navigacija Naslovnica Premium

BOJANCI I BOJANČANI

2.9.2017 17:44

Zaboravljena dijaspora: Crnogorci u slovenačkoj Beloj krajini

Pretpostavka je da su preci Crnogoraca — Bojanaca stigli, preko Dalmacije, u Belu Krajinu, kao uskoci, u godini kad je izbio austro- turski rat (1593 - 1606)

Zaboravljena dijaspora: Crnogorci u slovenačkoj Beloj krajini
Foto: Autor: Marijan Mašo Miljić

Nema cvjeća što su jorgovani / Nit momaka što su Bojančani
(Iz narodne pjesme)

Mada se u istoriografiji, etnografiji i drugim naukama u potonje vrijeme poklanja znatno veća pažnja iseljavanjima iz Crne Gore kroz istoriju, koja su manje-više bila stalan proces, danas se još uvijek vrlo malo zna o iseljavanjima u slovenačke krajeve, koji su u ranijim stoljećima bili u sastavu Habzburškog carstva a dijelom Mletačke republike.

Posebno je interesantna crnogorska iseljenička enklava Bojanci u slovenačkoj Beloj krajini. Preci današnjih Crnogoraca - Bojančana došli su u Belu krajinu 1593. godine ,,iz Crne Gore od rijeke Bojane“, po sačuvanom narodnom predanju, koje potvrđuje zapis na kamenoj ploči na mjesnom groblju.

Po doseljenicima “od rijeke Bojane“ mjesto koje su naselili dobilo je naziv Bojanci, što je označavalo i njegove žitelje. Kasnije ih je okolno stanovništvo prepoznavalo kao Bojančane i Bojančanke, a i oni sami su se tako predstavljali.

Bela krajina, Bojanci 

Ne zna se koje je to mjesto pored rijeke Bojane iz kojega su poselili preci današnjih Bojančana u Beloj krajini niti se znaju vrijeme i uzroci njihovog iseljavanja iz staroga zavičaj a, koliko je trajala njihova iseljenička “odiseja“ dok su stigli u mjesto naseljenja, niti se tačno zna ko ih je i zašto, kao uskoke, naselio baš na to područje koje se u ono vrijeme zvalo Metlika i bilo tik uz Vojnu krajinu a u sastavu političko-upravne jedinice Kranjska, koja je kao vojvodstvo participirala u kruni austrougarskog cara, sve do 1918. godine.

Kamena ploča na groblju u Bojancima svjedoči da su prvi naseljenici i osnivači današnjih Bojanaca bili: Vrlinići, Radojčići i Kordići. Kasnije se pominju Vukčevići, Matkovići, Paunovići i druga uskočka prezimena.

Pored Bojanaca, uskočka sela u Beloj krajini su još Milići, Paunovići i Marindol. Veća naselja su Černomelj, Metlika, Senič, Vinica i Stari Trg.

Inače, Bela krajina je područje na jugoistoku Slovenije, omeđeno rijekom Kupom na jugu i jugoistoku, na sjeveru i zapadu Gorjancima  (Žumberačkom gorom) i Kočevskim rogom. To je kraško područje, sa umjereno kontinentalnom klimom.

Bela krajina, Bojanci 

Naziv Bela krajina potiče iz 19. vijeka po nekadašnjoj bijeloj nošnji njenoga stanovništva.

Pored slovenačkog starosjedilačkog stanovništva Belu krajinu su u prošlosti naseljavali Hrvati, Vlasi, Srbi, Crnogorci, Bosanci i drugi doseljenici nazvani uskocima. Ta doseljavanja su bila masovna nakon pada pod otomansku vlast južnoslovenskih srednjovjekovnih država u drugoj polovini 15. vijeka i kasnije. U njoj su utočište i „mjesto za življenje“ nalazile brojne izbjeglice i prebjeglice iz turskom najezdom ugroženih krajeva. Bela krajina je od 15. do 18. vijeka i sama bila izložena turskim upadima i provalama. Ona je bila uz samu granicu sa Vojnom krajinom, kao administrativno-vojnom i teritorijalnom jedinicom i odbrambenim štitom Habzburškog carstva, što je nekad više nekad manje uticalo na strukturu i život njenog stanovništva.

Može se pretpostaviti da su preci današnjih Bojančana, koji su živjeli na prostoru oko rijeke Bojane u Crnoj Gori, od nevolje napuštili svoj zavičaj nakon trogodišnjeg Kiparskog rata između Otomanskog carstva i Mletačke republike (1570-1573) u kome su hrišćani, pravoslavci i katolici, duž Crnogorskog primorja učestvovali na strani Venecije protiv Turaka. Tada je Crnogorsko primorje doživjelo sudbonosne promjene. Pored pada pod osmansku vlast, stanovništvo su stigle i druge nevolje: turska odmazda, strah od gladi i islamizacije, epidemija kuge i druge nedaće.

Bela krajina, BojanciSveti Petar i Pavle, freska 

U takvim okolnostima je dio dukljansko-zetsko-crnogorskog stanovništva, koje se u to vrijeme nalazilo pod Mletačkom republikom, bilo prinuđeno na iseljavanje, uglavnom u pravcu zapada - mletačke Dalmacije i krajeva pod habzburškom vlašću, tražeći spas i novo utočište, naročito poslije turskog zauzeća Ulcinja i Bara sa okruženjem, 1571. godine.

Crnogorski doseljenici nijesu izgleda, po ovoj varijanti, stigli direktno na područje marke Metlika, već je to doseljavanje potrajalo više godina.

Druga pretpostavka je da su preci Crnogoraca — Bojanaca stigli, preko Dalmacije, u Belu Krajinu, kao uskoci, u godini kad je izbio austro- turski rat (1593 - 1606) u kome je bio prvi pokušaj, na poziv Austrije, podizanja ustanka pokorenog hrišćanskog stanovništva na širem prostoru Balkana protiv osmanske vlasti. Nakon neuspjeha u ratu, austrijski car je dao proglas da hrišćane prima pod svoju zaštitu.

Dolazak Crnogoraca - Bojanaca u Belu krajinu, tačnije Metliku, poklapa se sa masovnim doseljavanjem hrišćanskog stanovništva usljed ratnih prilika ne samo iz graničnog pojasa (ničije zemlje) nego i iz udaljenijih krajeva i sa nastojanjem Karlovačkog generalata da naseli sela koja su bila opustjela od turskih provala i epidemije kuge, mada su uskočki zapovjednici neka sela raseljavali da bi naselili svoje uskoke, da brane Carstvo od turskih upada.

Bela krajina, Bojanci 

Tako su nastala i formirana nova uskočka sela Milići, Paunovići, Marindol i, kasnije, Bojanci.

Bojanci su, kao i drugi uskoci, živjeli u Beloj krajini specifičnim načinom života, u porodičnim zadrugama, čuvali su stare običaje, ali i primali i ustanovljavali nove. Naučnici su se životom i običajima Bojančana bavili u okviru izučavanja uskočke baštine Bele krajine, najviše folklornog i muzičkog nasljeđa. Posebno treba istaći naučnoistraživački rad dr Marka Terseglava, koji je dva puta boravio u Bojancima, prvi put 1981. a drugi 2009. godine, nakon čega je napravio izuzetnu televizijsku emisiju. On je objavio i zbirku „Sašava bisernical” u kojoj su uskočke pjesme iz 19. i 20. vijeka, pa i iz Bojanaca.

Stanje se od 19. vijeka do danas kad su u Belu krajinu dolazili prvi istraživači, vremenom mijenjalo. I poslije Drugog svjetskog rata uskočko nasljeđe je bilo još vrlo živo a onda je sa promjenama koje je donijelo vrijeme počelo da čili i nestaje.

Život i običaji Bojanaca su dosta slični kao i kod drugih uskočkih enklava. U Bojancima je vođen uskočki način života. Domaćin je bio starješina porodične zadruge. Ponekad je to mogla biti i žena. Kuća (hiša) je bila dom i utvrđenje. Ranije su kuće bile pokrivene slamom a kasnije drvenim krovom i tiglom. Otac je bio glava kuće i morao se slušati. Sto je rekao bio je zakon: đe on okom tu familija skokom.

Poslovi su bili podijeljeni na muške i ženske. Stanovništvo se bavilo stočarstvom i zemljoradnjom. Bojanci se kao stočari i slobodni ljudi nijesu uklapali u austrijski feudalni sistem. Nijesu postali kmetovi.

Došli su iz plemenskog društva u novu sredinu, ali su htjeli da ostanu slobodni ljudi a ne pod feudalcem. I uspjeli su u tome. Stada ovaca su napasali po kraškom polju, u okolini sela sve do Postojne.

Bela krajina, BojanciDetalj iz Bojanaca

Bojanci su pravoslavci, imaju svoju crkvu i popove koji su povremeno dolazili da vrše crkvene obrede i bogosluženja. U doba Kraljevine SHS - Jugoslavije bili su u sastavu Dravske banovine. Tada su pripali pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve, što je kod Bojanaca uslovilo izvjesnu promjenu identiteta, pa su Crnogorci “od rijeke Bojane“ preko noći prevedeni u Srbe, jezik crnogorski u srpski i skoro sve njihovo duhovno i kulturno nasljeđe, uz druge uticaje iz okruženja.

U posljednje vrijeme Bojanci u Beloj krajini su doživjeli dvostruku asimilaciju - srpsku i slovenačku.

Pa ipak, razna društva i udruženja Crnogoraca u Sloveniji kao dijaspora imaju u Bojancima veliko utemeljenje. Bojanci su se kao crnogorska uskočka enklava održali i nakon 420 godina, koliko je prošlo od njihovog naseljenja 1593. Običaji, jezik i pravoslavlje sačuvali su ih od asimilacije u katoličkom okruženju. Bojanci su stari dukljansko-zetsko-crnogorski soj i roj. To se po mnogo čemu i danas vidi, uprkos brojnim uticajima i prožimanjima: genetski, antropološki, po običajima i folkloru, naravima.

Oni su, uz sva iskušenja kroz koja su u prošlosti prolazili, brojne teškoće i istorijske potrese i lomove, sačuvali svijest o zavičaju svojih predaka, o svome porijeklu, vjeri, kulturi, jeziku i običajima. Sačuvane njihove narodne pjesme i kola to najbolje svjedoče. Pjesme su nesumnjivo crnogorskog porijekla: „Pod onom, pod onom gorom zelenom / i onom, i onom Lovćen planinom”, “Oj javore, javore, ti si drvo najbolje”, „Zora rudi, dan se bijeli, a ja moram odlazit”, „Pjevaj mi pjevaj sokole, ko što si nekad pjevao“, “Golubice bijela, što si nevesela” itd.

Jezik i pjesme su očigledno donešene iz stare postojbine, kao izvorne - crnogorske. Posebno je zanimljivo nijemo (mutavo) kolo koje se u Bojancima sačuvalo, što može da bude uticaj iz uskočkog okruženja. Ono podsjeća na glamočko nijemo kolo ali i na pipersko kameno kolo.

U život i običaje Bojančana i Bojančanki u posljednje vrijeme ušla su i druga kola koja se igraju raznim povodima, na svečanostima i svadbama, naročito srpska kola koja su dinamična i dopadljiva za veselja.

Bela krajina, BojanciCrkva u Bojancima

U Bojancima se uz rad uvijek igralo i pjevalo. Glavni instrument je tamburica. Folklorna grupa “Bojanci“ iz Bojanaca baštini preko 100 godina tradicije. Učestvovala je i učestvuje na brojnim festivalima i smotrama folklora i vrlo je zapažena i popularna. Posebnu slavu stekli su tamburaši. Oni su svojevremeno nastupali i na carskom dvoru u Beču.

Folklorno društvo je postojalo i u Kraljevini SHS - Jugoslaviji, pa opet u šezdesetim godinama prošlog vijeka. Imali su i dom kulture.

Narodna nošnja u Bojancima je bijela sa raznim detaljima, dok je slovenačka, takođe bijela, ali bez detalja. Bojančani i Bojančanke, što je u uskočkoj tradiciji, imaju raznovrsne detalje na nošnji, pogotovo ženskoj, koja je ukrašena motivima veza, srebrenjacima i zlatnicima, dukatima. Što je na nošnji više dukata, to je đevojka ili nevjesta bogatija.

Pošto su živjeli specifičnim načinom života, u patrijarhalnim zajednicama, običaji su bili izraz i odraz društva i vremena. Žene su, nekad, pošto je u pitanju kraški kraj, nosile vodu i do 20 kilometara od izvora do kuće. One su plele čarape i prodavale nakupcima - čaraparima ili u većim gradovima.

Vezle su peškire i ukrase na nošnji, plele i štrikale. Pošto je kraj siromašan, u kraškom predjelu, živjelo se vrlo teško. U Karlovcu su Bojančani prodavali jagnjad i kupovali petrolej i druge potrepštine.
Zanimljivo je da su Slovenke, a vjerovatno i Bojančanke, išle čak i u Egipat kao dojilje da bi prehranile familiju. Usljed teškog života i velike oskudice krajem 19. vijeka iseljavanja su tekla u Ameriku. Gotovo da nema porodice u Beloj krajini koja nema nikoga u dijaspori.

Djelovi ženske nošnje su: haljina, pregača sa resama, zubun, skuta, čarape, opanci itd. a muške: košulja, prsluk, hlače, pojas sa levorom, te kapa koja je crna, nešto između uskočke i crnogorske.

Takođe, kod Bojanaca su sačuvani običaji vezani za smrt i sahranjivanje, što dosta podsjeća na isti običaj u Crnoj Gori. Mrtvac je držan u kući do sahrane. Komšije preuzimaju pokojnika, kupaju i spremaju.

Do kraja osamdesetih godina prošlog vijeka održalo se bilo i naricanje za pokojnikom. Kroz tužbalicu tužilje (narikače) su pozdravljale one koji su već bili na drugom svijetu. Pokojnik je iz kuće iznošen sa nogama naprijed. U grob su se prvo bacale pare a onda je polagan mrtvac. Na grobovima ranije nijesu imali nadgrobne ploče, već samo krstače. Spomenike su podizali oni koji su bili bogatiji i ekonomski moćniji ili uz pomoć iseljenika koji su bili na radu u Americi. Poslije sahrane davao se objed (sofra), ručak za dušu pokojnika.

Iseljavanja iz Bele krajine i Bojanaca su se nastavila i poslije Drugog svjetskog rata. Masovne su bile migracije sa sela u grad, u industrijske centre.

Poslije Drugog svjetskog rata sve je više miješanih brakova, naročito od početka šezdesetih godina prošlog vijeka.

Porodične zadruge se raspadaju. Svaka porodica ima svoju kuću.

Sa načinom života sve se mijenja. Više se ne pjeva uz svaki rad i u svakoj prigodi. Nestale su stare hiše (kuće) i brojna stada.

Vjerski praznici se slave redovno. U mješovitim brakovima dva puta: po pravoslavnom i katoličkom običaju, po julijanskom i gregorijanskom kalendaru.

Vjernici su se ranije držali strogog posta, pogotovo božićnog. Čestitanje Badnjeg dana i Božića podsjeća na zemlju predaka, loženje badnjaka, polaznici, posipanje žitom. Bojančani crkvu imaju u Milićima posvećenu Sv. Petru i Pavlu. Petrovdan je u Bojancima veliki praznik. Crkva je u duhu slovenačko-uskočkog graditeljstva. Bojanci žele da sačuvaju tradiciju, a sa njome običaje, vjeru, jezik i identitet, iako im vrijeme ne ide na ruku.

Ali dok ima Vrlinića, Radojčića, Kordića, Vukčevića, Paunovića, Matkovića, Ivkovića, Kokovića, Lučića i drugih iseljenika iz „Črne Gore od rijeke Bojane“ postojaće Bojanci i u njima Bojančani i Bojančanke, kao najstarija čestica crnogorske dijaspore u Sloveniji.

Održala ih posvećenost starim običajima, jeziku i vjeri

Iako su se stilovi miješali, muzika je slična sa muzikološkog stanovišta, ličkoj i dalmatinskoj.

Što je Bojance održalo da se sačuvaju kao posebna enklava, kao čestica crnogorske dijaspore?! Bez sumnje: vjera pravoslavna, običaji, jezik...

Važno je znati da su se crnogorski doseljenici u Bojance zadugo samo između sebe ženili i udavali, ali i iz pravoslavnog bližeg i daljeg okruženja. Nevjeste su ,,uvožene“ iz Like, Hrvatske, Dalmacije, Kvarnera i drugih krajeva. Do Drugog svjetskog rata u Bojancima nije bilo mješovitih brakova. Ženilo se isključivo pravoslavkama.

Zanimljivi su svadbeni običaji i pjesme, svatovi i svadbe, vjenčanja i kumstva, babine i slično. Kum koji na svadbi vjenčava mladence, obavezno krštava dijete kad se rodi. Na crnogorsko nasljeđe podsjeća i balada o nevjesti koja je na umoru („Razbolje se prošena đevojka, na umoru majci govorila“). Istraživači su ukazivali kako su se običaji brzo mijenjali jer je imperativ bio pratiti promjene u društvu i vremenu - i opstati.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

4 (5 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 3

  • labudan 1 godinu i 2 mjeseca
    Ovo su cisti srbi, tada nije bilo crnogoraca !
    • 0
    • 0
  • Đurišiću... 1 godinu i 2 mjeseca
    Sptdate se sa nama..dukljanski??Oa to su čisti Srbi sa područja stare Zete..!
    • 2
    • 2
  • Nezavisna demokratska CG 1 godinu i 2 mjeseca
    neka su vječni Bojanci kao što je i Crna Gora!
    ( 1 )
    • 2
    • 0
    labudan 2.9.2017 20:03
    Ovo su cisti srbi, tada nije bilo crnogoraca !
    • 0
    • 0