navigacija Naslovnica Premium
Darko Pajović
GREEN HOME
5.1.2011 18:11

Balvani naše mladosti

U Evropi nema mjesta paganskim tricama. A lipa je Slovenima bila sveto drvo. Prema predanju - vršili su obrede i podnosili žrtve lipi kao božanstvu. Uobičajeno je bilo i vjerovanje da lipa čuva čovjeka od zla i uroka. No, sve ove stvari su bile vezane za narodna vjerovanja, dakle za narod

Naslovna strana Vijesti usred kišne sedmice donosi informaciju – da nam predstoji godina teškog rada. Evropska komisija preporučila da dobijemo status kandidata, ali i upozorila šta sve treba da uradimo da bi bili bliži EU. Malo je, vjerujem, građana Crne Gore kojima je ova vijest promakla. S razlogom.

No, istoga dana, u istim novinama, samo na posljednim stranama izašao je tekst koji govori o Crnoj Gori jednako koliko i sve one stranice glomaznih izvještaja evropske administracije. Možda i više. Svakako – slikovitije. Dakle - podgorička hronika, priča o još jednom gradilištu bez ograde. I ključna rečenica.

Citiram: „Ekipa Vijesti juče je na mjestu gdje se kopaju temelji, i zbog čega je potkopan i dio brda Gorica, zatekla dva bagera firme Tošković d.o.o. kao i dvije radnice inspekcije zaštite prostora, koje su kazale da znaju šta će se graditi na toj lokaciji, ali ne smiju da kažu“. Kraj citata. 

Da se razumijemo - potkopavanje brda i izvjesni Toškovići bageristi su u ovom trenutku nebitni spram „radnica inspekcije zaštite prostora“ koje „znaju, ali ne smiju da kažu“ šta se to tamo gradi. Suština pitanje je – od koga „radnice inspekcije zaštite prostora“ onda štite taj prostor. Od novinara, izgleda.

A novinar, koliko ja znam, ne nosi informaciju kući, da je familiji saopšti za ručkom, već je objavljuje, da bi je svi znali. Znači „radnice inspekcije zaštite prostora“ štite prostor i informacije o tome šta se sa njim čini - od građana. Lijepo. Zatvoren krug. I očigledno odgovara onima koji su u njegovom epicentru. 

Kad smo već kod epicentra, u centru još jedna slika glavnog nam grada gdje redovno demonstriramo naše evropske manire. Malo, malo, uredimo po neku ulicu. Lijepo to ide. Tako se polako, ali temeljno ukloniše skoro sve lipe iz centra. Još po koja ostade da diše. Idemo u Evropu. Nema šale.

U Evropi nema mjesta paganskim tricama. A lipa je Slovenima bila sveto drvo. Prema predanju - vršili su obrede i podnosili žrtve lipi kao božanstvu. Uobičajeno je bilo i vjerovanje da lipa čuva čovjeka od zla i uroka. No, sve ove stvari su bile vezane za narodna vjerovanja, dakle za narod. Neuki puk. Onaj isti što mu „radnice inspekcije zaštite prostora“ ne smiju reći ono što su njihove zakonske obaveze. 

No, vratimo se lipi. Komunistima, izgleda, ta paganska svetinja, nije smetala. Ostavili su nam puno lipa u naslijeđe. Podgorica, Kolašin, Cetinje... Danas su manje-više sve stare po nekih 60 godina. One koje su pretekle. A takvih je malo. Makar u Glavnom nam gradu. Jer, u jednom trenutku, lipe su se počele pretvarati u balvane. I od tada eto, ko dlanom o dlan, prođe dvadeset godina.

Nekadašnje grdosije, iz Hercegovačke ulice, uklonjene su nakon prve balvan-decenije. Taman tada smo krenuli u evropski proboj - prosto su te lipe zasmetale. Bile su se razgranale, zauzele prostor, pravile hladovinu, stvarale neku opuštenu atmosferu i ugodnu klimu u centru našeg Glavnog grada.

A to je bilo opasno po naše donosioce odluka. Možda se narodu svide više nego oni i tu nastaje problem. Ne vole oni da je neko ili nešto milije narodu od njih. 

Tako smo lipe pretvorili u balvane i uvalili kamen umjesto njih. Uvozni svakako, jer je bolje da nekome tamo napolje ostavimo novac. A lipe su otišle u jednom dahu u jednom danu. Zajedno su imale, pa sigurno preko 1000 godina.

Za donosioce odluka, to su bili tek balvani. Počeli sa njima, pa kotrljaju kako im znano. Sinonim za rušenja i destrukciju prerastao je u demokratske promjene. Zavisno od godine. Čisto da se i njima ne dese balvani. 

Mnogi će reći da su bile vrijednost grada koji baš nešto I nema nekih očuvanih istorijskih zdanja i obilježja. No, za neke su bili balvani koje treba ukloniti. I taman kada sam mislio da je balvanizcija završena, uklonjena je na beskompromisnom putu evropeizacije glavnog grada, lipa iz Karađorđeve ulice. 

Iznikli su tu, duž ulice, starije i ljepše, nego što je ikada to bila - eloksirani stubovi za gradsku rasvjetu. Njih čovjek može lako kontrolisati. Uključi, isključi. Na daljinsko upravljanje. Sa lipom se ne može tek tako. Nju ne pokreće struja već – život. A sve što pokreće život, može da se otrgne kontroli.

Pored te lipe u Karađorđevoj sam proveo dosta vremena. Radeći u kaficu u toj ulici tokom studija (nepoznata kategorija za današnju omladinu), drugovali smo i dijelili i noć i dan. I ispratila je ona i dočekala mnogo studenata, građana, a bogami i političara i sudija.

Debela hladovina, prijatan miris, debljina stabla preko metar, godina starosti više od šezdeset. I nikom nije palo na pamet da je to drvo-biljka-balvan (kako je ko doživljava) nešto najstarije u ovom gradu koji je sravnjen sa zemljom izašao iz '45. godine. Ne. Magnolizacija i palmizacija nezaustavljivo grabi evropskim koracima. Mogli smo je ograditi, čak i da se osušila, i pokazivati nekima koji dođu u naš grad da je to Lipa, stara koliko i skoro sve ostalo u ovom gradu. Nije moglo tako, izgleda.

Čudna je ta Karađorđeva ulica u Podgorici. Imala je lipu staru brat bratu 60 godina, imala je i one nemani platane što podižu trotoare. Sada ima palme. I dobice magnolije. I imala je i ima zgrade Tužilaštva, Suda, Vlade, ali i prodavnicu na ćošku. I frizera. Sada će Karađorđeva biti razgolićena.

Gola, ogoljena, bez debele ladovine u kojoj su se odmarali svi navedeni subjekti (policijskim žargonom rečeno). Što je možda i dobro za državne subjekte. Nekako im prijala ta ladovina lipa i platana, pa su i radili u skladu sa ambijentom.

Sada je debela ladovina ostavljena još samo ispred zgrade Tužilaštva. Ko zna, možda u skladu sa evropskom agendom, doakamo i toj ladovini. A ne znaju da lipe ljekovito djeluju. Između ostalog, čaj od lipe se preporučuje za bolove kod umora ali i „preuzbuđenosti živaca“, kako bilježi narodna medicina. Kod ovog prvog, subjektima vjerujem da nije potrebna.

Ali za ovo drugo - trebalo bi da se zamisle. Možda je preuzbuđenost živaca razlog za nepoštovanje onoga što smo naslijedili. I sa čim bi možda mogli civilizovano živjeti. Baš kao što Evropljanin 21. vijeka šeta ispod vjekovnih drvoreda i ne stidi ih se. Naprotiv. 
Put do Evrope je, znamo, trnovit. Samo treba preskočiti balvane. Sa njima je sve naopako i krenulo.

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 glasova)

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Vijesti online" se ne mogu smatrati odgovornim za napisano.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama. Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite Ombudsmanu.

Nije dozvoljeno postavljanje eksternih URL-ova u komentarima!

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za novi izgled i funkcionalnosti portala Vijesti, možete pisati na redizajn@vijesti.me.

Ako imate neke primjedbe, sugestije ili komentare vezane za PREMIUM sadržaj možete pisati na premium@vijesti.me.