navigacija Naslovnica Premium

STARI MAJSTOR

14.4.2013 21:11

Svetozar Vlajković: Skribomanska zaraza zahvatila nove naraštaje

Svaki roman u kome je tema duhovni razvoj ličnosti može da se nazove "Stranac", stoga nisam smatrao da je taj naziv nečija svojina

Svetozar Vlajković: Skribomanska zaraza zahvatila nove naraštaje
Brano Mandić
Foto: Privatna arhiva Autor: Brano Mandić

Roman Svetozara Vlajkovića “Stranac” (Artos, Beograd, 2012) slijedi duhovnu mijenu čovjeka koji uzgred obilazi zapadnu Evropu, tragom jednog mladalačkog putovanja.

Glavni junak putujući ide u susret vjeri koja nije od dogmatske vrste nego se oslanja na temeljni princip dobrote i ljubavi. Čovjek sam sebe oblikuje, a velika je odgovornost umjetnika da mu na tom putu pomogne. To je jedna je od glavnih pouka ove Vlajkovićeve knjige koja bi se mogla nazvati i putopis iznutra.

Pisac sa Čubure odbacio je davno društvene konvencije i vozne redove, ali je i sam odbačen od gorih pa se vrlo rijetko pojavljuje u medijima. Nekada pisac generacije, u vrijeme romana “Vera”, “Večernji trkači” i zbrirke priča “Dobar provod”…Vlajković kao rodonačelnik urbanog pisma i poeta grada već godinama živi postrance od književne čaršije.

Prije nekoliko godina beogradski izdavač LOM objavio je poetski roman “Sanja” koji je u Srbiji, kako kaže autor, bukvalno prećutan.

Svetozar Vlajković, ”nepotkupljivi surfer kroz sopstveni život i literaturu”, kako ga je jednom nazvao Teofil Pančić, posljednjim romanom se našao u užem krugu za NIN-ovu nagradu. To je bio simpatičan povod za početak razgovora za “Vijesti nedjeljom”.

Kako je književna javnost dočekala “Stranca”? Šta danas znači biti u užem krugu za NIN-ovu nagradu?

U Srbiji danas postoji nekoliko književnih javnosti. Jedni za druge ne znaju, niti hoće da znaju. Znači li to da književna javnost zapravo ne postoji? Ni književna kritika, i ona dnevna i univerzitetska, uistinu ne postoje. Imitatore u književnosti redovno promovišu imitatori iz redova kritičara.

Dakle, sve ti je to nekakva imitacija. I ove godine se NIN-ov žiri za roman obrukao. Ne samo izborom nagrađenog romana  već zbog nespretnog otkrivanja da je stvar namještena. Prije no što je istekao rok za prijavu djela, žiri je istrčao u medije sa svojim užim izborom. Nekoliko knjiga je potom stiglo na njihovu adresu i šta da rade nego da tih nekoliko pridodaju užem izboru ali tako što će novoprispjele svrstati u širi izbor. Takvo je bilo zvanično obrazloženje.

Među romanima koji su stigli u posljednji čas bio je i roman "Stranac". Pa ti sad vidi šta mi znači da budem u njihovom izboru, užem, širem ili nikakvom. Kad pogledaš spisak svih dosadašnjih NIN-ovih dobitnika, još jednom se uvjeriš da ništa od svega toga nije izdržalo probu vremena. Neka imena nisi mogao da zapamtiš do sutradan.  NIN-ova nagrada je korisna da bismo se uvjerili kako se kuće na pijesku sruše i bez ikakvog vjetra. Pisci kupljeni tom nagradom novac brzo potroše, ali ostaje im zauvijek to da su kupljeni.

Kada ste počeli da pišete u srpskoj literaturi je falilo priča iz grada, pa ste pokušali da popunite tu rupu. Šta danas nedostaje srpskoj književnosti? Ili, gdje se najviše vidi nemoć jedne literaturne sredine, u stilu koji preovladava, odabiru spisateljskih tema, izdavačkoj politici?

Iako danas ima pisaca rođenih u gradovima, spomenuta rupa ostaje, čak se i produbljuje. Otkud to!? Otuda što je odnekud uvezena poetika tzv. postmoderne koja odlučno odbacuje  povezanost književnosti sa životom. Uveliko ostarjeli postmodernisti ostaviše za sobom hrpu bezvrijednih knjiga ali i pustoš na književnoj sceni jer pored njih unazad četvrt vijeka niko nije mogao da se probije.

Ne samo danas nego odavno srpskoj književnosti nedostaju daroviti, osjetljivi pisci, samim tim NEDOSTAJE UMJETNOST u književnim djelima. Šta više, ovdje niko pojma nema šta je to književna umjetnost, ponajmanje samozvani tumači knjiga. Prestao sam da čitam tekuće srpske pisce, jer kako vidim prvih nekoliko rečenica, odmah mi je jasno da tu nema emocije, pameti, umjetničkog dara. Skribomanska zaraza zahvatila je nove naraštaje. Ali to nije samo srpska boljka već pandemija svjetskih razmjera. Što više nasilja,  nihilizma, izopačenosti raznih fela, utoliko manje mira, ljepote i smisla.

Gledam danas na televiziji jednog francuskog pisca, stoji ispred biste Fransoa Mari-Aria poznatijeg kao Volter, divi se njegovoj ironiji kao neprocjenjivom izrazu ljudskoga duha, a ne pomišlja, jadnik, koje zlo sije za sobom takvim učenjem.

Možete li još jednom da potcrtate, mada je to u knjizi prilično jasno, kakav je odnos Vašeg ''Stranca'', sa onim poznatijim, Kamijevim? Jeste li imali dilemu u vezi s naslovom, budući je Kamijev ''Stranac'', štono kažu, "kultna knjiga". 

Kamijevog "Stranca" sam čitao u gimnaziji. Znam da je na mene ostavio loš utisak zbog snažne ravnodušnosti glavnog lika Mersoa prema sopstvenoj majci, prema svim drugim ljudima, pa i prema samome sebi. Takav ljudski primjerak život shvata apsurdnim, stoga on bez ikakvog razloga ubija nepoznatog čovjeka. Kasnije sam shvatio da je taj roman konstrukcija koja je Alberu Kamiju poslužila da plasira svoje stanovište o vjeri i pravdi, da smisli nekakvog angažovanog čovjeka bez pokrića.

Moj stranac u istoimenom romanu je hrišćanin koji tek staje na put vjere, njegovo kretanje i samoispitivanje je način da ostavi za sobom starog čovjeka, te da prihvati sebe novog, vjerujućeg, da se usavršava na novootkrivenom putu.

Svaki roman u kome je tema duhovni razvoj ličnosti može da se nazove "Stranac", stoga nisam smatrao da je taj naziv nečija svojina, niti bih se plašio poređenja sa Kamijem. U toku prepirke sa Kamijem, onaj drugi barjaktar nihilizma Sartr Žan Pol je za njega rekao da previše dobro piše i da mu je to mana. Meni se danas čini da su obojica svoje književne talente proćerdali vrteći se u idejnom bespuću i emotivnoj pustinji.

Mnogo ste razmišljali i pisali o putovanjima, a mislim da ste mnogo i putovali. Stranac kaže da je putovati bez prijeke potrebe "gojenje sujete". Šta je to što smatrate opasnim u putovanjima? I kakva su to putovanja opasna? I da li bi bilo romana ''Stranac'' da nije bilo putovanja?

Blez Paskal smatra da bi bilo znatno manje nevolja u svijetu kad bi ljudi umjeli da se vrte u kući. Joris Karl Uismans vjeruje da je moguće putovati po sopstvenoj sobi. I ne znajući za njega, u svom mladalačkom romanu "Večernji trkači" opisao sam naširoko jedno svoje putovanje po svojoj sobi sa djevojkom savršenih usana.

Dakle, šta je opasno u putovanjima? Opasno je kad prazan čovjek umisli da će moći da pobjegne od svoje praznine time što će da uplati aranžman nekoj turističkoj organizaciji pa će ga neki luksuzni brod spasti njega samoga. Kakva zabluda.

Čovjek ne može da pobjegne od besmisla ako ga je besmisao ščepao. Mnogi i ne znaju da su ulovljeni, šta više hvale se svojim turama do Balija i slično.

U romanu "Stranac" moj junak se kreće po Njemačkoj od grada do grada, ali ne da bi pobjegao od sebe već da bi provjerio koliko se odmakao od sebe iz onoga vremena kad je išao tim istim putevima od Bona do Hamburga, od Berlina do Minhena i tako ukrug.

Roman sam mogao da napišem i da nisam toliko putovao. Onaj Kafka skoro da nije mrdnuo iz Praga, ali je sišao u pakao svoje duše pa smo dobili morbidne povijesti "Zamak" i "Proces". Roman koji sam upravo završio odnosi se na putovanje bez spoljnog putovanja. Zove se "Povratak izgubljenog". U njemu moj junak ide od jednog do drugog svog grijeha u nastojanju da se očisti, da povrati radost koju je izgubio između ostalog i na svojim mnogim putovanjima.

Književno putovanje Svetozara Vlajkovića traje skoro pola vijeka. Kakav je to put od prvog junaka Vaše proze Mansila, do Stranca?

Mansil se pojavio u mom prvom romanu ("Šuma čudnovata") prije pedeset godina. Bio je nevin u svakom pogledu, čedan koliko se može naći u nekoliko evropskih knjiga iz doba romantizma, a kasnije kod Ibzena u "Per Gintu", zaljubljen u Istinu a zatim i u neke žene koje su se kasnije pokazale kao ljubiteljke laži, uzdao se u vrlinu, u poeziju, u Ljepotu kao nadoknadu za patnju koju je osjetio čim se rodio.

Posle se pokvario kad je otkrio alkohol, cigarete, uspjeh i pokvarenost čovječanstva. Samim tim obreo se u svijetu koji dotle nije poznavao. Postao je stranac. Otada je prošlo pola vijeka. Znaš li koja je razlika između mladića i starca? Starac je posustali mladić. Moja osnovna briga danas je da povratim izgubljenu čednost. U tom pogledu, vjeruj mi, nisam posustao.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (2 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 3

  • Neron 4 godine i 3 mjeseca
    Svaki pisac, kao cisto primjera radi ljekar, nosi sa sobom veliku sujetu. To je sve. Svjesni su svojih mogucnosti i dostignuca. Zna da bude odurno i kranje antipaticno, ali sta da se radi. Mada, slazem se sa covjekom, za sve sto je rekao vezano za nihilizam, pisce postmoderne i slicno. Nemaju ljepotu.
    • 0
    • 0
  • galeb 4 godine i 3 mjeseca
    bilo kojeg pisca danas da pitas, uvijek ista prica.svi su kupljeni sem naravno ja, sve je namjesteno, nema kvalitetnih... ako te je teofil pancic hvalio, onda nisi moj tip
    • 0
    • 0
  • david123 4 godine i 3 mjeseca
    to je to, Cartier naocare, gospoche!
    • 0
    • 0