navigacija Naslovnica Premium

KRALJ NIKOLA ILI DVA TALENTA JEDNOG PODLOVĆENSKOG VIZANTIJCA (2.)

12.5.2018 17:02

U svakoj kosti po jedna zabluda

Zablude vladara, vremenom postaju i dio nasljeđa tog naroda, ako se na vrijeme, još za vladareva života i vladavine, ne rasprše u prah i pepeo

U svakoj kosti po jedna zabluda Kralj Nikola
Jevrem Brković
Foto: Wikimedia Commons Autor: Jevrem Brković

(Nastavak iz prošlog broja)

Danas već možemo reći i tvrditi da postoji i takozvani NjegoševGrijeh ili Hibris, a to je, Gospodaru, u antičkoj svijeti i mitologiji bio onaj najveći grijeh - kad čovjek pređe, svojom hrabrošću ili djelom, onu krajnju ljudsku granicu i približi se Bogovima. Taj grijeh - hibris - bio je najoštrije kažnjavan od samih Bogova koji nijesu voljeli da im se čovjek bilo u čemu približi. Najpoznatiji hibrisi su Prometejev (krađa vatre i izrugivanje Zevsu) i Ahilejev (kada je pod Trojom, opijen junaštvom i trijumfom, otišao ipak predaleko - požurivši da sam okonča rat).

Njegoš se toliko uzvisio duhom i tijelom nad milionima (a toga je bio svjestan i pri posljednjem dahu), da je gotovo smatrao normalnim što je osuđen na relativno kratak život! Možda je Njegoševa poezija, i uopšte njegova pojava i postojanje u Crnoj Gori, hibris na koji, kao i na sve sudbinsko, pristaju i Bogovi i Žrtve!

Gospodaru, ima nekoliko mjesta u Njegoševoj poeziji i Tvom pjesmotvorstvu gdje se najbolje vidi da (iako iste krvi, iste dinastije dinasti, iz istog porodičnog stabla - Stric i Sinovac, tako reći) u poeziji nijeste, zaista, nikakav rod. Ponikli ste iz dva posve različita pjesnička stabla - on iz onog moralno i poetski uznesenog, „nebeskog“, kosmogonijskog, zato je i prava žrtva hibrisa - a ti, Gospodaru, iz onog posve zemaljskog, himničkog, didaktičnog, brzopisnog, prizemnog, profanog - svakako patriotskog, i socijalnog čak. Evo, Gospodaru, kako to otprilike izgleda u Njegoševoj poeziji i u Tvom pjesmotvorstvu.

Kad Tvoj veliki Striko pjeva o Stambolu kao zemaljskog veselju, to je oda zemaljskom raju viđenom s lovćenskog posnog i munjama isprobijanog kamena:

O Stambole, zemaljsko veselje,
kupo meda, goro od šećera,
banjo slatka ljudskoga života,
đe se vile u šerbet kupaju;
O Stambole, svečava palato,
istočniče sile i svetinje, -
Bog iz tebe samo begeniše
Črez proroka sa zemljom vladati!

A kad si se Ti, čestiti Knjaže, kao gost sultana Hamida konačno našao usred tog Njegoševog „zemaljskog raja i veselja“, ostao si, pjesnički bar, na nivou onog profanog i prizemnog Stambola o kojem tako uzvišeno pjeva tvoj veliki Striko. Stambol o kojem Ti pjevaš nije onaj Stambol u kojemu je Njegoš vidio „hurije očih plavetnijeh“. Njegov je Stambol smaragdna zvijezda iz azijatskih tmina, a Tvoj je, oprosti mi, Gospodaru, obična orijentalna velevaroš „nečistoće puna svake“. Evo, Gospodaru, što si Ti o tom Stambolu - u samom Stambolu - spjevao 9. avgusta 1883. godine:

Oj Stambole gade pravi,
Nečistoće punan svake,
Kad sam tobom poći mora’
Držao sam nos u šake.

Nije o Stambolu riječ, Gospodaru, već o onoj zvijezdi koja je sjala iznad čela Tvoga Strika, a koje iznad Tvog čela nije bilo. Bila je s tobom ona državnička i ratnička, ali ne i ona dubokomislena i pjesnička - a te dvije zvijezde, Knjaže, nijesu iz istog sazvježđa!

I još samo jedna usporedba Tvojeg moralističko - skrupuloznog i naravoučenijskog pjesmotvorstva s Njegoševim „nadzemaljskim“ krikom za krvavoheroičnim čovjekom, ubicom vlastitog oca, kojemu, i kao vladika, i kao vladar, i kao pjesnik - sve prašta, jer je u njemu vidio Hrišćanina, Vožda i Demona pred kojim je i jedan Stambol, kao „krvožedni otac kuge“, ustresao i uzdrhtao:

Al’ heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,
sve prepreke na put bjehu, k cilju dospje velikome:
diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.

Dvorac kralja Nikole BarDvorac kralja Nikole u Baru 

Ti, svijetli Gospodaru, koriš vožda srpskog Karađorđa, kao oceubicu! Usuđuješ se, čestiti Knjaže, da to pjesmotvorstvo Tvoje nazoveš: Dopuna „Posvete“ u „Gorskom vijencu“. Kad bi se Tvoji politički, državni, ljudski i pjesnički grijehovi vagali i izvagali, možda bi ti ovaj grijeh, na vagi prijekora Tebi upućenih, bio među prvima, a pjesnički je i moralno nedopustivo nekorektan prema tvome velikom Striku. Neskromno je, suviše pretenciozno, presujetno i nepromišljeno, od jednog čestitog knjaza-pjesnika, to što si se usudio, što ti je na um palo, Gospodaru, da popunjaš one tačkaste praznine između strofa Posvete prahu oca Srbije u Gorskom vijencu! Ti si tu, čestiti Knjaže i Gospodaru, ugađao i uznosio Miloša Obrenovića, a vožda Karađorđa unizio, prikazao kao oceubicu i vladara koji je narod predao Turcima, zaboravljajući mu sve ono što mu je Njegoš priznao i zbog čega ga je svrstao u one koji su se iz kolijevke Belonine iznjihali i na zemlji pokazali, a to su:

Napoleon, Karlo, knez Velington i Suvorov;
Karađorđe, bič tirjanah, i Švarcenberg i Kutuzov.

Iz političkih si i oportuno-etičkih razloga smetnuo s uma, Gospodaru, da je taj isti Miloš Obrenović, kojeg Ti uznosiš kao oslobodioca Srbije, Tvoje Crnogorce nazivao ludovima, a pored ostalih bio i naručilac ubistva svog kuma vožda Karađorđa! Eto, kako politika, u kojoj si se Ti, Gospodaru, do Prvog svjetskog rata, izvanredno snalazio, natjera i etičare da katkad ne vide ni one činjenice koje su po svemu iznad svake etike. Evo i tog drugog, i najvećeg, Tvog moralno-pjesničkog ogrješenja prema velikom Striku:

Za ubistvo rođenoga
oca svoga grijeh ga stiže;
strašnu kaznu sam povuče;
kad na oca ruku diže.
Roditeljska krv prosuta
Pomrači mu sretne pute;
Zločin Vožda i nedaća
smrznu Srbu ruke krute,
zvijezdu mu navjek sakri
dim kubura izmetnutih
u grudima starog oca,
od vremena uvrnutih.
(odlomak)

Ima ih, Gospodaru, koji Te (pravedno i nepravedno) optužuju za gomilu grijehova, pa i onih koje si, kažu, napravio i prema Njegošu! I do nas su doprli glasi da si jedne noći, dok si u Biljardi prebirao po Njegoševoj rukopisnoj zaostavštini, našao nekoliko pjesama u kojima je vladika i gospodar Crne Gore, a Tvoj veliki Striko, bio otvorio svoja bona prsa i srce i za žensko stvorenje kao najdivotniji čovjekov ukras i svekolike prirode udivljenije. Čulo se, Gospodaru, da su takvi Vladičini papiri, iz Tvojih ruku, te iste noći, otišli u vatrište dvorske odžaklije i namah pepeo postali! I smo još jedno neprijatno pitanje:

Kako je moguće, svijetli Gospodaru, da za pedeset i osam godina Tvoje vladavine nijednom ne naloži knjaževskoj i kraljevskoj državnoj pečatarnici na Cetinju da odštampa Gorski vijenac, ili bilo koje djelo velikog Strika?! Čemu pripisati takvu nebrigu o Njegoševom književnom djelu i kako sve to shvatiti, Gospodaru? Izgleda da si bio duboko svjestan, i pored svih Tvojih uparađenih laskavaca, da je veliki Striko, što se poezije tiče, Lovćen, a Ti, Gospodaru, jedva Đinovo brdo pokraj Cetinja. Što bismo s Tvojom knjaževsko-kraljevsko-gospodarsko-pjesničkom sujetom, Gospodaru? Ljudska je i razumljiva, i u tome si sličan velikom Striku, jer ste s jednog ognjišta - petrovićkog!

Gospodaru, svaki čovjek, pa i Gospodar, ima pravo na zablude, čak i na one najtragičnije. To je često iracionalna opsjednutost, kojoj teško odolijevaju i kraljevi i prosjaci. Zablude običnog čovjeka, samo njemu o glavi rade. Zablude velikih, umnih, glasovitih i posvećenih, nijesu samo njihove i ne padaju na amo njihov moralni, istorijski, vladarski i politički konto. Zablude vladara, vremenom postaju i dio nasljeđa tog naroda, ako se na vrijeme, još za vladareva života i vladavine, ne rasprše u prah i pepeo, u prašinu koja pada samo na vladarevu savjest, na mit o njemu, na mjesto koje istorija odredi njegovim zabludama, a potom i na njegove kosti, bilo da leže u kripti nacionalnog mauzoleja ili u tuđoj zemlji i iznajmljenoj grobnici.

Kada su te nastale zablude, imperijalne, kakve su sve Tvoje bile, Gospodaru - onda se mimo njih, ni u danima prijenosa i konačnog usađivanja Tvojih kostiju danima prijenosa i konačnog usađivanja Tvojih kostiju i u meso moderne istorije crnogorskog naroda, ne može proći kao mimo kakvog muzejskog eksponata pred kojim se ne mora ni stati. Plod jedne od takvih Tvojih imperijalnih zabluda, i tada i danas prilično smiješnih, je i ona iz 1867. godine - poznata kao ritmična agitka onamo, onamo, a ne onamo ’namo, kako to, evo, sve do danas ritmuju i „štimuju“ razni glazbenici i nacional-pjevači za ona svoja kafanski egzaltirana pojanja i patetično srbujušće prilike, kad im se odnekud i naprečas prisnije Dušanovo carstvo i njegovo prizrensko prijestolje!

Prizren je jednom bio i prestolni grad našega Dukljanina Bodina, Gospodaru. Zašto na njega ne pomisli? Ili si, možda, i pomislio. Ti na Bodina, a svi ostali na Dušana! To je najočiglednija, a i najopasnija, imperijalna zabluda jednog mladog vladara, čija se zemlja i narod još nijesu bili oporavili, povratili u normalan život, u zdravu svijest (ako je u onovremenoj Grnoj Gori išta bilo normalno) od stravičnih Omer-pašinih nasrtaja, strašnijih od svih naših najstrašnijih godina. I gladnijih od svih crnogorskih gladnih vaktova, a mi drugačijih ni imali nijesmo. Za tebe, Crnu Goru i crnogorski narod - možda do tada i najsudbonosnijih godina, za mladog knjaza svakako i najbitnijih asticanje ratničkog, vladalačkog, pa i diplomatskog iskustva.

Što bi bilo, da se Omer-paša Latas, ili serdar-ekrem Omer-paša, dakle armijski general, jedan od najsposobnijih vojskovođa cijelog Otomanskog (još dobrodržećeg) carstva, nije zaustavio na Crnojevića Rijeci, da je krenuo i pod tursku čizmu i nož stavio onih šesnaest kilometara puta do Belvedera i Cetinja, do Tebe mladog i s Velikim vojvodom Mirkom i Crnogorcima utvrđenog na Belvederu?! Što bi bilo, Gospodaru, da knez Gorčakov, ruski ministar inostranih poslova, nije učinio demarš kod Porte i priprijetio ratom, ako Omer-paša Latas slomi Tvoju belvedersku odbranu i uđe u Cetinje?!

Ni epizoda sa onom babom iz Riječke nahije nije bila bez nekog proročkog predznaka i značenja: došla je pod šator velikog Omer-paše Latasa i zahtijevala da „pobiju ljebove!“ „Kakve ljebove, babo?“ - začudio se Omer-pađa. „Da pobijemo, pašo, tvoj bijeli somun s ovim mojim tankim kukuružnjakom, spečenim, kora u koru, Turčine!“ - začakivala je velikog pašu mala, zgurena, kreštava i jednozuba riječka baba. „Da pobijemo, babo!“ - pristao je Omer-paša. „Drži, pašo, taj tvoj veliki, bijeli i pretili somun da ga gađam ovim mojim tvrdim i tankim kukuružnjakom!“ I baba je gađala „ljebom u ljeb“ - i pašin se bijeli i pretili somun raspao u komade i komadiće! „Vidiš li, pašo, čiji je ljeb jači!“ - zagraktala je baba. „Marš, babo, ispod šatora!“ - završio je silni Omer-paša Latas.

Dan i noć nije izlazio ispod šatora. Kad se pojavio, naredio je trubačima da sviraju povlačenje sve truske vojske sa isturenih položaja. Povlačenje je počelo, Gospodaru, u trenutku dok ste Ti i Veliki vojvoda Mirko, kao i svaki Crnogorac koji je na Belvederu bio uz vas, mislili da je kraj svemu, da će serdar-ekrem Omer-paša Latas ispričao jednom balkanskom političaru kako nije htio da bude grobar potonje kapi crnogorske krvi. Vidio je, ispovijedio se Omer-pađa tom balkanskom političaru, da su Crnogorci na Belvederu, svi do jednog, riješeni da izginu uz svog mladog knjaza i njegovog hrabrog oca, Velikog vojvodu Mirka Petrovića.

Tom je prilikom Omer-paša spomenuo i onu riječku babu, nije zaboravljao njeno: „Ajde, pašo, da pobijemo ljebove!“. Priznao je da ga je više uznemirila njena proročanska „tuča ljebova“ nego intervencija knjaza Gorčakova i Portino naređenje da se odmah povuče iz Crne Gore! Niko bolje od Tebe i Crnogoraca, Gospodaru, ne zna koliko se i kako Crna Gora morala oporavljati od krvavih Omer-pašinih godina! Teško bi se i u čijoj glavi, u tako krvavo zbiljskom vremenu, osim u glavi jednog Crnogoraca, uz to knjaza i gospodara, mogla začeti, izmaštati i u pjesmu pretvoriti zabluda, snoviđenje i neosmišljena pretenzija na Dušanovu zemlju i prijestonicu, dok je, tih godina, ona Tvoja podlovćenska zemlja i prestonica jedva preživjela, odnosno jedva bila spašena raznim obzirima kneza Gorčakova, Porte, pa i samog Omer-paše Latasa.

Otkuda Ti, Gospodaru, takve imperijalne pretenzije, inspiracije i zablude, snovi i snoviđenja o onom Onamo Onamo Gradu i prostoru, o razvalinama carskih dvoraca i kula, o svetim Dečanima i carskom gradu Prizrenu, o razorenom dvoru „za brda ona“ gdje nikada nijesu vladali ni dukljansko-zetski arhonti i kraljevi, osim nakratko Bodin, a kamoli noviji crnogorski vladari i gospodari?! Takvu ti opsesiju, zabludu, obmanu i pretenziju, inspiraciju i pouku, nije mogao ostaviti u amanet i nasljeđe ni Tvoj stric, knjaz Danilo, od kojeg si preuzeo vladarsko žezlo, ni Tvoj viteški otac Veliki naš grahovski vojvoda Mirko Petrović! Takve opsesije, zablude, ideje i inspiracije mogle su Ti doći samo od Tvog velikog Strika, Petra II Petrovića Njegoša, i ni od jednog drugog vladaoca iz Kuće Petrovića!

Dok si sanjao i pjevao Onamo-Onamo-Gradu i Brdima, dok su Ti se priviđale carske razvaline Tobom „oružane“, još su Turci gospodarili Podgoricom, Spužom, Nikšićem, Kolašinom i Beranama! To su, i takvi su bili oni Tvoji prilično naivni, epsko-teatralni i montenegrinsko-slavjenoserbski pijemontski uzleti, Tvoja česta i prečesta romantičarska voznesenost u ondašnje (balkanske) tmine i (južnoslovenske) oblačine. Dešavalo se, Gospodaru, da od one Tvoje bučne, zvonke i dosta prazne srbujušće (falš) emotivnosti često nijesi mogao da vidiš kako izgleda i čemu liči Tvoj kućni prag i sve ono što su zatvarala vrata tog kućnog praga.

U svakoj Tvojoj kosti, Gospodaru - u velikoj velika, u maloj mala - pohranjena je i za potomstvo (istoriju) sačuvana po jedna Tvoja (i naša) zabluda. Nama danas, dok te prenosimo iz tuđine i unosimo u panteon crnogorskog mučeništva, najteže padaju one Tvoje (i naše) zablude koje su nas više i češće okretale svima okolo, a manje nama samima.

(U Titogradu, 15. III 1989; Iz knjige „Lideri, udbaši, generali, Zagreb, 1990; kraj u narednom broju)

Ocijeni:

1 2 3 4 5

1 (4 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 1

  • Gruban Malić 7 mjeseci
    E da su kralj Nikola i vladika Petar II imali ratobornoga ateistu, potpisnika ovog komunjarskog pamfleta, za savjetnika druge bi nam pjesme pjevale, a ne Onamo, ‘namo!!! 😂😂😂
    • 0
    • 1