozvaniji jugoslovenski novinari koji se nalaze u zemlji gdje se pojavljuju Kišova djela u originalu i koji prate pojavu svake njegove knjige.   

S Danilom sam se sretala na raznim mjestima i skupovima u Parizu: u Boburu, u našem Kulturnom centru, na Školi orijentalnih jezika (gdje je Dejan Bogdanović priređivao lijepe književne večeri među kojima i s Danilom) i drugim mjestima gdje su se vodile svakojake rasprave... Susret sa njim bi me uvijek poradovao, jer su to bili veoma prijatni trenuci. Nikada nijesam propuštala njemu posvećene večeri. 

Jednom smo zajedno - on, njegova žena Mirjana Miočinović i ja bili na ručku kod Nade Bojić. Nada je bila majstor u kulinarstvu, pa je druženje kod nje uvijek bilo zabavno. Toga dana vodio se ozbiljniji razgovor, jer se radilo o objavljivanju knjiga. Ipak, Danilo je i u takvim razgovorima ubacivao svoje duhovite dosjetke.    

Kada je Danilo dobio Zlatnog orla, međunarodnu nagradu (čiji je predsjednik bio Oktavio Paz) za Grobnicu  za Borisa Davidoviča i cjelokupno djelo, u Nici 1980, poslala sam o tome izvještaj našoj štampi.
Bilo je ljudi u našoj dijaspori, kao što su Veličkovići, s kojima je Danilo bio u vrlo prisnim i prijateljskim odnosima. Bilo je i onih koji su se nekako „kačili” za njega, ne bi li malo njegove slave prešlo i na njih. On i ja smo imali osobit odnos. Gledali smo se kao bliži zemljaci ili dalji rođaci koji se savršeno razumiju i bez dugih riječi, po crnogorski. Važno je bilo da smo tu. Ako zatreba. On je uvijek imao pravu riječ koja je tu bliskost potvrđivala. Osjećala sam ga kao starijeg brata. 

U mojoj biblioteci, uz mnoštvo njegovih knjiga, ima i nekoliko Danilovih portreta, pored jednog Andrićevog i više Njegoševih. I tako je Danilo uvijek prisutan u mojoj kući.
Kada je hrvatska pjesnikinja, Jelena Zupa, spremala svoje pjesničko veče u Parizu, zamolila me da pozovem i Danila. I on je došao, što ju je neobično    poradovalo. Poslije večeri smo pošli u kafanu gdje je s nama bila i moja kćer Milena koju je Danilo osobito volio. Kao i uvijek, Danilo je vrcao svojim duhovitostima i šalama. Biti u njegovom društvu bilo je uvijek prijatno i zanimljivo. Milena i ja smo ranije otišle, a Jelena i Danilo su još ostali. Kada se Jelena vratila sa tog sastanka bila je veoma srećna. Istog dana posvetila mu je nekoliko pjesama. Te mi je pjesme dala, ali sam ih ja, u mojoj velikoj arhivi, po svoj prilici, zaturila ili izgubila.   

Bez obzira na ono što rekoh na početku, vremenom sam zaključila da  treba da napravim razgovor s Danilom, pa makar samo za sebe. Za to sam kupila njegova sabrana djela i tiho se spremala. Mislila sam: on je tu, imamo vremena, i nijesam htjela da budem nametljiva. U to vrijeme pojavio se Borhes u Parizu. Svoju čuvenu Lekciju održao je na Kolež de Fransu. Pošto sam se, na  velikodušni poziv Remona Arona i Mišela Fukoa, sva srećna smjestila u treći red rezervisanih mjesta, vidjela sam Danila kako stoji u sredini sale u prolazu između sjedišta. Isticao se svojom visinom i ja sam mu mahnula u znak pozdrava. Susret s Borhesom bio je značajan događaj i za vrlo obrazovanu i elitnu parisku publiku koju su  činili, pored ostalih, i ministar kulture i eminentni francuski i strani profesori, pisci i pjesnici, među kojima i Anri Mišo. A za Danila još više, jer mu je on bio književni model i učitelj. Borhesov domaćin bio je Iv Bonfoa, prvo pjesničko ime u Francuskoj. 

U mom razgovoru sa Borhesom, dva dana kasnije, znajući šta je on predstavljao za Kiša, nisam mogla propustiti priliku da ne pomenem skandal povodom njegove knjige Grobnica  za Borisa Davidovuča. 

Citiram cio pasus iz Književne reči (10. aprila 1983, br 208.) koji se odnosi na Danila: 

Za Vas je, na šta podsjeća naš jugoslovenski prevodilac Rade Konstantinović, „pročitano isto što i doživljeno”, pa zato imate istovjetan odnos i prema lektiri kao materijalu od koga se može napraviti nova literatura. Možete li reći nešto više o Vašem stavu da proizvodi duha pripadaju svim ljudima - kao vazduh, zemlja i more?

- Da, ja tako zaista mislim. Čitanje je takođe iskustvo ne manje intimno i ne manje važno za djelo od doživljene stvarnosti. Za mene čitanje nije ni obaveza, ni zadatak, već oblik blaženstva i sreće. Ja sam uvijek zamišljao raj u obliku biblioteke sa vrtom.

S tim u vezi pomenuću Vam književnu aferu koja je  sedamdesetih godina izbila oko imena našeg darovitog književnika Danila Kiša, optuženog za plagijat u djelu Grobnica  za Borisa Davidoviča. Međutim, eminentni jugoslovenski kritičari su veoma uspješno osporili takve optužbe, pozivajući se, između ostalog, i na taj Vaš oprobani spisateljski postupak i visoke književne domete koje ste postigli umjetničkim uobličavanjem i ukomponovanjem elemenata  iz već stvorene literature. Rekli ste da se može pisati o istom sižeu, ali na drugi način.

- Plagijat je nemoguć. Uslovi pisanja su različiti. Može se pisati o istoj temi, ali da to bude uvijek malo različito. To je dovoljno. Ima toliko slikara koji su slikali Bogorodicu s djetetom, ili vajara koji su izvajali statue konjanika. Tema se ponavlja, samo je različita, što je dovoljno. Naravno, ja sam pročitao toliko knjiga i to treba da iskoristim. Polazna tačka može da bude neka knjiga, književne kreacije, neki tekst ili sonet. Sva tradicija je tako stvorena. Mitologija, na primjer. To su iste basne s izvjesnom razlikom. Najzad, malo je mogućih novih priča i zato svako treba da ih priča svojim glasom, kazao mi je Borhes.

Već spomenuta Nada Bojić, moja koleginica u jugoslovenskoj školi, koja je radila neki  prevod s Danilom, rekla mi je da je kod njega vidjela tu Književnu reč sa ispodvlačenim Borhesovim intervjuom, a osobito onim dijelom koji se odnosio na pomenuti skandal. 

Poslije toga on i ja smo se dogovorili da ručamo zajedno i izabrali smo Rotondu  na Monparnasu. To je kafana u kojoj je Danilo volio da sjedi i u kojoj je proveo mnoge sate i dane. Ona se proslavila upravo kao važno mjesto okupljanja  velikih pisaca i umjetnika u tom kvartu. Izabrali smo diskretan kutak iza jednog stuba gdje smo mogli na miru da razgovaramo.

Ne sjećam se da li sam imala tremu. Vjerovatno ne, jer me trema pred susret s Borhesom zauvijek obilježila i donekle izliječila. (Nedavno sam pročitala jednu izvanrednu biografiju o njemu i tek sam tada postala svjesna njegove veličine, pa sebi kažem - da sam tada to znala, ne bih preživjela taj susret.) Tako nešto mi se više nije dogodilo. Ipak, vrlo je moguće da sam osjećala izvjesnu inferiornost koja bi bila opravdana. Jer je on zaista bio toliko veliki, sasvim ravan, ako ne i veći, od mnogih mojih slavnih sagovornika pred kojima sam osjećala uznemirenje. A možda su me i ti prijateljski odnosi s njim oslobađali nekog straha od veličine. A pošto je bio naš, trema je bila vjerovatno minimalna. Kako to nije bio zakazani sastanak za razgovor, ja nijesam ponijela magnetofon da to ne bi ispalo neko forsiranje.

Kakva fatalna greška! Jer magnetofon je veliki oslonac koji podstiče na ozbiljnost razgovora, neki svjedok koji sve pamti i zahtijeva da se u dijalogu pokaže pamet zato što on sve bilježi. Ja sam znači željela, a vjerovatno i on, da to bude sasvim opušten i slobodan susret. Ipak, sada vidim, da sam glupo postupila iz nekog obzira. Novinar ne smije da se bavi takvim nepopravljivim finesama.

 (Nastavak u nerednom broju Arta)

Ocijeni:

1 2 3 4 5

3 (16 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 2

  • answer 4 godine i 2 mjeseca
    odlična Branka Bogavac
    • 0
    • 0
  • Mila K 4 godine i 2 mjeseca
    Da li se može razumjeti ovo pisanje gdje se ništa ne može naučiti o velikom Kišu već samo o nečijim emocijama i već čemu???I zar Kiš već nije bio razveden od Miočinovićke,iako ju je uvijek smaterao bliskom svojoj nedostignutoj viziji zajedničkog života, u ovim godinama???
    • 0
    • 0