navigacija Naslovnica Premium

INTERVJU: PISAC I POLITIČAR, GOVORI O NOVOM ROMANU “ALEKSANDAR OD JUGOSLAVIJE”

20.10.2018 15:16

Vuk Drašković: Živimo proročanstvo kralja Aleksandra

Aleksandar je patio zbog Crne Gore i sukoba sa svojim đedom. Razdirale su ga sumnje i kajanje, naročito poslije Nikoline smrti. Grijeh je Aleksandra optuživati za anticrnogorstvo

Vuk Drašković: Živimo proročanstvo kralja Aleksandra Drašković
Foto: Betaphoto Autor: Vujica Ognjenović

Da li je stvaranje Jugoslavije bilo veliko djelo ili tragična zabluda - glasi pitanje nad pitanjima koje u novom romanu “Aleksandar od Jugoslavije” Vuka Draškovića sam sebi postavlja glavni protagonista, kralj Aleksandar Karađorđević, tvorac i prvi vladar nove države Južnih Slovena na početku XX vijeka.

Sa kojim se dilemama nosio, sa kakvim se nasljeđem i preprekama susreo po završetku Prvog svjetskog rata, koje su domaće i strane sile ometale stvaranje velike države od Soluna do Alpa, koja je bila njegova državna ideja i kako je zamišljao budućeg građanina zemlje četiri puta veće od predratne Srbije - čitalac će saznati iz ove knjige koja preispituje istorijsku ulogu i uspostavlja ljudski lik kralja Aleksandra Karađorđevića, od stvaranja Kraljevine SHS 1918. do atentata u Marselju 1934. godine.

Bez uljepšavanja i bez omalovažavanja, Vuk Drašković nam iznosi unutrašnju borbu i dileme regenta i kralja Aleksandra, proslavljenog vrhovnog komandanta Srpske vojske u Velikom ratu, koji nam, u jednoj dramatičnoj ispovijesti, iznosi svoju viziju države, već tada ugrožene mnogim pukotinama.

Kakav nam novi pogled na kralja ujedinitelja donosi roman “Aleksandar od Jugoslavije”?

- Nema novog pogleda. Ima samo oslobađanja istine iz tamnice u koju su komunisti 1945. bacili Aleksandra i državu koju je on stvorio.

Jedine dvije države koje su unijele državotvornost u novonastalu kraljevinu bile su Srbija i Crna Gora. Crna Gora je još gore prošla jer je iz kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nestalo čak i njeno ime. Kako vi to tumačite?

- Na 1918. u Crnoj Gori ne može se i ne smije gledati kroz durbin 2018. godine. Vrijeme je, prije sto godina, bilo prevratničko i u njemu je ispisivana prevratnička istorija. Tačno je da je Podgorička skupština bila opelo za Kraljevinu Crnu Goru i dinastiju Petrović. Tačno je da je ona sazvana protivno tada važećem Ustavu i svim zakonima Kraljevine Crne Gore. Tačno je i da je Crna Gora bila jedna od država pobjednica u Velikom ratu. Ali... Tačno je i mnogo toga još, što se ne smije kriti ni prećutkivati. Podgorička skupština nije Srbiji prisajedinila CrnuGoru, nego je Crnu Goru ujedinila sa Srbijom, i to samo za pet dana! Petog dana, 1. decembra 1918, ugašena je, takođe nepravno, i Kraljevina Srbija, velika pobjednica u Velikom ratu. Obje pobjedničke kraljevine, i Srbija i Crna Gora, žrtvovane su stvaranju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koje se prostiralo od Soluna do Alpa. Neka je Podgorička skupština bila i hajdučka, bila je nekakva skupština i odražavala je većinsku volju ondašnjih Crnogoraca. Na drugoj strani, Skupština Kraljevine Srbije nije se pitala za bilo šta. Protivnika ujedinjenju Jugoslovena bilo je mnogo manje u Crnoj Gori nego u Srbiji. Ujedinjenje je bilo, prije svega, diktat regenta Aleksandra Karađorđevića, rođenog unuka crnogorskog kralja Nikole Petrovića, na čijem krilu je i odrastao i zadojen idejom jugoslovenstva. Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, stvoreno 1. decembra 1918. U Beogradu, nije moglo da ima dva kralja, nego samo jednog. Po meni, pravo pitanje glasi: Da li je djed od osamdeset godina trebalo da naslijedi svog unuka od 30 godina ili unuk ostarelog djeda? I ne smije se, konačno, prećutkivati da su se i kralj Nikola i Crnogorci tada izjašnjavali kao Srbi. Sada tako nije, ali prije sto godina je tako bilo.

Vuk Drašković -

Radi velike države Aleksandar je žrtvovao i svog đjeda, crnogorskog kralja Nikolu. Postoje li lični Aleksandrovi zapisi i dileme po tom pitanju? Kažete da je Aleksandra zdravlja koštala Crna Gora?

- Postoje i zapisi i bolne dileme. Aleksandar je patio zbog Crne Gore i sukoba sa svojim đedom. Razdirale su ga sumnje i kajanje, naročito poslije Nikoline smrti. Grijeh je Aleksandra optuživati za anticrnogorstvo. Volio je Crnu Goru kao i Srbiju. Govorio je: „Crnogorac sam koliko i Šumadinac“. Govorio je: „Crna Gora mi je majčino mlijeko“. Djed i baka po očevoj liniji umrli su prije Aleksandrovog rođenja, a rođen je na Cetinju. Majku Zorku nije ni upamtio. Podizali su ga baka Milena, đed Nikola i tetke, majčine sestre, a posebno tetka Eke, kako je on, kao dijete, zvao tetku Jelenu, buduću kraljicu Italije. Taj i takav Aleksandar, ugasio je i Crnu Goru i Srbiju. Žrtvovao ih Jugoslaviji. Već 1925, kad svojim parama obnavlja Njegoševu kapelu na Lovćenu, on priznaje da se 1918. ogriješio o svog đeda Kralja Nikolu i baku Milenu. On bi 1925. Jugoslaviju zidao na oba temelja: i šumadijskom i crnogorskom. On 1929, kao diktator, kad suvereno odlučuje po sopstvenoj volji, crta granice Zetske banovine, dvaput prostranije od predratne Kraljevine Crne Gore. Sva Boka, Metohija, Sandžak, čak i Raška, pa sva istočna Hercegovina, Dubrovnik i dalmatinska obala do iznad Dubrovnika bili su pripojeni Crnoj Gori, odnosno Zetskoj banovini.

U romanu postoji pismo koje Aleksandar piše svom đedu, kralju Nikoli. Kako ste pisali to pismo?

- Na papir sam prosipao unutrašnju muku Aleksandrovu, koja će ga pratiti do kraja života.

Na kakva ste sve svjedočenja i dokumenta naišli pišući ovaj roman? Možete li nešto posebno istaći?

- Ni u pet romana ne bi stala istina koju sam saznavao i stidio se zbog ogrešenja o Aleksandra. Naročito me je potreslo saznanje da je on znao da će ga ubiti i da, fatalistički, od smrti nije bježao.

Kralj Aleksandar je često bio meta atentatora, a okončao je kao njihova žrtva. Zanimljivo je da su i jugoslovenski komunisti pokušali da ga ubiju. Iz kojih razloga?

- Do pojave hrvatskih ustaša i Ante Pavelića, samo su komunistički teroristi, po nalogu iz Moskve, pokušavali da ubiju Aleksandra. Nikada mu nijesu oprostili njegovo neprijateljstvo prema boljševicima. Aleksandar nije htio da uspostavi ni diplomatske odnose sa Lenjinovom i Staljinovom despotijom. Nikada nije ni zaboravio ni oprostio ubistvo Romanovih, među njima i careve kćerke princeze Olge, sa kojom je trebalo da se oženi.

Je li kraljevina Jugoslavija morala biti stvorena? Ko je stajao iza tog projekta?

- Odgovor je u romanu. Aleksandar je samovoljno proglasio Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Saveznici su bili ogorčeni, a Italijani spremni i na rat. Mjesecima, niko nije htio da prizna državu stvorenu 1. decembra 1918.

“Srećna ti Jugoslavija, ali moraš da stvoriš Jugoslovene”, rekao je kralju Aleksandru američki predsjednik Vudro Vilson. Zašto Aleksandar nije uspio u tome?

- Zbog toga što većina „Jugoslovena“ nijesu htjeli da budu Jugosloveni, naročito među Srbima i Hrvatima, a među Srbima (izuzimam Crnogorce) posebno. Hrvatske vođe hoće Hrvatsku do Drine i Zemuna, uključujući i Zemun. Srbijanski političari i Srpska crkva larmaju o Velikoj Srbiji do Bjelovara i Splita, a katolički kler propovijeda da su Srbija i Crna Gora zemlje „varvarskih šizmatika“. Mučno je čitati ondašnju štampu ili skupštinske stenograme.

Kažete da je inspirator Aleksandrovog ubistva bio Benito Musolini i da je to učinio zbog pretenzija na Dalmaciju i Jadran. Možete li to pojasniti?

- Valjda je sve pojašnjeno u romanu. Tajnim Londonskim sporazumom, u aprilu 1915, iza leđa i Srbije i Crne Gore, saveznici (Francuska, carska Rusija i Britanija) garantovali su Italiji, ako se pridruži Antanti i Antanta u ratu pobijedi, skoro polovinu današnje Slovenije sa Ljubljanom, svu dalmatinsku obalu sa ostrvima do ispod Splita, svu Boku (bez Bara i Ulcinja), Skadar i svu albansku obalu. Samovoljnim proglašenjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. Aleksandar je bacio pod noge većinu poklona Italiji. Musolini je 1925. bio mobilisao 20 divizijata za rat sa Jugoslavijom, koji je jedva izbegnut.

Aleksandrove riječi “Čuvajte mi Jugoslaviju” su zapravo mit. On je knezu Pavlu rekao proročku rečenicu koja se, na žalost, obistinila, zar ne?

- Tri kuršuma raznijela su mu grudi u Marselju. Ništa tada nije rekao, niti je mogao. “Čuvajte Jugoslaviju”, rekao je knezu Pavlu u Parizu, početkom jula 1921, uoči teške operacije, za koju su ljekari govorili da je, možda, Aleksandar neće ni preživjeti. Tada je rekao i ovo: “Sve i da nijesmo morali da stvorimo Jugoslaviju, moramo je čuvati, jer bismo, u slučaju njenog raspada, oči jedni drugima vadili.” Evo, nema više Jugoslavije, ubili smo je, pa živimo proročanstvo kralja Aleksandra.

Poslije Versaja (1919) nije bilo većih prekrajanja granica Evrope do pred kraj 20. vijeka niti stvaranja novih država. U kojoj je mjeri onda Titova Jugoslavija bila Aleksandrova Jugoslavija?

- Titova Jugoslavija bila je Titova po državnom uređenju, a po krštenici i rođenju bila je Aleksandrova. Da nije bilo prve, ne bi moglo biti ni druge Jugoslavije. Konačno, da nije bilo Aleksandra i države koju je on stvorio, ne bi moglo biti ni Komunističke partije Jugoslavije, pa ni samog Tita.

Da li je na neki način kralj Aleksandar naš savremenik? Šta mu duguju novonastale države bivše Jugoslavije?

- Nije Aleksandar naš savremenik. On je zidao, a mi rušili. On je ujedinjavao, a mi razjedinjavali. On je mirio, a mi zavađali. Naši današnji heroji su apostoli državnog i nacionalnog sloma i sramote. Aleksandar je stvarao istoriju, a mi stvaramo antiistoriju. Jugoslavija, i prva i druga, bila je država, poštovana širom svijeta. Državice nastale na njenim ruševinama su kao djeca koja su ubila svoje roditelje, a ne priznaju da su siročad. Ako su te državice raj i sloboda koju smo htjeli, ako je ona velika država bila grobnica svih u njoj, onda je Aleksandar od Jugoslavije bio veliki grešnik.

Anonimni vijenac na đedovom grobu i pismo Krsta Zrnova

Da li je kralj Aleksandar bio u vezi sa tetkama i ujacima iz Crne Gore? Je li se sretao sa kraljicom Jelenom? Kako je doživio đedovu smrt?

- Bio je, sa nekima se i viđao, a Nikolini sinovi dobijali su i prinčevsku apanažu. Najčešće je bio u telefonskoj vezi sa Tetkom Eke, kraljicom Italije. Trebalo je i da se sretnu, u Rimu ili Beogradu, ali njegovo ubistvo je to spriječilo. Po svjedočenju njegovih ordonansa, na vijest o smrti đeda Nikole zatvorio se u jednu sobu i tihovao nekoliko sati. Otišao je, poslije, do crkve i đedu upalio svijeću, a tajno je na Nikolin grob položen i vijenac. Ni kraljica Milena nije znala čiji je to anonimni vijenac... Zašto je to učinio tajno, krijući svoje ime? Božićna pobuna bila je prošlost, ali se u Crnoj Gori, ponegdje, još pucalo i još se ginulo, a komite su nastavljale bunu u ime kralja Nikole. Kad je Krsto Zrnov Popović zatražio od Aleksandra da pomiluje i njega i sve pobunjenike, Kralj nije skrivao svoju radost. „Biću ti vjeran, gospodaru, jednako kao što sam bio vjeran svom gospodaru i vrhovnom komandantu kralju Nikoli, dok je on bio živ“, pisao je Krsto Zrnov kralju Aleksandru.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (27 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 112

  • Radosav72 3 nedjelje i 1 dan
    ee, realno , jedino su je Crnogorci cuvali, nasa je ideja bila "jugoslovenstvo", nerealna ali mora se priznati mnogo dobra ideja, e jbg... Njegos je bio vizionar ali nije mogao ni nas da nauci a kamoli ostale "jugoslovene". Premnogo sebicnosti i nacionalizma , kao uostalom i svugdje drugo
    • 5
    • 0
  • original 3 nedjelje i 2 dana
    ,,...moramo cuvati Jugoslaviju, jer bi u slucaju njenog raspada oci jedni drugima povadili..,,
    ( 1 )
    • 3
    • 0
    Radosav72 21.10.2018 23:16
    ee, realno , jedino su je Crnogorci cuvali, nasa je ideja bila "jugoslovenstvo", nerealna ali mora se priznati mnogo dobra ideja, e jbg... Njegos je bio vizionar ali nije mogao ni nas da nauci a kamoli ostale "jugoslovene". Premnogo sebicnosti i nacionalizma , kao uostalom i svugdje drugo
    • 5
    • 0
  • Nero Wolf 3 nedjelje
    Da je uistinu htio da stvara jugoslovensku naciju i Jugoslovene onda bi ime crkve bilo Jugoslovenska pravoslavna crkva a njena zastava jugoslovenska trobojka.
    • 1
    • 0