navigacija Naslovnica Premium

KOKICE

1.12.2012 13:29

Zanimljivo animirano ostvarenje i dosadan film Roba Koena

„Razbijač Ralf“ ne dobacuje do visina Piksarovih najvećih ostvaranja (serijal „Priča o igračkama“, „Gore“), ali nije ni predaleko

Zanimljivo animirano ostvarenje i dosadan film Roba Koena
Foto: culture.com Autor: Radenko Savić

Razbijač Ralf (Wreck it Ralph, Rick Moore, 2012)

Doba vladavine klikera, stripova i VHS kaseta, ne može se u potpunosti ni shvatiti ni opisati ako se ne spomene fenomen automata za igre. Kako su osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka računari bili rijetka i skupa roba, Komodor 64, Amiga 500 ili kasnije PC su bili rezervisani za bogatiji sloj stanovništva.

Za sve ostale, postojale su igraonice sa automatima i fliperima. Postaviti rekord na fliperu “Twilight Zone” ili upisati svoje inicijale u video igru “Pakmen” (čuvalo se prvih osam rezultata) bila je stvar prestiža koji je danas teže objasniti nego zatupljenost Fejsbukom.

Razbijač Ralf je frustrirani negativac iz trideset godina stare video igre “Majstor Feliks”

Par novijih filmova (“Super 8”, “Tron: Zavještanje”) referenciraju na taj period sa primjetnom dozom nostalgije, ali je problem što osim toga, malo šta imaju da ponude. Animirani film “Razbijač Ralf” taj problem nema.

Svake večeri, nakon što djeca napuste klub u kome se nalaze automati za video igre, likovi iz njih ožive. Oni mogu da se posjećuju i razgovaraju, ali ne smiju da prenesu ništa iz svijeta jedne video igre u drugi. Takođe, ako poginu u bilo kom svijetu osim u svom, više ne mogu da se vrate.

Razbijač Ralf je frustrirani negativac iz trideset godina stare video igre “Majstor Feliks”. Tu ga niko ne voli, zato što je njegova uloga da razbija prozore na kući koju Feliks popravlja magičnim čekićem.

Feliks, koji je očigledno napravljen po uzoru na Super Marija, izgleda previše naivno i neiskvareno za sadašnjost

Ljut, Ralf odlučuje da napusti svijet svoje igre i ode u neku drugu u kojoj će ga više poštovati. Tom prilikom će dovesti u opasnost čitavu igraonicu, ali i steći neočekivane prijatelje.

“Razbijač Ralf” je jedan od rijetkih ovogodišnjih animiranih filmova koji se ne svodi samo na duhovite replike. Kao što je Piksar nakon filma „Automobili 2“ (Džon Laseter, 2011) počeo da pravi djela koja po duhu više priliče studiju Dizni, tako je Dizni još od filma „Bolt“ (Bajron Hauard, 2008) počeo da pravi filmove koji više priliče studiju Piksar. Ralf ima toplinu koja nedostaje „Hotelu Transilvanija“ ili „Ledenom dobu 4“, a da uz to nije ništa manje zabavan od ova dva filma.

Odnos između protagonista, Ralfa i Venelope, kompleksan je i uvjerljiv. On se prirodno razvija i to ne tako što će naši junaci odmah početi da razmjenjuju pošalice, već tako što će mukotrpno morati da izgrade povjerenje.

Takođe, Ralf nije film nostalgije zato što u njemu gledamo likove iz sada zaboravljenih igara, već zato što je žal za propuštenim šansama jedan od glavnih motiva u filmu. Čak je i srećan kraj donekle obojen tugom, iako u onome što gledamo ne nedostaje duhovitih elemenata.

Zanimljivo je i to što se film zove „Razbijač Ralf“, nasuprot igrici u kojoj Ralf živi, a koja se zove „Majstor Feliks“

Lik majstora Feliksa i djevojke iz moderne, akcione igre razvedrava povremeno ozbiljan ton. Dio u kome se objašnjava da je akciona heroina agresivna zato što je programirana „sa najtužnijom pozadinskom pričom ikada“ odličan je osvrt na evoluciju video igara, a kroz njih, i na evolucija doba u kojima su nastajala.

Feliks, koji je očigledno napravljen po uzoru na Super Marija, izgleda previše naivno i neiskvareno za sadašnjost. Pažljiviji će u filmu prepoznati likove iz Pakmena, ježa Sonika, Kjuberta ili Uličnog Borca (Street Fighter). Da bi utisak bio potpun, pobrinuli su se autori odlične elektronske muzike koja kao da je svirana na osmobitnim sintisajzerima.

Kada se uzme da film trenutno drži rekord kao djelo sa najviše originalno razvijenih likova u istoriji animacije (188), raduje što autori nisu koristili posvete više nego što je neophodno. Sve i ako ne igrate ili ne volite video igre, praćenje nije preveliki problem zato što film ima priču koja ne zavisi od prepoznavanja referenci.

Lik Turba, poludjelog trkača opsjednutog pobjeđivanjem, predstavlja ono što će Ralf postati ukoliko istraje u naumu da dobije medalju samo kako bi se dokazao prijateljima. Treba istaći da je film povremeno zastrašujući, odnosno glavni negativac zaista djeluje poremećeno.

Sigurno je da se radi o jedinoj ovogodišnjoj animaciji koja je pokušala nešto suštinski da kaže

Takođe, opisana greška u programu se prikazuje kao osobina koja izaziva podsmijeh. Nebitno je da li je u pitanju mucanje ili fizički izgled, reakcija većine koja tu osobinu nema biće manje ili više otvoren prezir. Film poentira na kraju kada se ispostavi da je upravo ono što nas izdvaja od drugih, ujedno i najvrednije što imamo.

Zanimljivo je i to što se film zove „Razbijač Ralf“, nasuprot igrici u kojoj Ralf živi, a koja se zove „Majstor Feliks“. Život nije video igra u kojoj se osvajaju poeni i medalje. Stvarnost je kompleksnija, moralne odluke se ne donose lako, neprijatelje je ponekad teže razlikovati od prijatelja, a ne postoji ni novi život kako bi se partija odigrala ponovo kada se stari izgubi.

Tako Ralfov život postaje dekonstrukcija svega onoga što su video igre i film, koji je naizgled posveta njima, ujedno razobličava svu njihovu naivnost i jednostavnost.

„Razbijač Ralf“ ne dobacuje do visina Piksarovih najvećih ostvarenja (serijal „Priča o igračkama“, „Gore“), ali nije ni predaleko. Sigurno je da se radi o jedinoj ovogodišnjoj animaciji koja je pokušala nešto suštinski da kaže, a ne samo da izmami par osmijeha iz publike ili da maštovitošću vizije nadoknadi probleme u priči.

Konačna ocjena: 8/10.

Aleks Kros (Alex Cross, Rob Cohen, 2012)

Istinski dobar film je podjednako rijedak kao i istinski loš. „Soba“ (Tomi Visou, 2003) ili „Pticodemija: Šok i teror“ (Džejms Ngjuven, 2010) predstavljaju autentične autorske izraze i školske primjere filmova koji su toliko loši da se prosto moraju odgledati.

Policijski psiholog Aleks Kros (Tajler Peri) pokušava da riješi slučaj brutalnog ubistva mlade bogatašice Fan Jao

Slično kao i kod velikih filmova, višestrukim gledanjem se (ne)kvalitet dodatno potvrđuje, a uživanje u njima upotpunjuje detaljima. Nažalost, mnogo brojniju grupu čine filmovi koji su prosto loši.

Dakle, ne toliko loši da su dobri, nego potpuno ravni, neinventivni i nedopadljivo očajni. „Aleks Kros“, akciona drama o serijskom ubici i policajcu koji ga juri, upravo je takav film.

Kao plaćeni ubica, famozni Pikaso je totalno neprofesionalan

Policijski psiholog Aleks Kros (Tajler Peri) pokušava da riješi slučaj brutalnog ubistva mlade bogatašice Fan Jao (Stefani Džejkobsen). Kada ubica poznat pod pseudonimom Pikaso (Metju Foks) shvati da mu je sposoban detektiv na tragu, on odlučuje da napadne njegovu porodicu.

Aleks Kros je najpoznatiji junak pisca Džejmsa Patersona. Ranije je Krosa glumio Morgan Frimen u filmu „Poljubi djevojke“ (Geri Fleder, 1997) i „U paukovoj mreži“ (Li Tamahori, 2001), dok ovdje ulogu preuzima Tajler Peri. Ni u prva dva filma osnovna premisa nije bila pretjerano originalna, ali su bili bar gledljivi. Za ovu verziju se to teško može reći.

Prvo, malo je filmova sa gorom režijom i montažom od ovog. Tu ne govorimo o ritmu filma, smjenjivanju prizora, fotografiji i slično, već o osnovama kadriranja. Ono što je intuitivno jasno svakome ko ima mobilni telefon sa kamerom, očigledno je misterija za režisera Roba Koena.

Tako kada se nekoliko ljudi vozi u automobilu, u pojedinim kadrovima je jasno da je unutra samo jedna osoba zbog načina na koji je snimano. Kada bi film bio ovako konsekventno besmislen, možda bi se čak nekome i dopao. On to nije, pa vas korektno režirane scene samo podsjete koliko su one loše zaista očajne.

Što se tiče glumaca, Tajler Peri glumi osjećajnog psihologa u prvoj polovini filma. U drugoj polovini, psiholog postaje bijesan i ogorčen, ali Tajler sa blagim licem pjevača Berija Vajta prosto nema tu iskru ludila koja je potrebna da bi se uloga dočarala.

Na početku, Pikaso se bori u bokserskom ringu koji je u crkvi (da, u crkvi)

Sa druge strane, kod glumca koji glumi psihopatu Pikasa (Metju Foks iz serije „Izgubljeni“) to nije iskra ludila, već požar koji je zahvatio prašumu oko Biogradskog jezera i napada Mojkovac. Ovolika količina preglumljavanja čini da osjećate stid umjesto glumca i indukuje transfer blama, što je veoma neprijatan osjećaj.

Kao plaćeni ubica, famozni Pikaso je totalno neprofesionalan. Nije fokusiran na posao, nego usput ubija i slučajne prolaznike, ne krije tragove, sve doživljava lično, nije dobar strijelac, a kako film odmiče, tuče se sve gore i gore.

Ovdje kao da gledamo ubrzanu inverziju „Neobičnog slučaja Bendžamina Batona“ (Dejvid Finčer, 2008), pa tako naš junak u prvim scenama ima dovoljno fizičke spremnosti da pobijedi najspretnijeg borca u K-1 borilačkoj areni, ali ga na kraju prebija diplomirani psiholog. Treba biti iskren pa reći da se sa ovakvom režijom i ovakvim dijalozima ni Al Paćino vjerovatno ne bi bolje snašao.

Scenario je još jedan veliki problem ovog filma. On nije lucidan, nego je predvidljiv do te mjere da vam ton ne treba za film. Dijalozi naših junaka kao da su prepisani iz „Grada Sunca“ Tomaza Kampanele (1602). Oni ne razgovaraju, nego je jedan lik učitelj (Aleks), a drugi učenik (njegov manje pametan kolega).

Učenik je tu kako bi upadicom ohrabrio učitelja da dalje razgovara, dok učitelj prosipa svoje mudrolije sporim tempom kako bi učenik uspio da ih zapiše. Kros kao da čita misli – kada uđe u um ubice u stanju je da pogodi gdje se ovaj nalazi u tom trenutku (recimo, voz). Inače, Krosovi razgovori sa majkom su takvi da je veza između njega i nje bizarnija nego veza između njega i ubice.

Od njemačkih policajaca, do potpuno nepotrebnog kvaziobrta na kraju, ovaj film je nedosljedno loš i dosljedno dosadan

Kao da sve ovo nije dovoljno, autori pokušavaju da u ovaj nepojamni treš proture i simboliku. Tako naš junak Aleks Kros (na engleskom: krst), doživljava lični preobražaj do kraja filma, pri čemu se sve ključne scene simboličkog raspeća odigravaju u crkvi.

Na početku, Pikaso se bori u bokserskom ringu koji je u crkvi (da, u crkvi). Sljedeći put Aleks je u crkvi dok prima saučešće i kada odlučuje da će na brutalnost uzvratiti istom mjerom, a posljednji put se tuča odvija u prostoru koji je nešto između crkve i kulisa za film „Blade Runner“ (čak je i finale isto). Teško da je moglo bukvalnije.

Ne treba zaboraviti ni to da je ključna scena automobilskog sudara u filmu plod fantastične slučajnosti, odnosno naši junaci se tek tako zabiju u auto ubice. Nehotično duhovitu notu svemu daje i ponašanje tri odrasla čovjeka koji maltretiraju ljude u vozu kao da su tinejdžeri.

Tu su takođe i hakeri koji izgledaju kao dvojnici Ričarda Stalmana, pa je tako svaka osoba kodirana stereotipom.

Od njemačkih policajaca, do potpuno nepotrebnog kvaziobrta na kraju, ovaj film je nedosljedno loš i dosljedno dosadan. Ovaj film ne zaslužuje jedinicu jer bi to značilo da se bar po nečemu izdvaja iz mora nepreglednog treša, što prosto nije slučaj.

Konačna ocjena: 2/10.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.