navigacija Naslovnica Premium

ARHITEKTURA

1.1.2012 19:15

Zdanja koja svjedoče o našoj žalosnoj nemoći

Apsurdni toranj na Dajbabskoj gori nije ništa drugo do spomenik čelnim ljudima Agencije za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost (EKIP)

Zdanja koja svjedoče o našoj žalosnoj nemoći
Foto: Luka Zeković Autor: Borislav Vukićević

Da vidimo što smo imali u arhitektonskoj 2011. godini - ovoga puta na strogo internom planu - slijedi, dakle, pregled tekstova objavljenih na ovom mjestu tokom protekle godine.

Januar mjesec ću pamtiti po svesrdnim pokušajima da gospodinu Rifatu Alihodžiću, inače mom velikom prijatelju - Zdravo Rifate! - između ostaloga ukažem i na neke složene konotacije Vitruvijevog (Marcus Vitruvius Pollio) pojma venustas - koji je Rifat sveo na krajnje banalno značenje - ljepota - ali sumnjam, iz ove perspektive, da su moji nadasve prijateljski napori urodili plodom.

Onda je, u februaru, išao tekst o dokumentarnom filmu "Koolhaas Houselife" iza kojega stoje Ila Beka & Luiz Lemoan (Ila Bêka & Louise Lemoine).

Bavio sam se i pasivnom kućom u martu, ponukan predavanjima na prvom Seminaru o pasivnoj kući održanom u Crnoj Gori

Ideja rediteljskog tandema da čuvenu kuću u Bordou proslavljenog holandskog arhitekte Rema Kolhasa (Rem Koolhaas) prikaže iz perspektive kućepaziteljke i domaćice - tj. gospođe Gvadalupe Asedo (Guadalupe Acedo) na čijim plećima počiva kompletan posao održavanja - dio je zanimljive strategije prezentacije vrijednih arhitektonskih ostvarenja iz krajnje neuobičajenih perspektiva - tj. prezentacije "života arhitekture".

Nekih sat vremena, koliko traje ovaj dokumentarac, pratimo gospođu Asedo dok obavlja svoj svakodnevni posao u kući - ali smo, takođe, u prilici da razmišljamo o tome što je zapravo esencijalno u doživljaju arhitekture.

U kojoj mjeri fetišizacija arhitekture utiče na doživljaj? - odnosno da li svojevrsna defetišizacija kojoj pribjegava autorski tandem stvarno doprinosi doživljaju? - to je samo jedno od pitanja - u dvije varijante - od mnogih koje nameće "Koolhaas Houselife".

U februaru je išla i priča o stražarskoj kućici iznad Skadarskog jezera, tj. iznad Đurovoga oka u Karučkom zalivu, koju su na dobrobit svih nas zaštitili i obnovili Jovićevići - Karolin i Janko.

Gest Jovićevića me ponukao da razmišljam o granicama prostora koji stvarno doživljavam kao svoj - i bojim se da sam zapeo na kućnom pragu. Što se tiče prostora Crne Gore, moje države - želio bih da ga doživljavam kao svoj, ali se bojim da nemam apsolutno nikakvu jurisdikciju nad njim - trenutno - ni kolektivnu, a pogotovo ne personalnu, što je porazno (u mojim godinama).

Zatim sam priznao, takođe u februaru, da na moj stav o ispravnosti odluke cijenjenog žirija prvog ulcinjskog konkursa - sportski centar je bila tema - da prvu nagradu dodijeli rješenju iza kojega stoji Studio Grad - ni najmanje nisu uticale stanovite kontroverze i spekulacije vezane za organizaciju konkursa. To rješenje je, jednostavno, bilo najbolje - što žiriju na čijem je čelu bila Anđelka Badnjar nije moglo da promakne. Sve ostalo je minorno.

U junu me rastužilo što je podgorička publika mlako reagovala na izložbu "Balkanologija. Nova arhitektura i urbani fenomeni u jugoističnoj Evropi"

U martu sam se bavio drugonagrađenim rješenjem na prvom nikšićkom konkursu - zgrada filološkog fakulteta je bila tema, prva nagrada nije ni dodijeljena - iza kojega je stajao Aleksandar Ašanin sa drugarima - njihov predlog instrumentalizacije teme foruma u atrijumu zgrade fakuteta bio je vrlo interesantan, pogotovo u kontekstu ostalih rješenja.

Bavio sam se i pasivnom kućom u martu, ponukan predavanjima na prvom Seminaru o pasivnoj kući održanom u Crnoj Gori - što ga je organizovao njemački GIZ, u saradnji sa podgoričkim Arhitektonskim fakultetom.

Vjerujete li da su dvije obične sijalice od 75 W - uz uslov da je kuća adekvatno termički izolovana, te da ima izmjenjivač topline - dovoljne da održavaju temperaturu u dnevnoj sobi površine 20 m2 na standardnih plus 20 stepeni - u danima kada maksimalna dnevna temperatura ne prelazi minus 10 stepeni?

U aprilu sam ispratio dodjelu Prickerove nagrade (Pritzker Architecture Prize) portugalskom arhitekti Eduardu Soto de Mori (Eduardo Souto de Moura) - njegova kuća u Matozinjasu (Matosinhos) me ostavlja bez daha, jednom ću da se raspišem o toj kući, osjećam - kao i dodjelu Misove nagrade (European Union Prize for Contemporary Architecture - Mies van der Rohe Award) u svim kategorijama redom, s posebnim osvrtom na crnogorske pretendente.

Trellick Tower - čuveni londonski neboder - do sredine devedesetih epitom loše socijalne politike, tj. poligon strave i užasa koji je Balardu (J. G. Ballard) poslužio kao inspiracija za roman High Rise - a kasnije, od sredine devedesetih pa nadalje, vrlo poželjna adresa u posh i kreativnim krugovima - bio je tema u veselom mjesecu maju - kao i drugonagrađeni rad Marka Stjepčevića na prvom tivatskom konkursu - stambeni blok je bila tema.

Segment Avala više ne postoji - srušen je da bi se na njegovom mjestu izgradila kvazivarijanta one prvobitne, predratne Avale - ali znatno izvan njenih gabarita

Napisao sam tri teksta o Stjepčevićevom rješenju - ne bih li to rješenje što preciznije postavio u kontekst dešavanja na međunarodnoj sceni, jer ono to svojim kvalitetom svakako zaslužuje - obećao sam i nastavak, ali obećanje (još uvijek) nisam ispunio. Kad sam obećao nastavak, imao sam na umu paralelnu analizu prvonagrađenog rješenja - Studija Grad - i Stjepčevićevog; međutim, još uvijek ne znam što tačno da mislim o odluci konkursnog žirija da favorizuje vrlo korektan i maksimalno profesionalan predlog Studija Grad - na uštrb Stjepčevićevog bljeska čiste kreativnosti s par apsolutno originalnih rješenja... moram napisati nastavak te priče, definitivno.

U junu me rastužilo što je podgorička publika mlako reagovala na izložbu "Balkanologija. Nova arhitektura i urbani fenomeni u jugoističnoj Evropi" iza koje je stajala grupa autora na čelu sa Kajem Feklerom (Kai Vöckler) - ali me obradovala vijest da je Nikolaj Jurusof (Nicolai Ouroussoff) konačno sišao sa trona međunarodne arhitektonske kritike - sa pozicije glavnog arhitektonskog kritičara New York Timesa.

A onda sam, u julu, definitivno okrenuo po domaćim temama...

Apsurdni toranj na Dajbabskoj gori, tj. Glavni kontrolno mjerni centar u Podgorici, nije ništa drugo do spomenik čelnim ljudima Agencije za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost (EKIP) - i njihovoj moći da bace 6-7 miliona eura u vjetar.

Toranj je, ujedno, par exellence arhitektonska metafora apsurdnih društvenih odnosa u Crnoj Gori na početku druge decenije XXI vijeka - tj. odnosa između nekolicine koji imaju moć i koji mogu - sve što im padne na pamet - i nas ostalih koji nemamo moć, ili ne možemo, ili ne želimo, ili nismo zainteresovani, ili nam se ne da, ili nam se spava, ili smo nemoćni - da toj nekolicini stanemo na put.

Pisao sam, sredinom oktobra, o radu Ive Petković i Marka Radonjića sa cetinjskog konkursa za rješenje Trga umjetnika - i to s velikim respektom i užitkom

Ideju da se u Podgorici gradi Mešihat Islamske zajednice u kombinaciji sa Bošnjačko-muslimanskim kulturnim centrom - svakako treba pozdraviti. Problem je, međutim, što naš vrli gradonačelnik predlaže da se taj objekat gradi na mjestu jedine sportsko-rekreativne površine u Staroj varoši - koju odvajkada zovemo Crno.

Iza idejnog rješenja objekta stoji moj veliki prijatelj Rifat - Zdravo Rifate! - koji je uspio da predloži nešto što nema ama baš nikakve veze sa bilo čim u Staroj varoši - zamislite pokušaj da se slon ugura u mišju rupu - Rifat upravo to predlaže. Ako li pak gradonačelnikove i Rifatove vizije zažive - a kladio bih se, emocije na stranu, da hoće - zbogom Staroj varoši kakvu smo do sada poznavali.

U avgustu sam se bavio hotelskim kompleksom Avala-Mogren u Budvi, što je realizovan 1984. godine po projektu budvanskog arhitekte Vladislava - Vlada Plamenca. Segment Avala više ne postoji - srušen je da bi se na njegovom mjestu izgradila kvazivarijanta one prvobitne, predratne Avale - ali znatno izvan njenih gabarita. Obećao sam nastavak te priče - ali kad god ugledam tu novu, treću Avalu - ja ostanem bez riječi. Toliko vulgarne, najsirovije sile na jednom mjestu - ili naše žalosne nemoći - kako se uzme...

U septembru je išla priča o trećenagrađenom radu sa drugog ulcinjskog konkursa - iza kojega je stajao tim Branislava Mitrovića - pa lament nad srušenim Kinom Kultura u Podgorici - a onda sam se uhvatio Cetinja, rane naše crnogorske.

A onda sam se, krajem novembra, dohvatio rovinjskog hotela Lone - 3LHD, ekipa koja stoji iza projekta hotela, u međuvremenu je dobila nagradu Viktor Kovačić

Pisao sam, sredinom oktobra, o radu Ive Petković i Marka Radonjića sa cetinjskog konkursa za rješenje Trga umjetnika - i to s velikim respektom i užitkom. Taj rad je savršeno opisao Aleksandar Ašanin, u komentaru na svom Facebook profilu:

"Ovo je vrlo, vrlo duboko. Kao da su projektovali Kandinski (Vasilij Kandinski - op.a.) i Vojo Stanić... Jedan od najboljih konkursnih radova (možda i najbolji) u posljednjih nekoliko godina u CG. Vidi se višedimenzionalno znanje - duha mjesta, kompozicije, funkcije... Sve čestitke tandemu Petković - Radonjić!!! Činjenica da ovaj rad nije dobio (makar) prvu nagradu govori o tome koliko ogromno neznanje i tupost stanuju u glavama onih koji dobijaju priliku da ocjenjuju konkursne radove... Još jedna tužna priča našeg "Malog Grmena"...".

A onda sam se, krajem novembra, dohvatio rovinjskog hotela Lone - 3LHD, ekipa koja stoji iza projekta hotela, u međuvremenu je dobila nagradu Viktor Kovačić, najprestižnije godišnje priznanje na polju arhiteture u Hrvatskoj - pa sam, preko simpozijuma Proto/e/co/logics održanog upravo u hotelu Lone, dobacio i do Silvije Levin (Sylvia Lavin) i freške teorije arhitekture - postkritičkog usmjerenja.

I tako, što da vam kažem, idemo dalje...

Srećna vam svima 2012. godina!

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.

Izdvojeni komentari Komentara: 5

  • burek iz berlina 6 godina i 10 mjeseci
    Ovo silovanje (jer mi nedostaje bolji i kulturniji izraz) naše prirodne i arhitektonske okoline je bez premca u čitavom regionu. Do kada će moćnici naše države, a krvnici našem narodu i kulturnoj svijesti i razvitku, raditi ono što su do sad mogli- ostaje nam da vidimo. Do tada, možemo, izgleda, samo da se nadamo da će devastacija biti što je moguće mala... Pozdrav autoru za izvrstan članak od studenta arhitekture iz Berlina.
    • 0
    • 0
  • zinoguzin 6 godina i 10 mjeseci
    Mogao bi ovdje jedan dobar drive in bioskop da se napravi...vjerovatno nije ni pogled losh odavde...iskreno , dok se gradio mislio sam da je neki Sharic pametno ulozhio u restoran koji se obrce...:D
    • 0
    • 0
  • Objekat 6 godina i 10 mjeseci
    A crn si brate...
    • 0
    • 0