navigacija Naslovnica Premium

JEDAN OD NAJZNAČAJNIJIH BOKELJSKIH NAUČNIH I KULTURNIH RADNIKA

24.2.2018 21:44

Sveštenik koji je volio brodove: Don Niko Luković

Don Niko je opominjao da su “narodi koji se nisu borili za kulturu, prošli kroz istoriju kao dim”

Sveštenik koji je volio brodove: Don Niko Luković Don Niko Luković
Siniša Luković
Foto: Autor: Siniša Luković

“Gospođo Ruzvelt, ova katedrala je podignuta 300 godina prije otkrića Amerike!“ - kratko je pred kotorskom katedralom Svetog Tripuna, ugledni bokeljski  sveštenik  i intelektualac don Niko Luković “pozdravio“ suprugu pokojnog američkog predsjednika Frenklina Delano Ruzvelta, gospođu Elenor Ruzvelt.

Jedna jedina, ali britka rečenica koju je don Niko izustio, bila je njegova gopodska i kulturna reakcija na molbu nestrpljive VIP Amerikanke da, obzirom da je „vrijeme>novac“,  sveštenik  koji je bio njen vodič po znamenitostima Kotora, požuri sa svojom tumačenjima ovdašnje prebogate baštine. Don Niko je stoga, uz uljudan, ali suštinski prezriv osmjeh upućen visokog gošći, monolog o katedrali sveo na jednu jedinu rečenicu u kojoj je Ruzveltovoj objasnio sve što joj je mogao naširoko pričati o istorijatu ovog kraja, u kontekstu povijesti države iz koje je ona došla.

Anegdota koju stariji Kotorani i danas prepričavaju, desila se sredinom pedesetih godina prošlog vijeka kada je Elenor Ruzvel došla u Kotor na jahti „Kristina“ svog prijatelja, poznatog grčkog brodovlasnika Aristotela Onazisa. Pored njih dvoje tada je u Kotor na luksuznoj „Kristini“ stigla i slavna grčka operaska diva Marija Kalas, pa su domaćini odredili don Nika Lukovića, možda i ponajboljeg tada živećeg poznavaoca lokalnog nasljeđa i istorije, poliglotu koji je prethodno Kotor pokazivao Josipu Brozu Titu, sovjetskom vođi Nikiti Hruščovu i egipatskom lideru Naseru, da bude vodič Onazisu, Kalasovoj i Ruzveltovoj. Bila je to još jedna prilika da ovaj svestrano nadareni čovjek i veliki zaljubljenik u svoj zavičaj Boku Kotorsku, uglednim posjetiocima otkrije makar djelić ovdašnjeg prebogatog kulturno-istorijskog nasljeđa. Za nestrpljivu bivšu prvu damu SAD, don Nikova priča očito je bila preduga, ali je na kraju Elenor Ruzvelt spoznala da je i sveštenikov jezik prilično dug i oštar...

Don Niko Luković rođen je prije nešto više od 130 godina - 21.septembra 1887. u uglednoj pomorskoj porodici Luković sa Prčanja koja je Boki dala brojne kapetane, patrune, trgovce, mecene, sveštenike i inženjere. Stric njegove majke Ane, rođene Guerini, bio je znameniti dr Paško Guerini, nadbiskup-metropolita skadarski. Pučku školu mali Niko završio je u rodnom mjestu, da bi o trošku nabdiskupa Guerinija dječak nakon toga bio smješten u kotorskom sjemeništu “Leonium” gdje je 1906. završio gimnaziju. Kao odličan učenik, Niko se posebno isticao u klasičnim jezicima, istoriji i geografiji. U Zadru je 1910. završio Teološke studije, slušajući predavanja i polažući ispite na latinskom jeziku. Za sveštenika je zaređen 7. jula 1910, a po tradiciji koja se održavala od 17. vijeka, na predlog prčanjske Općine u novembru te godine postavljen je za župnika u Prčanju. Naime, tradicija je nalagala da župnik u Prčanju uvijek bude mještanin, a don Niko Luković je to ostao narednih punih 60 godina. Njegovom smrću 1970. prekinula se i ta tradicija. Tokom Prvog svjetskog rata don Niko Luković je mobilisan u austro-ugarsku vojsku kao vojni kapelan sa službom u Trebinju, pa od 1916. u Kotoru pri tamošnjoj Vojnoj bolnici.

Prčanj (novine)

Na toj poziciji februara 1918. bio je i ispovjednik vođa pobune mornara na austro-ugarskim ratnim brodovima u Boki Kotorskoj, a koje je Vojni sud u Kotoru osudio na smrt strijeljanjem. O tom za njega posebno emotivno teškom iskustvu, kada je sa Františekom Rašom, Matom Brničevićem, Jerkom Šižgorićem i Antunom Grabarom proveo posljednje njihove trenutke i ispratio ih do gubilišta u Škaljarima, don Niko je kasnije ostavio izuzetno vrijedno svjedočanstvo je je zapisao cetinjski istoričar Niko S. Martinović. „Od uznemirenosti nijesam spavao. Tačno u 5 sati ujutro bio sam u koridoru zatvora na prvom katu sa članovima prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik auditor (vojni sudac) Milota, pročitao presudu. Na to je František Raš doviknuo: ‘Ta presuda je pucanje na pravdu!’ Zatim su trojica mornara odvedeni u jednu zatvorsku ćeliju, a Mate Brničević u samicu.

Predsjednik suda mi se obratio: ‘A sada, velečasni gospodine, vaša je dužnost osuđene pripraviti na smrt i olakšati im zadnje sate života’. Najprije su me odveli u ćeliju gdje su bili Raš, Šižgorić i Grabar. Šižgorić je od ljutine razderao bluzu i jedno dugme sa njegove bluze doletjelo mi je na oko i razbilo mi staklo na cvikeru. Raš je bio pribran. On mi je rekao: ‘Ja neću ništa tajno ispovijedati. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalist borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat, koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu’. Prisutni su prihvatili izjavu Raša i povikali: ‘Tako je!’

Počeo sam tješiti osuđene mornare priznajući da oni idu na drugi svijet nevini, kao žrtve pale za jednu pravednu stvar. Na to mi je Šižgorić odgovorio: ‘Uzalud nam vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi hoćemo živjeti na ovom svijetu i raditi za narod’. Antun Grabar je bio uznemiren. Žalio je napustiti drugove s kojima se borio. Žao mu je bilo žene i dvoje male djece koji su na njega mislili. On je od njih trebao napraviti nove ljude, borce za novo društvo, a nije uspio ni vidjeti ih. Mate Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na brodu “Gea”, kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizirana. ‘Ja ne žalim’, rekao je Mate, ‘što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu’. U sedam sati mornari su već bili izvedeni na stratište na livadi ispod gradskog groblja u Škaljarima. Raš nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršila osam vojnika Mađara, pod zapovjedništvom jednog kapetana, također Mađara. Šižgorić je gledao osam strijelaca i rekao im: “Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život borili, hoćete da nas strijeljate?”. Na to je jedan od vojnika, koji su trebali pucati, pao u nesvijest. Prva naredba nije izvršena dok se onesvješteni nije zamijenio drugim. Zapovjednik je dao znak sabljom za pucanje, ali vojnici nisu htjeli pucati. Zapovjednik je dao treći put znak za paljbu. Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo: ‘Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!’ Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio ranjen. Na to su, po naredbi, pripucala dva vojnika i dotukla ga”, ispričao je don Niko kako se 11. februara 1918. okončala pobuna “crvenih” mornara sa austro-ugarskih brodova u Boki.

Niko Luković, spomenik (novine) 

Možda je i ovo iskustvo don Nika ispunilo onim što je on demonstrirao decenijama kasnije - svojevrsnu simpatiju za ideje društvene pravde, jednakosti i bratstva među ljudima, što je mnogo više priličilo kakvom poborniku Komunističke partije nego uglednom svešteniku vrlo konzervativne i tradicionalne organizacije kakva je Rimokatolička crkva.

Oduševljeni pristalica jugoslovenstva, čovjek koji se do zadnjeg daha pridržavao maksime “brat je mio koje vjere bio”, don Niko Luković je za svog života u Kraljevini, pa u socijalističkoj Jugoslaviji izgradio ugled intelektualca koji je u svom javnom djelovanju izbjegavao sve što dijeli, a isticao sve što spaja ljude koji žive na ovim prostorima, te koji je širio ljubav među ljudima kao svoju glavnu misiju.

Osim duhovnih dužnosti župnika u Perastu, pa kasnije kanonika i katehete Kotorske Biskupije, njegov život obilježio je i Lukovićev neumoran društveni i naučni angažman. Don Niko je bio osnivač Kulturno umjetničkog društva “Lisinski” na Prčanju, on obnavlja rad Slavjanske čitaonice osnovane 1862. godine, a jedan je od osnivača “Glasa Boke” 1932. godine. Među osnivačima je Narodnog univerziteta Boke i njegovog glasnika koji je izlazio od 1934. do 1940. godine, predavanja je držao svakog četvrtka, reorganizator je Bokeljske mornarice i njenog novog Statuta 1934. godine.

Pomorstvo uopšte je bilo jedna od fokalnih tačaka naučnog i istraživačkog rada don Nika Lukovića. Još od malih nogu na rodnom Prčanju slušao je priče ovdapšnjih starih kapetana sa jedrenjaka i parobroda. Neki od njih bili su savremenici čuvenog kapetana Iva Visina, prvog južnog Slovena koji je na sopstvenom brodu oplovio svijet od 1852. do 1859. godine, a priliku da sluša o podvizima naših moreplovaca don Niko je imao i od svog djelimičnog savremenika, kontraadmirala Marka Eugena Floria, jednog od junaka pomorske bitke kod Visa 1866. Dok je skoro pred početak Drugog svjetskog rata ovdje bilo živih starih kapetana sa nekadašnjih prčanjskih jedrenjaka, don Niko je brižljivo “upijao” svako njihovo svjedočanstvo, a večeri u Slavjanskoj čitaonici u Prčanju bile su posvećene čitanju i komentarisanju starih pomorskih dokumenata. Don Niko je bio čvrsto uvjeren da Boka Kotorska sve svoje kulturne tekovine duguje upravo svojohj pomorskoj privredi. “Bokeljski je pomorac donio iz svijeta kulturne i demokratske tekovine prosvijećenih naroda Evrope i uspješno ih presađivao na plodno tlo svoga zavičaja”, pisao je don Niko koji se trudio da za života sakupi što više vrijednih starina, umjetnina i predmeta koji svjedoče o prošlosti bokeljskog pomorstva. “Sve sam to pribavio što sam mogao pribaviti po kućama - da spasim za potomstvo. Žalim što nisam sve sabrao, ali i ovo vrijedi… Znate već, istorija niti počinje, niti završava sa nama; ona pametnog čovjeka uči”, govorio je ovaj nesvakidašnji  sveštenik  zaljubljen u more, pomorstvo i povijest.

Iz te ljubavi nastalo je preko 160 Lukovićevih naučnih i popularno-istorijskih naslova objavljenih u raznim časopisima, zbornicima i novinama širom bivše Jugoslavije. Napisao je i objavio je i desetak knjiga i brošura - Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj (1930), Zvijezda mora: štovanje Majke Božje u kotorskoj biskupiji (1931), Kotor u doba humanizma i renesanse (1933), Prčanj: historijsko-estetski prikaz (1937), Boka Kotorska (1951), Bogorodičin hram na Prčanju (1965)… Važio je za čovjeka široke kulture, avangardnih pogleda, shvaćanja i poteza, a zalagao se za razvoj i afirmisanje Boke Kotorske kao turističkog odredišta i promociju njene bogate kulturno -istorijske baštine. Iskazivao je izuzetnu brigu za očuvanje spomenika kulture i ugleda pomorstva Prčanja i Boke Kotorske.

Crva Blažene Djevice Marije (novine)

Jedan od značajnijih spomenika u Boki - monumentalni Bogorodičin hram na Prčanju, zaslugom don Nika Lukovića postao je bogata riznica umjetničkih djela među kojima su i djela čuvenih jugoslovenskih umjetnika poput Meštrovića, Lubarde, Rosandića, Stojanovića, Milunovića, Radauša i drugih. Ona su se tu pridružila brojnim umjetninama venecijanskih slikara 17. i 18. vijeka: Pjacete, Tiepola, Balestre, Molinarija… kao i izuzetno vrijednim zbirkama predmeta u zlatu i srebru, tekstilu, te skulpturama koje se ovdje čuvaju. U riznici crkve nalazi se i počasna zastava “Merito Navali”, koju je od austrijskog cara Franca Jozefa I 1859. godine dobio Ivo Vizin, kao prvi pomorac koji je pod zastavom Austrije oplovio svijet, a tu je i 20 votivnih slika prčanjskih jedrnjaka. Ispred crkve prčanjskih pomoraca koja je djelo čuvenog venecijanskog arhitekte Bernardina Makarucija i koja je građena duže od 100 godina, don Niko je monumantalno stepenište ukrasio postavivši biste više znamenitih južnoslovenskih ličnosti poput Petra II Petrovića Njegoša koga je don Niko izuzetno cijenio, Iva Vizina, Andrije Zmajevića, Josipa Juraja Štrosmajera… Sam don Niko često je isticao da je Njegoš na Prčanju odsjedao u kući i bio gost brata njegovog djeda - kapetana Filipa Lukovića. Povodom šezdesetogodišnjice njegovog svešteničkog jubileja koji je trebalo da bude obilježen u julu 1970. godine (a don Niko je umro u februaru pa jubilej nije proslavljen) kao uvod je bilo predviđeno postavljanje njegove biste, rad Petra Palavićinija pred Bogorodičinim hramom na Prčanju, među drugim bistama velikana. Don Niko je bio i inicijator formiranja “Galerije pomoraca” koju je smjestio u jednoj od prostorija obližnjeg samostana Sv. Nikole, a gdje je sakupio trideset porterta najznačajnijih prčanjskih kapetana jedrenjaka iz 18. i 19. vijeka. Prijateljevao je sa mnogim umjetnicima i često bio njihov mecena, pa je crkvi na Prčnaju pribavio preko 40 djela moderne sakralne umjetnosti. Otvoren za mlade umjetnike i njihova viđenja svijeta, don Niko je i ovdje demostrirao svoju originalnost i harizmu poručujući da “kanoni ponekad znaju biti pogubni za umjetnost”. Smatrao je da “umjetnost kao univerzalna vrednota pripada svim ljudima svijeta” ali i opominjao da “narodi koji se nisu borili za kulturu, prošli su kroz istoriju kao dim”.

Don Niko je bio i jedan od pionira koji su prepoznali značaj istorijskog i kultunog nasljeđa za razvoj turizma u Boki. Godine 1967. učestvovao je na Turističkom pastoralnom kongresu u Rimu sa veoma zapaženim referatom. “Ideji bratstva i jedinstva posvetio sam svoj životni rad. To sam nastojao provoditi kroz svoje spise, kroz svoje govore, kroz sastanke sa drugovima i uopšte, u općenju sa ljudima jer sam ubijeđen da na bratstvu i jedinstvu počiva naša zajednica i da je to uslov našega sretnoga života u budućnosti. Izbjegavao sam sve što nas dijeli, a isticao sam sve što nas spaja. U tome mi nije smetala Crkva jer je Jevanđele i nauka Crkve samo ljubav koja povezuje sve ljude na svijetu, bez razlike”, isticao je pred kraj svog života, don Niko Luković.

Niko Lukovič (novine) 

Za njegova dostignuća i službu odlukovala ga je Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija mu je dodijelila ordene Svetog Save III i IV stepena, dok je socijalistička Jugoslavija ovog neobičnog katoličkog sveštenika odlikovala Ordenom bratstva i jedinstva I reda i Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, te Zlatnom medaljom Crvenog krsta. Ovaj veliki humanista, erudita, naučni i duhovni pregalac, preminuo je 15. februara 1970. u Kotoru. Sahranjen je na mjesnom groblju u Prčanju pred ogromnim brojem ljudi i poštovalaca koji su ga došli ispratiti do vječnog počivališta. “Prošlosti treba da se poklonimo, kao što se divimo zalasku sunca koje svojim zadnjim tracima pozlaćuje vrhunce naših gordih brda. Na prošlosti se gradi budućnost. Naši stari, premda su živjeli u teškim prilikama ipak su dali svoj prinos Crkvi, kulturi čovječanstva i narodu svome, a to je dokaz životne snage naše rase. Iako je sadašnjica teška, ona u životu ovoga kulturnoga i vrijednoga naselja predstavlja smao jednu kratku epizodu, jer će sigurno baštinjenje kreposti i vrline pod boljim uslovima doći do jačeg izražaja. Pravi patriotizam počinje sa ljubavlju prema grudi na kojoj smo svjetlo Božje ugledali…” - zapisao je 1937. don Niko Luković u predgovoru svog kapitalnog djela “Prčanj”.

 Učesnik  antifašističke borbe, osnivač Pomorskog muzeja

Don Niko Luković bio je  učesnik  antifašistilke borbe u Drugom svjetskom ratu i saradnik partizanskog pokreta. I danas se prepričavaju njegovi doživljaju iz rata kada je kao ugledni župnik, pozvao komandanta italijanskih okupacionih snaga na Prčanju na večeru u svoju župnu kuću, da bi na taj način skrenuo pažnju Italijana od mjesne crkve čije je ključeve dao pripadnicima pokreta otpora da partizanski ilegalci u njoj održe svoj sastanak, za vrijeme dok je don Niko “zabavljao” visokog italijanskog oficira. Nakon oslobođenja se bavio politikom pa je 1945. bio član Ustavotvorne skupštine. Zastupnik u Narodnoj skupštini Crne Gore od 1946. do 1954. godine. Bio je osnivač je Muzeja Bokeljske mornarice smještenog na prvom spratu palate Grgurina, a to su bili temelji današnjeg Pomorskog muzeja u Kotoru. Prvi je predsjednik i član Muzejskog savjeta kao i član Komisije za otkup muzejskih eksponata.

Od prvog broja Godišnjaka Pomorskog muzeja 1952. godine bio je član uredništva, rukovodilac komisije za vraćanje kotorske arhivske građe iz Zadra i prikupljanja nove građe. Jedan je od osnivača Državnog arhiva u Kotoru i član Arhivskog vijeća. Član je kotorske sekcije Istoričara Crne Gore, član odbora i rukovodilac sekcije za izradu enciklopedijskih jedinica za Jugoslovenski leksikografski zavod u Zagrebu i saradnik u izdavanju Pomorske enciklopedije. Nakon 1950. godine ponovo radi na uspostavi Bokeljske mornarice, a 1965. izlazi njen novi Statut. Prve dvije diplome ove milenijumske ustanove dobili su admiral Mate Jerković – komandant Jugoslovenske ratne mornarice i don Niko Luković. Bio je uključen i u osnivanje kotorskog pomorskog preduzeća “Jugooceanija” iz Kotora.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (20 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na [email protected].

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na [email protected].

Izdvojeni komentari Komentara: 19

  • Belavista1 3 mjeseca i 3 nedjelje
    Bravo 👏 Čudo je Boka...
    ( 2 )
    • 11
    • 0
    Moonriver 25.2.2018 02:39
    izjasnjavao se kao srbin katolik.bio republicki poslanik 1946.
    • 1
    • 9
    Belavista1 25.2.2018 15:12
    To ne znam, mislim da bije tačno, ali znam da je bilo Bokelja katolika koji su se izjašnjavali kao Srbi.
    • 2
    • 0
  • Lukaka 3 mjeseca i 3 nedjelje
    Bravo za tekst,o isgoriji Boke bi djeca trebala da uce u skolama...
    • 8
    • 0
  • Belavista1 3 mjeseca i 3 nedjelje
    To ne znam, mislim da bije tačno, ali znam da je bilo Bokelja katolika koji su se izjašnjavali kao Srbi.
    • 2
    • 0